Ovom pripoviješću afirmirao se Bjalik kao vanredan poznavač psihologije djece, psihologije onoga života, gdje je svaka akcija osnovana jedino na momentanom osjećanju, na neposrednoj impresiji. To je život dvoje djece, u koje nema mnogo lo-gike, razuma i skrupula. Noah, sa dispozicijama budućeg temperamentnog momka, prepušta se privlačnoj snazi jednog djevojčeta iz susjedstva, Marinke, i iščekuje nestrpljivošću, koje i sam nije svjestan, čas, kad će razgovarati s njom kod otvora na plotu. Ako smo živjeli u iole sličnim prilikama, onda se u nas moraju pri čitanju ove nježne istorije dvaju bića probuditi uspomene iz djetinjstva svom svojom neposrednošču i živošću. Ne sjećamo li se svojih pogleda, koje smo i nehotice bacali na susjedni vrt ili dvorište, gdje se igralo kakvo žensko dijete. Nismo li često nudili kakvom ženskom djetetu iz susjedstva, da se zajedno s nama poigra? O ono, što se pri tome zbivaše s nama, zbivalo se i s Noahom, kad je pričao Marinki o selu, što ga je ostavio, o psima, konjima, bostanima i voćnjacima: i kod nas i kod Noaha javljaše se tad prvi nesvjestan početak one praiskonske nagonske čežnje za ženom, onog elementarnog nagnuća prema suprotnom spolu. I u tom se vidi Bjaikova psihološka pronicavost i duboko shvatanje ove prvotne čežnje muškarca za ženom. Prije svega stvara se duševna veza time, što jedno drugome otkriva sve,što zaokuplja njegovu djetinjsku dušu. Tu nema ljubavnih izjava i uricanja sastanaka. Ni jedno ni drugo ne zna o tome ništa. Njihova »ljubav« dobiva svoj polet osobito onda, kada je Noah vidio, da Marinka nema ni oca ni matere, da je gore odjevena od njega, da je često gladna i da je »tetka« tuče — ukratko, kad je vidio ili bolje, nesvjesno osjetio, da je Marinka biće, kome treba zaštite i utjehe. A taj zaštitnik i utješitelj biće on, Noah, mali dečko, pun elana i temperamenta, u kojem se ispoljuju prvi momenti buduće muškarčeve individualnosti. Kad začuje Marinkin plač iz udovičine kuće, tad on grčevito i bijesno udara šakom po plotu. No starijim je nepojmljiv duševni svijet djece; oni ne znaju za bure u djetinjoj duši: Njih dvoje se vrlo tiče, što im se je stariji međusobno svađaju. Njihova veza i nije ljubav Romea i Julije niti je svađa njihovih starijih, borba dviju na smrt zavađenih porodica. To je obična, dosadna malovaroška čankrljivost i inatluk, što ništa ne smetaju srdačnoj vezi dvoje djece. Djeca ne žive životom roditelja niti se kreću u njihovu svijetu; djeca sebi stvaraju svoj poseban svijet i na sve u okolini svojoj gledaju drukčijim očima. Nevina veza dvoje djece pretvara se godinama, u doba Noahove prve mladosti u tjelesnu vezu. Do toga je došlo naglo, neočekivano. Ni jednom ni drugom fizičko posjedovanje nije padalo na pamet. I to je ono, što je najmarkantnije u pripovijesti: ljubav, ta neiscrpna tema većine književnih produkata, vodi se obično između mladića i djevojke. Jesu li oni nešto mlađi, ljubav se obično prikazuje još neozbiljnom, nedostojnom pažnje.Ovdje naprotiv dolazi do fizičke veze već u prvo mladičko doba i ta ozbiljna ljubav, premda je dobila nagli taj obrat, ima čak i svoju predistoriju! Ona ima za sobom nekoliko godina težnje za međusobnom blizinom, nekoliko godina izmjene djetinjskih misli i osjećaja. Po toku radnje u pripovijesti ta međusobna čežnja nije nikad imala pregolemi intenzitet, nije nikad imala određen pravac i tendenciju, nije nikad prelazila u strast, što se ne bi moglo ni očekivati. A ipak je došlo do neočikivane fizičke veze. To je ono, što nam u prvi mah nije jasno. Ta neobična karika u lancu peripetija ove ljubavne veze nije po piscu dosta motivisana. Nije više ni s jednom riječi spomenuto, šta je u Marinke zadovoljavalo estetsko osjećanje kod Noaha.Kritika iznosi i taj prigovor: veća je vjerovatnost,da će se prirodna spolna razviti s većom silom između dvoje ljudi koji su strani jedno drugome, nego između onih, koji zajedno žive od djetinjstvaa. Ovi naginju više duševnom sjedinjeuju, i zajednici u naklonostima i nazorima, dok stalna blizina ohlađuje žestinu njihovog spolnog nagona. Nema sumnje, da bi taj prigovor u svakoj drugoj prilici bio sasvim opravdan, upravo zato, jer je taj prigovor tako očite opravdan, da bi ga sigurno prozreo i predvidio fini psiholog