Čovjek ie od praiskona upućen na borbu s elementarnim životom prirodc i svim njezinim pojavama: vjetrom, kišom. snijegom, studeni ili pak s prekonijernom toplinom. Ta je borba atavistički usadena u srce čovječje, ona mu se nameće na j svakom koraku i neprestano je upućen na nju, kako bi zaštitio opstanak najprije svog golog života, a potom — u korak s razvitkom kuiture — udovoljio sve većim potrebama i zahtjevima jednog sve više separiranog bića medu drugim prirodnim stvorovima. U prapočetcima te borbe čovjekov se život malo razlikovao od života zvjeradi i životinja: živio je po špiljama i na velikom drveću, gdje je sebi graclio gnijezda poput velikih ptica. Ali kao razumno biće, čovjek se ipak mnogo lakše snalazio od životinja. On je čak uspio, da elementarne sile prirode podvrgne sebi na službu, da korigira smjer njihova naleta i skrene im pravac u svoju korist, pa tako danas »pamet caruje, a snaga klade valja«. Današnji način života. kultura i sav napredak rezultati su te vječite borbe, u kojoj je čovjek ostao nadmoćan i vladalac u svekolikom prirodnom carstvu. Nesumnjivo je pak, da je za razvitak čovjekov, njegovo prodiranje i borbu, od prvenstvene važnosti zdravlje, jer je ono sastavni dio opstanka uopće, a bolest izravni napadač, koji ugrožava temeije čovječanstva, odnosno njegov elementarni život. Zato je borba za očuvanje zdravlja stara koliko i samo čovječanstvo, a medicinska je nauka do danas postala jedna od golemih i gotovo nesavladivih znanosti. I samo jedan dio te nauke, nauka o nevidljivim mikrobima — bakteriologija — danas je čitava znanost za sebe koju u budućnosti očekuje još veliko polje rada i ispitivanja. Mikrobi su bili tajna prirode sve do prije 250 godina. Dotada nije nitko slutio, da u prirodi postoji čitav jedan nevidljivi svijet, koji se množi i živi. Svijet, koji se moćno i nezadrživo širi preko mora i kopna, preko sela i gradova, da čovjeka zgrabi na svakom koraku i mjestu, u kući, na ulici, i da se u ni uvuče neopaženo, bilo vodom ili hranom, bilo zrakom ili dodirom — samo ako se mikrobi nalaze negdje u blizini. A kad se taj nevidljivi podmukli i strašni život jednom uvuče u čovječiji organizam, ta sićušna bića ubrzo rastoče i razjedu srazmjerno ogromno tijelo čovječije i ono mora neminovno podleći. Ovi stahori i nevidljivi napadači napadaju iz busije, ne štede ni čovjeka, ni zvijer, nego svojom mrtvaćkom kosom pokose sve kuda prolaze, prohuje kroz sela, gradove, zemlje i kontinente poput najžešćeg orkana, poput najjače bujice, odlaze dalje i ne zastaju, dok ih opet nekim čudom Božjim ne nestane, kad već sve pomore i zataru. Strašne vladavine kolere, trbušnog i pjegavog tifusa, srdobolje, tuberkuloze ili sušice i onu najstrašniju uspomenu kuge, nose u srcima mnogi narodi, puni užasa. I naš se narod s jezom sjeća takva doba, pjevajući: »Kad morija Mostar morijaše, sve pomori i staro i mlado, a rastavi i milo i drago . . .« Ovo užasno umiranje na sve strane, bez vidljivog neprijatelja, postade uskoro najjačim podstrekom u radu liječnika istraživača svih vrcmena. I koliko je god prije čovjeka gonila životna potreba da pronalazi tajne prirode za zaštitu golog života, toliko je sada ljubav prema čovječanstvu gonila legije istraživača, da već jednom upoznaju i ustanove identitet tog podmuklog neprijatelja svega živoga. »Najveća podloga za liječenje jest ljubav«, rekao je Paracelsus, jedan od velikih reformatora medicine, koji se borio i za visoku etičku vrijednost liječničkog zvanja. I tako su tim putem krenuli mnogi i mnogi, koji su, prekaljeni idejom čovječnosti, išli za tim, da njihovo djelo posluži svima. Trebalo je mnogo tihog trijeznog razmišljanja i sitnog upornog rada onih, koji konačno ipak ostadoše samo broj medu milijunima drugih brojeva, i koji opet nestadoše, da učine mjesto isto takvom broju. Jedan za drugim odlazili su, iscrpljeni svojini radom, a pridolazili su