Dne 29. marta ov. god. proslavio je poznati ruski književnik Maksim Gorki 60. svoj rođendan. Proslava toga dana nije završena, ali nije toga dana ni započela. Jer se već dugo vremena sav kulturan svijet, i u Evropi i van Evrope, sprema, člancima, esejima, konferencijama, izdavanjem njegovih djela i dr., da proslavi što dostojnije rođendan ovog velikog čovjeka. I jer svečanost u Rusiji, po programu, ima da završi tek 1. maja ov. g., kada će, poslije par godina, Maksim Gorki opet da posjeti Rusiju, sovjetsku Rusiju, koju je, u zajednici sa svojim kolegama i istomišljenicima, stvorio i koju životno voli. Ali koja i njega voli i štuje. To se vidi iz izložbe svih njegovih djela, većim dijelom u originalnim rukopisima, koju je upriličila tom prilikom sovjetska vlada i iz dočeka koji mu ona na 1. maja sprema. Ne voli ga samo "širokaja zemlja". Njega voli i Evropa i Amerika i drugi kontinenti. Njega voli kugla zemaljska, sav svijet,ili pravedan, dobar i humani svijet, jer je i sam Gorki stekao tu toliku ljubav i popularnost u čitavom svijetu svojom riječi pravednosti i humanosti. Aleksej Pješkov (tako mu je građansko ime i prezime) mnogo je propatio u životu. Život mu je bio gorak, i otuda se prozvao Gorkim. Još od malih nogu, oko sebe nije ništa vidio već gorčinu, muku, patnje, bol, uvrede koje su snalazile njega a i svijet s kojim je živio. Život mu je bio pravi kalvarij, u kojem se usavršavala njegova duša i profinjavala njegova bezinteresna osjećanja. Zadojen rijetkom čovjekoljubivosti i ljubavi prema bližnjem, revoltirao se na sve nepravde kojima je izložena sirotinja, radnik, mužik, Jevrejin i drugi bespravni i uvrijeđeni ljudi. Ta to nisu više ni ljudi. Oni više ne žive, iako su živi, jer su im oduzeti glavni uslovi životni: sloboda, jednakopravnost, mogućnost slobodnog razvitka itđ. To su »bivši ljudi«, ljudi koji teško žive ili ljudi koji žive »na dnu«. Njih ima mnogo, vrlo mnogo. Ne samo u Rusiji, već svugdje. Oni sačinjavaju veći dio čovječanstva. I oni su dobri, velikodušni i humani. Njih treba probuditi, dati im životne injekcije, uspraviti ih, osvijestiti ih, dati im vid, slobodu i tako čovječanstvo osloboditi od nepravdi i uvreda, usavršiti ga i približiti ga božanstvu. Uvjeren da je on pozvan da izvrši taj veliki zadatak poboljšanja ljudskih odnosa, preobraženja svirepe slike ljudskog društva, Maksim Gorki se dao na posao, predalački i iskreno. I toj je raboti posvetio sav svoj život. Nije klonuo, pri tom radu, ni pred kojom zaprekom. Progonstva i prijetnje je primao stojički. Jer je njegova ljubav za čovječanstvo bila uvijek jača od svih tih nepogoda.Nije mi namjera da ovim člankom dadnem jedan prikaz o djelovanju i radu Maksima Gorkoga na literarnom i političkom polju o tome se ovih dana, kako smo gore rekli pisao mnogo i sa mnogo pohvalnih riječi već hoću da, sa nekoliko rečenica, osvježim par izjava tog ruskog velikana i genija o jevrejskom narodu i tako prikazem njegov odnos prema Jevrejima i mišljenje njegovo o njima. Tih izjava, uvijek pohvalnih i značajnih, ima mnogo. Jer se Gorki, kad se god radilo o Jevrejima, bilo u njihovim radostima bilo u žalostima, rado pojavljivao svojim autoritativnim sudom, obranom ili napadajem. Tako on, po svom zauzimanju za Jevreje, ali na svoj način, spada u red Zole, Anatola Erauce-a, Szeroy-Beauliena, Mirbeua-a. Nietschea i drugih. U prvom deceniju XX. stoljeća, neposredno iza ruske revolucije od god. 1905., koja je vodena u cilju izbavljenja nepreglednih masa za napravednih društvenih odnosa i uspostavljenja pravednog društvenog poretka, Maksim Gorki piše: »o jevrejskom pitanju«. U tom malenom, ali značajnom, napisu vidimo mi Gorkoga, njegov