Naša šira štampa, u posljednih par godina, mnogo se bavila propagiranjem planinarske ideje, tretirajući ali, većim dijelom, samo pitanja pojedinih planinarskih društava. 0 samome planinarenju, kao športu, bilo je malo govora. Jevrejska štampa i ako je planinarski šport naročito za nas Jevreje od eminentne važnosti, u tome je posve zaostala. Svakako krivnju na tome snosimo sami mi, a i naša jedina športska organizacija «Bar Kohba«, koja bi trebala da više pažnje ukaže ovom i športu. Svrha mi je da, u ovom članku, sada, u predstojećoj sezoni, upoznam naše šire slojeve sa opštom koristi planinarstva. Mi, ljudi modernog doba, gradani, predpostavljamo planinarenju, obično, plesove, kavane i druge razonode, koje imaju dokazano samo loš učinak na čovječje zdravlje. Upoređujući Ijepotu, sjaj i čistotu naše prirode sa zagušljivim vazduhom gradskog života i njegovih zadimljenih Iokala, mi obično biramo lošije, i to zato što nećemo da žrtvujemo malo truda, malo pješačenja da dođemo van gradskih zidina. U interesu našeg sopstvenog razvijanja, kako duše mog tako i tjelesnog, mora predhodno da se uklonimo toga zla. čovjek svoje slobodno vrijerae ima samo zato da ga korisno upotrebi, da se odmori od svakodnevne jednoličnosti, rada. Čovjek treba osim fizičkog i duševni odmor. Sada u doba gdje se najviše borimo za svakidašnji hljeb, gdje u toj borbi radi svaki nerv, abnormalno, u živoj napetosti, nije dovoljan samo nerad. Treba nešto više pružiti umirenju, a to se pak ne traži uz partiju karata ili u prašljivom lokalu uz čašu vina i na plesu. Priroda koja nas je tako bogato obdarila, ona nam pruža sve svoje, samo je na naraa da to prihvatimo. Kako je to lijepo, kada se čuje vani, daleko od gradske buke i prašine, na. svježem vazduhu, po našim divnira planinama, pjesma mladosti, pjesma ushićenja u slavu naše majke prirode. Kako je to lijepo kada grupe naših mlađih planinara i planinarki, gdje se, uz pjesmu i zvuk instrumenata, vračaju svojim kućama ushićeni tolikom Ijepotom, veseli, svježi, zadojeni novom snagom, novim poletom za daljni nedeljni rad. I zaista, nema ništa Ijepšeg nego naći se daleko od grada, od buke, okružen šarenilom, divotom prirode. Ništa ugodnijeg za ukočenog građanina od časa svježine, slobodnog i nesmetanog kretanjža. Jedan izlet u naše divne planine i čovjek nema više mira. Tjeran naročitom strašču uvijek ide u planinu, posfaje veseo i sretan. Zaista pravom planinaru izlet je okrijepa, vrelo najžplemenitijih i najljepših uživanja. Kolika je tek uzgojna vrijednost planinarenja?! Planinaru prije svega omogućeno je da upozna čari prirode, njene krasote. Uči se razumijevati narod i život svoje najbliže okoline.Mi, građani, često si zamišljamo, da smo mnogo inteligentniji, prema tome i mnogo viši od našeg seljaka, i nemamo one potrebne veze,onog razumijevanja za nižega, ne možemo naći puta do njegove nutrine. Odtuda i pojava, da naš seljak u nama vidi neprijatelja. Planinar, prije svega, pozvan je razriješi ovaj čvor. Što češćim i duljim dodirom sa seljakom, ući se on poznavati ga, cijeniti njegovu vrijednost, njegov život. Planinar treba da bude posrednik između kulture grada i sela . Treba da nastoji da dovede ove u sklad da ih izjednači. Djelovanje planinara je naročito korisno u tome što svuda i po svojim mogućnostima utiče na to, da se ljepota naše prirode, šume i livade sačuvaju u prvobitnom stanju. Pravome planinru priroda je svetinja, ona mu pruža najviše zadovoljstva, zato je i pozvan da zaštiti i očuva onakvu, kakva i jest. Prije rata, i ako se je mnogo propogirala planinarska ideja, uspjeh da se i šira javnost zainteresuje za taj korisni šport bio je minimalan. Planinarskim športom bavili su se jedino tzv. viši krugovi, inteligencija. Tek po Oslobođenju otpočela je kod nas živa propaganda u tom pitanju. Osnovana su mnoga planinarska društva, sa svrhom da u svoje kolo oka što veći broj članova i tako, zajdničkim silama, porade oko ostvarenja ideje, koja je u ostalom samo kod nas ideja. U ostaloj kulturnoj Evropi planinarstvo je jedan priznat, gotov šport koji, osim što narodu donosi korist iz zdravstvenih razloga, unapređuje blagostanje uopšte. Ova naša društva sa uspjehom na svoj teški zadatak, a taj uspjeh vidi nedeljom, kada se mase izletnika draga lica i ugodna raspoložcnja, vrača svojim kućama. Sa zadovoljstvom ovdje mogu da konstatujem živo interesovanje jevrejske omladine za planinarstvo u posljednje vrijeme. To je novi jedan stup mladoplaninarstva, a taj treba iskoristiti samo ustrajnim, "požrtvovnim i složnim radom uspjećemo prebroditi sve poteškoće, a tada ćemo dobiti tek pravi planinarski pokret od koga će cio naš narod crpiti korist.Bar Kohba: treba ovu priliku upotrijebiti prva. Treba da okupi raštrkane planinare, a onda da,uz naših ostalih planinarskih društava i svojom planinarskom sekcijom, otpuše teški zadatak rad za unapređenjem planinarstva u Bosni i Hercegovini. I zato, idimo u planinu, uživajmo u ljepoti naše prirode. Jer, ko u njoj nađe zadovoljstvo, taj i živi, taj je sretan,a njegovo zadovoljstvo, težnja je planinarske ideje.