uvijek novi, da nastave započeto djelo. Bio je to težak i naporan posao, koji često znači i veliku opasnost, — ali čovjek je ipak više nego sloj od stanica. Ima časova, koji čovjeku daju oči vidovitosti, ima rijetkih časova, minuta, kad čovjek osjeća, da je možda više od čovjeka. Mnogi i mnogi, čak većina Ijudi, ne dožive nikada te jedne minute. Liječnik nroživijava katkad takve minute. On znade da su u čitavoj prirodi sakrivene tajne moći, koje on privlači na se, proizvodi ih kroz svoje ruke i uvodi u tijelo čovječije, koje je napala smrt, njih, moći života, kretanja i rastenja. On budi dušu, koia bi da odleti, i doziva je natrag. On drži u rukama komad prirode i ne pušta ga, čini svoju oštru misao još oštrijom, uvijek oštrijom. Njegova duša i tajanstveni dah prirode postaju tako jedno sitno tkivo — i možeš ga razderati, jest, ali ga nećeš više odvojiti: oboje ili nijedno. Kod njega ie dovoljna iedna nova ideja, blijesak jedne nove spoznaje, da podlegne neodoljivo.j želji za pomaganjem. Tako je konačno, nakon dugih ispitivanja, usojelo čovjeku otkriti nepoznatog nanadača i upoznati niegov život. Suprotstavio mu se i uhvatio se s njime u koštac, ulovio ga, zatvorio i objavio mu rat i zator, gdje god se pojavio. Otkrićem mikroba ili bakteriia oteta je prirodi još jedna tajna, a bolesnom čovječanstvu pružena sasvim nova metoda liječenja. Mladi američki bakteriolog Paul de Kryif izdao je 1926. godine knjigu, u kojoj prikazuje taj mukotrpni rad od početka otkrića mikroba pa sve do danas. Naslov je knjizi: »Lovci mikroba«, pa ću prema toj knjizi u kratkim izvadcima prikazati rad nekih neumornih istraživača. A n t o n i v o n L e v e n h u k ugledao je prvi od svih Ijudi jedan novi svijet, ito prije 250 godina, čitavi jedan mravinjak od tisuća vrsta sićušnih bića, od kojih su neka opaka i Mnrtouosna, a neka opet korisna, uslužna, pa čak i neophodno potrebna za pojedine grane naše industrije. Poznavanje onoga svijeta jest kudikamo važnije za dobro čovjećanstva, nego da je taj Holandanin otkrio kakav nov kontinent ili arhipelag. Njegovo ime zvuči gomili isto onako nepoznato, kao što je u svoje vrijeme značila vijest o nevjerovatno sitnim bićima, za koje je on tvrdio da postoje. On se osmjelio, da ude u carstvo prepuno podmuklih neDrijatelja, i njegov je zadatak bio da riješi zagonetke čuda, koje čovjek ne vidi. U ono vrijeme tek su Evropejci bili otoočeli oslobadati se najvećih praznovjerica. Takav je bio svijet u ono doba, kad je još u povoju bila nauka, koja se sastojala u pokušajima, da se točnim promatranjem i jasnim mišljenjem pristupi bliže istini. U to vrijeme morao je biti spaljen jedan Servet zbog toga što se drznuo da secira neki leš, u to je vrijeme na vječno tamnovanje osuden jedan Galilej, zato što se usudio dokazati, da se zemlja okreće oko sunca .. . U takvom svijetu rodio se Levenhuk 1632. godine u varošici Delftu u Holandiji. Zna se da mu je prava strast bila da brusi i glača staklo. Vremenom je spoznao, da se kroz čisto staklo, koje se brižljivlm glačanjem dotjera, da postane kao sočivo (leća), stvari mogu vidjeti u mnogo većem obliku, nego kad se promatraju golim okum. Glačajući neumorno godinama staklo, izradio je konačno takvu leću, kroz koju je mogao promatrati sve sićušne i nevidljive stvari. Znatiželja ga jednoga <lana nagna da uzme kapljicu kišnu i promatra je kroz leću. I gle: u ovoj kapljici pokazaše se sitne životinjice — one plivaju i praćkaju se! Ima ih ko.je su tisuću puta manje od ikojeg stvorenca što ga možemo vidjeti prostim okom. Dakle, ulovljeni prvi mikrobi — pred okom Antoni Levenluika, Holandanina, a po zanimanju općinskog portira. Čitav jedan dotada nevidljivi svijet, mala stvorenja, koja su već od samog početka jedna s drugima živjela i borila se, množila se i izumirala, a da nitko živ nije iraao pojma u njima! Sagledao je čitave nacije nevidljivih biea, niedu njima i