Kad god mi, kao jutros, neprozirna snježna zavjesa zatvori uobičajeni svakodnevni vidik, isključim se iz svega što podrazumijeva sada i ovdje pa lelujavo utonem u prošlost. Nasumično otvaram staru knjigu i u sebi čitam prvo na što mi oči padnu: «Samo srce pamti sve: radost i tugu, bol i uzlet zadovoljstva, ljubav i mržnju; sve. Memento, homo... zvoni mi u ušima. Prije samog sjećanja, sjeti se čega ćeš se sjećati kad samo to preostane!» Snatri tako pripovjedačica uz postelju umiruće žene koja je .....
Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.