kao što je Bjak moramo nastojati, da si ovu stvar nekalo razjasnimo. Uvijek moramo imati na umu, da je sasvim neobična ljubav koja posjeduje vrlo malo obilježja, sto ih nalazimo one »starijih«, između Noaha i Marinf zapliću se guste niti isprva sasma nevina prijateljstva. Rekao sam, da nema ničega, što bi makar ukazivalo na ljubavne izjave. Istina, Marinka je možda zadovoljavala Noahovu frukciju za doživljavanjem estetskoga, ali je to doživljavanje bilo sigurno samo instinktivno. Noah sam ne zna, šta mu se u Marinke svidjelo.Nema tu ni govora o lijepom tankom struku ili o fino sadjelanom nosiću.Tako pisac i ne govori o tome ništa. On radi i mnogo govori o akcijama svojih junaka prema vani duševnih pokretaja u njihovoj unutarnjosti. Pisac ne psihologizira i ne mudruje,ni njegovi junaci to ne rade. Oni, iako maštaju, to i izgovore. Piščeva psihologija nije-kao što se veli-ispisana rubovima knjige. Njegova se psihologija bazira na psihološki osnovanim akcijama i riječima njegovih junaka. Akcije dječaka, još manje djece, nisu osnovane promišljanju i postavljanju motiva nema neposrednoj impresiji i na instikivnom doživljavanju. Zato Bjalik ne govori ni o kojim tjelesnim osobinama Mape (osim koliko je potrebno za plastične scene), koje su mogle djelovati nataha, jer ni on sam ne vodi o njima računa, bar ne svjesno. Istina, Noah i Marinka žive stalno jedno drugog i, da su bile druge okolnosti možda bi njihova ljubav uzela sasvim drugi pravac i vremenom možda i ishlapila. No ona je imala da svladava zapreke. Istina, Noah može da gleda samo jedno oko Marinke kroz otvor na plotu, ali već tada u srdačnom razgovoru ukorjenjuje se slina simpatija u Noahovu srcu. On se bori da dođe u što tješnju blizinu Marinke iza izvojevane pobjede ima masne udarce očeva remena. Poslije ga roditelji daju na učenje, za mentalitet Nohev sasvim nemoguće. On je djete prirode rođeno za njive, šume, ptičija gnjezda,bostane i konje. Srastao rodom i ne može da je se odrekne i što je više prepreka, to se u njemu simpatija prema Marinki razgorjeva sa više sile i intenzivnosti u neku neobuzdanu želju za blizinom Marinke. I ta želja, da je svu unese u sebe, da između nje i njega ne bude pregrade, dobi svoju realizaciju odmah na pragu mladosti, kad je situacija bila za nju povoljna. Nadalje: Noah i Marinka dvije su oprečne naravi. On-impulizivan, jak i poduzetan, a ona-krotka, tiho janje, uvijek spremno, da se podčini utjecaju -Noahovu. To su na koncu dvije rase, dvije krvi slavenska i semitska koje su se sukobile i iskra je morala vrcnuti. Ima još nešto: Noah nekako više naginje običajima i ljudima iz kršćanske četvrti. U svađi između kršćanske djece i one iz jevrejskog predgrađa stoji na strani kršćanskoj. Istom postao mladićem, a on se već oblači na kozačku i jaši pomamno konja. Noah je u osnovi simpatična natura. On je dijete prirode i on joj se, kadgod ga ljudi od nje odijele, opet vrača. Ne zna za ljudske ustanove i obzire nego čini ono, što mu priroda nalaže i diktira. Bjalik piše sa neobično mnogo shvatanja realnoga, ali zna đa bude koji put i grub realista. Jedna slika niže se na drugu, jedna živopisnija od druge. Slike nam tako zorno izlaze pred oči kao da mi sami stojimo negdje u kutu i promatramo, šta se zbiva. Ima u njega vrlo mnogo ljubavi za prirodu i njene osobitosti i ljepote, On je osjetio, kako pulzira život prirode i čitava je pripovijest velebna himna životu i prirodi, I nehotice mi ta dolaze na pamet snažni stihovi iz njegove pjesme »Na polju« (»Basade«). »Stisnušću lice uz tle i pašću na vlažnu! zemlju; Pitaču zemlju na grudima plačući njenim, Majčicu zemlju ču pitat, široku, punu i velju: Zašt, dušu mi jadnu i željnu ne nadojiš grudima svojim?« I odatle živi opisi pejsaža, odatle mu vrsno pero za igru sunca i svjetla u prirodi. Kod njega sve živi, diše i pozorno sudjeluje u radnji. I trava i drveće, i psi i konji prate junake pripovijesti na putu života. Kad je sunce, sve poigrava u sunčanoj svjetlosti, iskače pred nas cijeli život u prirodi sa oštrijim i življim bojama, a kad je kiša — kao da izbija vlaga iz redova knjige. A ljudi su u toj prirodi biča, koja nužno spadaju u nju, a njihovi život slijeva se sa životom zemlje i svega živoga na njoj u divnu harmoniju.