takva, koja bijahu kadra uništiti čitave narode ljudi, od kojih je svaki čovjek bio niilijunima puta veći od tih maljušnih i nevidljivih neprijatelja, zbijenih u gomiiu. Nikakav ognjeni zmaj, nikakva stoglava hidra ne bijaše tako pogibeljna, kao te majušne nijeme ubojice koje nisu štedjele ni dijete u kolijevci ni kralja, okružena svojim stražama. I nigdje ne bijaše prije tog »suludog portira« ni jednog čovjeka kojemu bi bilo dato da jcdan pogled baci u to čudesno carstvo. Tih godina osnovano je u Londonu prvo učenjačko kraIjevsko društvo, kojemu je kao osnivač pripadao tadanji učenjak Isak NewtOh (Njutn). Dvadeset godina stvarao je priprosti Holandanin nive i najbolje mikroskope, promatrajući tako sve što mu je došlo pod ruku. Sva svoja opažanja opisivao je satima na svo.j priprosti način i potom ih slao na uvid tadanjem kraljevskom društvu u Londonu, na čiji je poziv godine 1677., i sam otoutovao u London sa svojim najboljim mikroskopom. Svi članovi bijahu zadivljeni pronalaskom Holandanina, pa ga i aenovaše svojim članom i izdadoše rnu krasnu diplomu. dnoga dana uzme Levenhuk malo sluzi iz svojih usta, pa premda je prethodno dobro isprao usta i zube, ipak je u toj kapi sž.uzi otkrio »čitavu menažeriju tih malih stvorova«, kako giasi njegov dalinji izvještaj kraljevskom društvu u Londonu. Jedni su bili vilo živi i okruglasti, drugi kao ispresavijani šž.apići, a treći opet tanki i vitki. 1 sva su se ta bića vr.tjela, kretaia i skakutala, jedna brže, a druga laganije. Ovaj nalaz i opis te crtež životinjica bijaše prvo otkriće bakterija. Pred samu svoju smrt, u 91. godini života, poslao je Levenhuk još dva pisma učenom društvu i zadnji puta saopćio svoja mikroskopska opažanja. Umro je 1723. godine. Lazaro Spalancini. Nakon smrti Levenhukove izgledalo ie da mu nema nasljednika, koji bi nastavio njegov rad i dalje proučavao mikrobe. Ali iza šest godina pojavi se u Italiji pravi učenjak i istraživač Lazaro Spalancini. Rodio se u sjevernoj Italiji u malom selu Skandiano. Mladi Talijan morao je savladati otpor svojih roditelja prije nego što se mogao posvetiti istraživanju mikroba. Njegov otac bžjaše advokat i činio je sve moguće, da sina zainteresira za parnične akte, ali se dječak iskradao iz kuće, bacajući vodenom površinom pljosnate kamenčiće, da su poskakivali, i pitao se: zašto li oni skakueu, umjesto da potonu? Kad bi nailazio na izvore, koji ključaju i brloču, uozbiljio bi se i vratio kući zamišljen: Što li to njih pokreće, da tako ključaju i brloču? Seljani i svećenik objašnjavali SU dječaku da su to suze lijepili djevojaka, koje su nekada u staro vrijeme zalutale u šumu. Lazaro, dobar i pametan sin, nije se prepirao ni s ocem ni sa svećenikom. Ali se je u duši smijao njihovim pričanjima, odlučan da sam sebi objasni uzroke zhog kojih izvori izbijaju i ključaju. Jednog dana pohodi slavnoga Valizenerija i ispripovjedi velikom prirodnjaku što je sve dosada mislio i dokučio. >Ta, ti si se rodio za prirodne nauke, sine moj!« rekao mu Valizineri. »Ne trati svoje vrijeme i ostavi se prava!« — »O, učitelju! Otac mi to ne dopušta,« odgovorio je dječak snuždeno. Učenjak je odmah pohitio starom Spalanciniju i žestoko ga prekorio, što genij svoga sina hoće da upropasti samo zbog nečeg unosnog, kao što je pravo. »Vaš će sin,« rekao mu je, »biti veliki čovjek, ponos svoje domovine, ispitivač kao Galilej!