duh, njegova nazirauja u cijelosti, i na bazi ovoga njegovo mišljenje o Jevrejima. Rekli smo, na početku, da je Gorki posvetio sav svoj život radu oko poboljšanja prilika onim neizmjernim i pretežnim falangama bespravnih i povrijeđenih ljudi, nad kojima vrši jedna šačica privilegisanih (privilegije su si sami pribavili!) nepravde i torture. I Jevreji su izloženi tim nepravdama i torturama. Ni oni ne žive normalnim i pravednim životom. I oni spadaju u »bivše ljude«, u vrst onih ljudi koje treba braniti, a koji su veliki i humani u red onih ljudi koji pune galeriju tipova i masa velikog ruskog genija. I tako on, u uvodu u članak »o jevrejskom pitanju«, kao da obrazlaže zašto se bavi Jevrejima, kaže: »Jevrejsko pitanje! Ove dvije priproste riječi sadržavaju najžalosniju i najsramotniju tragediju povijesti. Već smo privikli na to da izgovaramo te riječi, a da ne osjetimo onaj prezi, što ga zaslužuju, jer one znače dugi niz užasnih nepravda, napojenih ljudskom krvi. U ovim se djema riječima zrcali najružnija sramotna ljaga štono je ljudski život ikad okaljala. Interesantna su njegova tumačenja 0 antisemitizmu i uzrocima njegovim: Mrze Jevrejina njegova idealizma radi; pa i toga radi, što nikakva sila na svijetu neće moći da uništi njegova krasnoga nemirnoga duha, koji sve proučava i ispituje. Smatram nužnim, da ovdje objasnim svoje shvaćanje, a da niko ne bi posumnjao o tomu u kojem se smislu služim riječima idealnom i materijalnom. Ovdje ne razumijem s rječju idealizam neko određeno filozofsko naziranje na svijet, već herojski duh, a ovaj se idealizam ne protivi materijalističkom tumačenju povijesti, jer je on stvorio materijalističku nauku. Za cijelog teškog puta čovječanstva u prosvjeti i svijetlu, stajao je Jevreijn kao živi protest, kao iznalaznik novijeh puteva. Bio on svjetionik, na kojemu se uvijek ponosno i visoko upalio neprestani protest, protiv svega niskog u ljudskom životu, protiv brutalnih djela nasilja, protiv odvratne bestijalnosti i protiv duševne ograničenosti. Sjećamo se samo proroka Izaije, kojega vatrene riječi sve do danas uspaljuju i oduševljuju ljudske duše. A ovaj li je uzvišeni glas ljubavi u istinu morao proizvesti mržnju onih, koji sebi grade zgrade iz laži i kleveta na osnovi iz nasilja i zločina! Sjetimo se Mahabejaca, neustrašivih boraca za slobodu Jeruzalema: Bor-Kochbe, viteza te slobode! Bez nade u pobjedu pali su oni u boju za slobodu svoga naroda. U niskim i trivijalnim dušama pobuđuju ovakva junaštva samo mržnju i strah. Biče možda strašno paradoksno, što ću sad kazati. Jedan motiv strašne mržnje protiv Jevreja jest taj, da su svijetu dali hrišćanstvo, koje je zatomljivalo životinju u čovjeku, te u njemu probudilo, savjest, nadalje čuvstvo ljubavi prema čovjeku, potrebu starati se za sreću svega čovječanstva. Vladaocima svijeta to se ne mili, oni bi bili voljeli u hrišćanstvu vidjeti religiju pokornosti i patnja, te bi se ljudi sami bacili vladaocima do nogu. I pošlo im je za rukom, te učiniše iz hrišćanstva religiju kmetova i štit za boj protiv pravednosti. Ali u hrišćanstvu je bio veliki, idealni duh židovskoga naroda, pa uza sva proganjanja vlada još. nije istjeran taj duh. Ovaj se duh malo po malo smjestio u razumu naroda i procvao je u filozofiji Spinozinoj, ili u utopijskim fantazijama Tome Morusa. Ovaj idealizam, koji je uvijek težio za tim, da promjeni svijet po novim načelima pravde i jednakosti, glavni je, a možda i jedini motiv antisemitizma. On buni mir zasićenosti i zadovoljstvo sa samijem sobom i baca pramen svjetla na mračne strane života. Energijom i oduševljenošću uinijeli su Jevreji neumornu težnju za istinom u život. Probudili su narode, a što je najpreče, ovaj je idealizam donio svijetu novu religiju za mase, socijalizam. Držim svoju teoriju neoborivom, u svakoj su epohi mržili Jevreje, jer su bvijek pristajali uz napredak.