«. Tako je Spalancini, na preporuku Valizineria, stupio na sveučilište u Reggiju, odabravši prirodne nauke. Bio je u isto vrijeme i svećenik, koji je redovito služio misu u crkvi. Smatralo se, da je taj svećcnik prožet dubokom vjerom, a on je mcdutim sumnjao u sve i sva, osim u postojanje Boga kao nekog uzvišenog bića. Ali je sve svoje sumnje lukavo zadržavao za sebe. Još mu nije bilo ni 30 godina kad je dobio katedru na redijskom sveučilištu, gdje je držao predavanja mnogobrojnim oduševljenim slušaocima. U to doba započeo je rad na svom prvom djeiu o tajanstvenim sitnim životinjicama, što ih je otkrio Levenhuk. Da ne bijaše ogleda toga Talijana, sve bi možda bilo utonulo u magluštinu čovjekova neznanja, iz koje ih je onolikim trudom izvukao stari Holandez. Tada je medu ueenjacima bilo po srijedi jedno neobično pitanje, naime: mogu li živa bića postojati sama od sebe ili ona moraju imati roditelje? Javno mišljenje bilo je za Spalancinijeva vremena više na strani spontanog radanja. Većina mislenih ljudi držala je još i tada, da sve životinje ne moraju imati svoje roditelje, nego da mogu postati same od sebe, iz najrazličitijih vrsta odvratne Šžrljavštine. Na orimjer, v.ierovalo se je u ovaj recept, po kojem je svako mogao da proizvodi pčele: Uzme se junac, ubije jeduiin udarcem sjekire u glavu i zakopa u zeinlju u položaju u kojem stoji živ, tako da mu iz zemlje vire rogovi. Ostavi se tako mjesec dana, a zatim se rogovi pretesteraju i iz njih izleti željeni roj pćela. Pa i nauka je bila na toj strani, a engleski prirodnjak Ros bacao je silno prokletstvo na protivnu stranu. Govorio je: »Svako sumu.janje u to, da pčele i ose postaju od govede balege, sumnjanje je u razum, u mišljenje i iskustvo«. I onako savr.šene životinje kao što su miševi, veli Ros, ne moraju potjecati od drugih miševa. Oni koji u to sumnjaju neka idu u Egipat, tamo su polja preplavljena miševima, koji postaju od nilskog blata i koji silne štete nanose zemlji. Spalancini je odsudno poricao mogućnost samoproizvodenja, za njega je to bila najveća besmislica, da živa stvorenja, pa i nevidljiva, mogu postojati od kakve truleži ili dubreta. I njihovo postojanje podleži, u to je on bio uvjeren, prirodnim zakonima. Ali se to mora neznanom svijetu i dokazati, i ovaj se naučenjak svim marom baci na taj posao. Kod naučenjaka je vladalo mišljenje, da mikrobi postaju od soka pečene ovčetine ili soka raznih pripravljenih čorba. Spalancini je takoder pripravljao te razne sokove, neke je kuhao po nekoliko minuta, a neke po nekoliko sati, stavljao u očišćene boce i zalijevao ih. Poslije nekoliko dana otvorio je ove boce i kapi sadržine metao pod mikroskop. Našao je u kapi sadržine iz boce koju je kuhao samo nekoliko minuta jedan roj mikroba, dok u kapi sadržine koju je kuhao satima nije bilo mikroba. Ove pokuse i istraživanja nastavljao je, radio mjesecima, bio je sam prema sebi nepovjerljiv i na koncu je došao do jednog sigurnog zaključka: U raznim sokovima, koji se prave iz bilina — ili u raznim čorbama, koje je on pravio, ima mikroba. Ti su mikrobi došli do ove čorbe iz zraka, naselili se a onda i razmnožili. Spalancini je ovako radio: Uzeo je nekoliko okruglih trbušastih boca, boca s uzanim grlićem, izribao ih, isprao, izbrisao i poredao na svoj sto. Zatim u jednu usuo raznog sjemenja, a u drugu gra.ška i badema, i u sve njih ulio čiste vode. Ove čorbe ostavio je da vriju i ključaju čitav sat i odmah pripravio plamen. Ali kako da te boce začepiPDa li čepom od pluta? Da li je taj zatvorač dovoljno zraku neprobojan? Ne bi li beskrajno sićušna bića mogla iz zraka prodrijeti u bocu izmedu pluta i grlića? Sjeti se, da staklene grliće treba da zalije na plamenu i začepi boce vlastitim njihovim staklom. Nijedan jedini dijelić materije, pa ma koliko on bio sićušan, ne može proći kroz stakleni zid. Tako ie on uzimao svoje boce jednu za drugom, njihove grliće na plamenu posvraćao sa svih strana dogod svaka ne bi bila zaljevena. Ove je boce metnuo u jedan sud s vodom, a onda na vatru. Voda je dugo ključala u posudi, u koju je metnuo zaljevene boce. Jedan red boca je kuhao samo nekoliko minuta, a drugi red po čitav sat. Potom je iz kotla povadio boce s njihovom uzavrelom čorbom i brižljivo ih ostavio u stranu, kako bi kasnije, poslije nekoliko dana prepunih nestrpIjenja mogao vidjeti, da li je u životu ostalo još koje sićušno stvorenje. Poslije nekoliko dana, prvo je uzeo jednu od zaljevenih boca, odbio grlić i tankom cjevčicom kao vlas iz nje izvadio jednu kap tečnosti, koju je kuhao onoliko dugo i koju bješe zalio tako, da do nje nije mogao prodirati zrak. Kap po kap te čorbe stavljao je pod leću. Tražio je i gledao, ali nije našao ništa. Potom je prešao na druge zaljevene boce, na one koje su samo nekoliko minuta stajale u kljućaloj vodi. Ispitivao je i pregledavao kap po kap od ovih boca. I gle! Na sivkastom polju pod sočivom našao je nekoliko životinjica koje se kreću, pračkaju. Izgledale su kao male ribe, kao sitni mravi. Došao je do zaključka: Te boce su doduše bile zaljevene te spolja u njih nije moglo unići ništa; prema tome ta mala bića izdržala su toplotu vode, koja je ključala nekoliko minuta. I on je dokazao da ima živih bića, koja odolijevaju ključaloj vodi, ako se kuhaju samo nekoliko minuta, ali ako se kuhaju čitav jedan sat, tada te životinjice uginu. Nadalje je i to utvrdio, da mikrobi dolaze iz zraka, sa sitnom nevidljivom prašinom. Nadalje je došao i do tog zaključka: život može postojati samo od života. Svako živo biće mora imati svoga roditelja, pa i svaka od tih malih životinjica. Potom je nastalo u tadanjem naučenjačkom svijetu pitanje i žučna prepirka, kako se te životinjice rasplodavaju. Jedni su tvrdili da se prvo spoje ovakve dvije životinjice, a potom da se iz utrobe jedne od ovih životinjica rada druga. Drugi s utvrdili da se te životinjice plode cijepanjem tj. da od jedne nastaju dvije, od dvije četiri itd. Spalancini ie i tu prepirku okončao dokazom ito ovako: On je u jednu vrlo tanku staklenu cijev ulovio samo jedan mikrob. Cijev je s obje strane zalio i metnuo je pod leću i počeo je promatrati. Vidio je kako se samo jedan mikrob u toj sićušnoj kapi tečnosti kreće. Nakon kratkog vremena opazi, da se taj mikrob malo dulji, u sredini postaje sve tanji, dok se i ne rasoolovi i on je sad pred okom imao dva mikroba. Nije prošlo ni četvrt sata, a on opazi da se i ova dva mikroba raspoloviše i postadoše četiri. Taj je eksperimenat nekoliko puta ponavljao i uvijek došao do istog rezultata. Na taj je način okončao prepirku o načinu množenja mikroba i dokazao da se mikrobi množe samo dijeljenjem jednog u dva itd. Louis Pasteur. Mikrobi kao opasnost. U 1831. godini, trideset i dvije godine poslije smrti velikog Spalancinija, bijaše i opet nastupio zastoj u lovu na mikrobe. Mikrobske životinje ostale su nezapažene i zaboravljene, dokle su druge grane prirodnih nauka napredovale velikim korakom. U Evropi i Americi već su glomazne lokomotive plašile konje svojim odvratnim urlikanjem, pronalazak telegrafa lebdio je u zraku. 1 onda su izradivani čudesni mikroskopi, ali nije bilo čudesnih posmatrača, koji bi tim napravama dokazali, da /ivotinjice, koje se ne vide običnim okom, mogu učiniti korisnih djela, kakva nijesu u stanju izvesti nikakve parne mašine, ali i potajno vršiti opasnija ubijstva, nego topovi sa Waterlooa ili gilotina francuske revolucije. Tada se jednog dana, u oktobru te godine, desi, da u jednom planinskom selu jedan devetogodišnji dječak zapazi gomilu naroda pred kovačnicom, radoznalo pride tamo, a zatim uz vrisak pobježe otuda. Dokle je uzrujani svijet tu žagorio i tiskao se, dječak je čuo cvrčanje usijanog željeza na Ijudskom tijelu i bolni krik opečenog čovjeka. Poznavao ga je. To je bio seljak Nikola. Njega bješe ujeo bijesan vuk, koji je zapjenušenih čeljusti jurio kroz selo. Pobjegli dječak pak bio je Louis Pasteur (čitaj: Luj Paster), sin jednog kožara iz Arboa i praunuk nekog roba grofa dž Udresia. Od čega li to pobjesni vuk ili pas? Zašto moraju umrijeti osobe, koje oni ujedu? upitao je mali Louis svoga oca. Taj pobožni kožar je svakako svome sinu odgovorio: »Možda je davo ušao u vuka, te pošto je to Božja volja, čovjek mora da umre.