«Gorkoga je uvijek naročito bolila činjenica, što svijet, a napose jevrejski, smatra Ruse, sav narod ruski, bez razlilje inkvizitorskim antisemitima, tojest barbarina koji bezobzirno kolju, nemilosrdno ruše i pljačkaju, koji mrze i ne ljube. I on brani narod ruski od tih neosnovanih mišljenja i tvrdnje o njemu (to je on opet učinio i prilikom Sclnvarzbratovog procesa kada je, kao i uvijek, ustao u obranu SchĐvarzbarta i jevrejskog naroda). U tom ide tako daleko i tvrdi da on uopšte ne vjeruje u neprijateljstvo između naroda i rasa i ne vjeruje u opstanak zasebne psihičke sile koja bi proizvodila prirodnu mržniu bijele rase protivu crne ili mržnja Slavena protiv Engleza, dakle, Rusa protivu Jevreja. To su, po njegovom mišljenju, samo borbe klase. »U Rusiji (carskoj: op. ur.), veli Gorki, jevrejsko pitanje je klasno, političko. Najveći neprijatelj Jevrejina u Rusiji I je vlada, koja smatra svakog Jevrejina revolucijonarcem. A ovaj nazor potvrđuje povijest revolucijonarnog pokreta. Postotnik političkih zločinaca, kako ih zovu, veoma je velik u Jevreja. Vlada čini sve kako bi Jevrejina fizički usmrtila, a duševno potisnula. Ali divna životna sposobnost ovog plemena ne malakše dapače ni pod udarom ovog tlačenja, njihove intelektualne i duševne sposobnosti ne propadaju. To je sve još više uzrujalo birokratiju, koja je već često osjetila da pokret za slobodom zadahnjuju i vode Jevreji.« Antisemitizam, kojemu je osnov birokratska politika, nema ipak dubokog korjenja u ruskom društvu toga radi, jer su društvo i birokracija dvije neprijateljske sile, a čega se jedan protivnik laća, to drugi odbacuje. Intelektualni krugovi ruskog društva nisu nipošto zadojeni antisemitskim otrovom. Ali i tu valja spomenuti da se ruska intelektualna pubiika još nikad nije tako ponijela prema Jevrejima, kako to traži pravednost.« Tačnost ovih njegovih navoda je problematična. Današnja Rusija, koja nema više na čelu i upravi one biroktrate koje Gorki prezire i na koje baca krivicu za sva nedjela i nepravednosti u Rusiji, već ima one druge, širokogrudne i humane, je poljuljala tu tezu Gorkoga u njenim temeljima. Tamo se, u koliko se ima i može vjerovati i vijesti koje donosi evropska štampa, i danas odigravaju antisemitse scene veoma slične onim iz carskog doba.Ali ta teza nije glavni dio u njegovi izjavama, iako je on imao i tu tendena da ukaže i na nju. Iz njegovih riječi i nauka o Jevrejima izbija velika ljubav koju on ima za jevrejski narod i to je ono i nas interesira. On voli jevrejski narod, košto on voli i mnoge druge, i to mnogo. I ta njegova ljubav nije apsolutna, opšta kršćanska kao Tolstojeva, i ne odnosi na sve. Jer on i mrzi i ne oprašta. S toliko god ljubavi ovjekovječuje onog stradalnika i mučenika u mračnim podrumima, tijesnim tavanicama, podzeminim rovovima, gigantskim fabrikama, isto s toliko mržnje prikazuje onog glupaj malograđanina i usiljenog korumptivu birokratu. Iz te ljubavi prema jednim prijekora protiv drugih proizlazi njegov stav, njegov odnos prema Jevrejima. I Stav Gorkoga prema Jevrejima ne formira samo taj klasni momenat, taj prozni društveni poredak, već i činjenica! on voli bibliju, profete, da se oduševljaju na Makabejce i Bar-Kohbu, da uživa u idealizmu i naprednom, revolucijonarom duhu jevrejskog naroda i da štuje Jevrejina kao »iznalaznika novih puteva« i momennta u svim svjetskim događajima. .... kome revolucionarnu sviđa se, dakle, protivački i buntovni duh jevrejskog naroda i radi njega ga cijeni.