« Tada još niko nije znao, zbog čega je smrtonosan ujed bijesnoga psa. Uzrok većine bolesti bio je još potpuno nepoznat; sve zaraze bile su zagonetka. Medutim je jasno, da je Pasteura u njegovim mladim godinama dogadaj se žeženjem usijanog gvožda na živo Ijudsko tijelo duboko dirnuo i često se sjećao opečenog mesa i uilika ujedenog čovjeka i da je o tome duže premišljao, nego što bi to činio koji drugi ozbiljniji seljak. Jer on je porijeklom bio umjetnik i njegova umjetnička mašta pritjecala mu je u pomoć isto onoliko koliko i njegov ispitivački nagon, kada je trcbalo i opet odkrivati mikrobe. Za prvih dvadeset godina njegova života nije izgledalo da je on roden za ispitivača. Svoje vrijeme provodio je u slikanju. Slikao je rijeku koja je protjecala pored kožarske radnje njegova oca. Izradivao je portrete svoje majke i sestara. Svršio je gimnaziju u svom mjestu, Arboa, a potom je u nepunoj dvadesetoj godini postavljen za asistenta škole u Besanconu. Odatle on piše svojim sestrama: Htjeti nešto tj. imati volje za kakvu stvar, znači mnogo, jer iza volje dolazi djelo, rad, a rad čovjeka gotovo svagda dovodi uspjehu. Te tri stvari: volja, rad i uspjeh — sačinjavaju sadržinu čovjekova života. Volja otvara kapiju, rad prolazi na otvorena vrata i na kraju puta nas čeka kao kruna svekolikog truda uspjeh. koii nas čini sretnim. Potom ode u Pariz na Ecole Normale. Slušao je sa zanosom tadašnjeg kemičara naučenjaka Dume. Tu je Pasteur upoznao svoj poziv i morao je da bude kemičar; on je počeo odmah vršiti svakojake oglede na svoju ruku, i već tada postaje mali istraživač. U to doba odpočinje ponovo nauka o mikrobima, ito u Francuskoj i Njemačkoj. U Francuskoj ie neki istraživač Kaniar de la Tyre, a u Njemačkoj opet neki Dr. Schwam. Francuz je otišao u pivaru i iz jedne kace pokiseljenog ječma, koja je bila zapjenila, uzeo nekoliko kapi i stavio pod svoj mikroskop. Zapazio ie da iz malih loptica kvasca, što ih je našao u pjeni, izbi;a neka vrsta pupoljaka kao iz sjemenja koje klija. »One dakle žive, te loptice kvasca umnožavaju se kao druga živa bića«. Daljnim je ogledima uskoro potom zakljućio, da se mješavina hmelja i ječma nikada ne bi mogla preobraziti u pivo, ako u njo.j ne bi bilo tih živih bića, loptica kvasca, što se razvijaju i bujaju. Njihova životna aktivnost je dakle ona snaga, koja ječam pretvara u aikohol. Dr. Schwam je objavio kratku raspravu, u ko.joj, po prilici, veli ovo: »Kada se meso dobro skuha, metne u čistu bocu i u nju zrak propusti kroz usijanu cijev, meso će mjesecima ostati potpuno svježe. Medutim, ako se boca otvori da u nju može ulaziti atmosferski zrak sa svojim sitnim životinjama, meso će već poslije jednog ili dva dana početi strašno zaudarati. Po njem vrve i praćkaju se živa bića, od kojih po tisuću može stati na glavicu jedne bašlije. Te su životinjice ono, što čini, da meso struhne. I Pasteur se bacio na ogledanje i prvi put objavio, da postoje četiri vrste vinske kiseline i da u prirodi ima kompozija koje proizvode razne kiseline. Mjesec dana poslije toga otkrića dobio je mjesto za profesora štrasburškoČ sveučilišta, a to mu je dalo povoda da danonoćno istražuje tajne prirode. Poslije kratkoČ vremena Pasteur je bio profesor i dekan sveučilišta u Lilleu. Tu je on prvi put pošao u lov na mikrobe. U tom gradu punom pivara, odtjojivača repe i trgovaca, počeo je svoju istragu mikroba. I poveo je svoju dramatičnu nauku držeći svijet u velikoj napetosti. On je svijet ispunjavao čudenjem i užasavanjem svojih otkrića, sticao prijatelje, poštovaoce, slavu i mržnju. Svoje prvo predavanje na sveučilištu odpoćeo je ovim riječima: »Ima li u vašim porodicama ma i jednog mladog; čovjeka, čija se želja za znanjem i zanimanje neće probuditi odmah, kada mu u ruke dadete jedan krumpir i pokažete mu, kako on iz toga krumoira može proizvesti šećer, iz šećera alkohol, iz alkohola eter i sirće.« Već prvih dana otišao je u pecare gdje se nroizvodi pivo, šoirit i šećer. Do toga doba ni jednom kemičaru na svijetu nije bio poznat uzrok previranja. Uzeo je probe iz kaca, koje su jako pjenušile, previrale, kao i iz onih koie nijesu previrale. Uzeo je jednu kap pjenušave tekućine, stavio je pod mikroskop i našao, da je ta kap prepuna žućkastih loptica. U svakoj toj loptici vrvjele su i poigravale neke čudne točkice. Utvrdio je, da su to loptice kvasca, koje se mogu naći svuda, gd.je šećer u kakvoj tečnosti previre u alkohol. Taj kvasac je živ, i njegov život čini, da se šećer pretvara u alkohol. Potom pretraži tekućinu iz onih kaca, koje nijesu pjenušale i previrale, i ustanovi, da tu nema onih životinjica što ih ima u kvascu. Nakon dugog istraživanja pronašao je, da jedni mikrobi čine fermente mliječne kiseline, dok druge loptice iz kvasca jesu fermenti alkohola. Jedno je utvrdio i objavio, da živa bića, mikroskopska bića, jesu uzrok svakog vrijenja. U tim danima istraživanja bude Pasteur postavljen za administratora i direktora prirodnjačkog odjeljenja u Ecole Normale. Poslije kratkog vremena kad je došao u Pariz i nakon daljeg istraživanja mikroba otkrije još i tu tajnu prirode, da ima mikroba koji mogu živjeti bez zraka. U jednoj raspravi o mikrobima iznosi i tu, za ono doba, senzacionalnu misao, da kao što ima korisnih mikroba po industriju isto tako ima i takvih, koji mogu biti ubojice ljudskog roda, pa je rekao: »Javno dobro i interesi ćovječanstva oplemenjavaju i najodvratniji posao i pokreću prosvijećenog čovjeka, da ima na umu revnost koja je potrebna za prebrodavanje teškoća.« Nastavljajući neumorno istraživanje o djelovanju i životu mikroba, došao je kao već i drugi istraživači do zaključka, da mikrobi dolaze iz zraka, pa je svojim kompliciranim spravama točno dokazao, da mikrobi dolaze samo iz zraka u kome ima prašine. Ukoliko god je viši, na visokim planinama, i čistiji zrak, utoliko je u njemu sve manje mikroba. Trebalo je dakle da savkoliki svijet dozna, da i mikrobi imaju svoje roditelje, tj. mikrobi potječu samo od mikroba. Tada je u Parizu na Sorboni u večer održao predavanje u punoj dvorani tadanjeg naučenjačkog pariškog svijeta. Pasteur je toj naučenjačkoj publici prikazivao jedan prizor prepun efekata, tako da su se kući vratili ispunjeni čudenjem i jezom: Svjetlosne slike nekih 10—12 vrsta opasnih bakcila promicale su ispred njihovih očiju. Ugasile bi se sve svjetiljke i u pomrčini bi se pojavio zrak svjetlosti koji se bliješti. »Pogledajte samo,« uzviknuo je, »kako u tom zraku poigravaju i vrte se tisuće zrnaca prašine! Zrak je u ovoj dvorani prepun tih zrnaca, od kojih je svako za obično oko ništa, ali preko kojega ne smijemo preći s preziranjem, jer ono u sebi može nositi koleru, tifus, žutu groznicu i druge zaraze«. To je za tadanju publiku bilo strahovito otkriće. Pa i sam Pasteur je u najvećoj mjeri patio zbog strepnje od mikroba, i tu strepnju je sam rasprostirao. U jesen je te godine spakovao sve svoje sprave i stakla i sa svojim asistentima otputovao u svoje rodno mjesto da tu prouči bolesti grožda i vina. U svome laboratoriju su pravili sve moguće pokuse da škodljive mikrobe udalje iz vina, pa su pronašli sredstva i način i objavili ih. Vino se po završenom vrijenju mora lagano zagrijati, ali tako da ne provri; tada škodljivi mikrobi uginu, te vino ostaje nepokvareno. Taj prosti postupak danas je poznat svima kao »pasteriziranje«. Poslije toga pozvaše proizvadači sirćeta Pasteura, da i njihovoj sirćetnoj industriji pritekne u pomoć. Otišao je u pokrajinu gdje se proizvada sirće i nakon kratkog vremena i istraživanja objavi slijedeće: Pjena u buradima u kojima se proizvodi sirće sastoji se od biliona mikroskopskih bića, koja utroše deset hiljada puta veću količinu alkohola, nego što je iznosi njihova težina i pretvore ga u sirće. Koliko golem posao izvrše ta majušna stvorenja rekao je on okupljenim proizvadačima: »Predstavite sebi jednog čovjeka, teška stotinu kilograma, koji bi za četiri dana iscijepao milijun kilograma drva!« Zatim je Pasteur počeo istraživati t. zv. kokošiju koleru, bolest od koje strada na milijune pernatog svijeta. I brzo je našao bakcil kokošije kolere. Ove je bakcile on u svojim čorbama gojio i rasplodavao. Jednoga dana Pasteur je svojim marljivim asistentima Ryu i Šambezlanu povikao: »Hodite ovamo i gledajte! Pogledajte,« uzviknuo je. »Kokoši, kojima smo jučer prvi put uhijeli bacile kolere, uginule su kao što se moglo i očekivati. Medutim, pogledajte ove druge kokoši koje su ozdravile, pošto smo ih prije mjesec dana zarazili starim kulturama, a jučer su dobile točno istu količinu, ubitačnu kao i one uginule, ali one su, kao što vidite, mogle potpuno odoljeti jučerašnjem otrovu!« Asistenti su ovim otkrićem bili zapanjeni. »Zar ne vidite šta to znači? Ja u rukama imam sredstvo, kojim rnogu učiniti, da se životinja samo malo razboli, pa da zatim ozdravi i postane potpuno imuna otporna. Nama nije potrebno ništa drugo nego da mikrobe ostavljamo, da u svojim bocama ostare, umjesto što ih svaki dan presadujemo. Stari mikrobi zadadu kokošima slabu bolest, a kad se kokoš od te bolesti oporavi ona je u stanju odoljeti najotrovnijim mikrobima. Ovo otkriće možemo primijeniti i na bolest antraks — crni prišt, i na druge zarazne bolesti i na taj način možemo spasavati čovječanstvo.« Na taj je način Pasteurovu geniju uspjelo da mobilizira mikrobe protiv mikroba. Ali Pasteuru je uspjelo, da zle mikrobe pripitomi, a potom da ih upotrebi protiv istih ubitačnih mikroba. I dok je Pasteur ispitivao bolest kokošiju koleru, dotle je slavni Nijemac Dr. Koch već pronašao bakcil teške i opake prelazne bolesti crnoga prišta ili antraksa. On se odmah dao na ispitivanje i ovih mikroba i došao na ideju, da se u goveda, ovce i konje mogu ubrizgavati pitome zastarjele kulture antraksa i na taj način ih učiniti odpornim i imunim protiv toj bolesti. Pasteur je u svibnju godine 1881. pred sastavljenom komisijom liječnika, veterinara i seoskih posjednika uzeo izvjestan broj ovaca, krava i koza, te je jednoj polovici od broja ovih životinja prvi puta ubrizgao izvjesnu količinu pitomih kultura, a poslije dvanaest dana po drugi puta nešto jaču i veću količinu. Životinje su ostale, te nakon malo bolesti prekužile i ozdravile. Nakon izvjesnog vremena, ubrizgao je i prvoj i drugoj polovžci smrtonosne svježe kulture antraksa. I gle čuda. Sve životinje kojima je prije ucijepio dva puta pitome kulture ostale su na životu, dok su sve druge koje nijesu dobile pitome kulture uginule. Taj slučaj je bio najveći i najznačajniji za Pasteura i svi skeptici i njegovi tadanji protivnici pognuli su glave i poklonili se pred velikim Pasteurom, a cijeli tadanji naučenjački svijet u Francuskoj, pa i na strani, priznao je Pasteura za velikog genija i za spasioca i životinjskog pa, kako ćemo viditi, i ljudskog života. I tada Pasteur doživljuje najveće priznanje, koje može da jedan naučenjak steče, a to je da je izabran članom francuske akademije nauka i postao jedan od četrdesetorice besmrtnih naučenjaka akademika. Premda je već Pasteur postao i besmrtni član akademije nauka i tada bio slavljen u cijeloj Francuskoj, pa i na strani, kao jedan od pravih naučenjaka tadanjeg svijeta, u Francuskoj ga proglašavali prvim čovjekom i naučenjakom, ipak on još nije bio na vrhuncu svoje slave. Trebalo je još da donese cijelom čovječanstvu svijeta jedan izum, jedan način spasavanja čovjeka od najstrašnije bolesti, od koje kad se razboli i tako rekuć kad pobjesni bilo čovjek ili životinja, ne ostaje na životu, nego nastupa neminovna smrt. A na to istraživanje se Pasteur bacio svim marom i razumom svoga velikog genija. Pasteur bi obično govorio: »Meni su se u ušima neprestano razlijegali krici onih jadnika što ih je bijesan vuk izujedao u Arbou, dok sam još bio dječak.« Pasteur je znao da se svakom živom krv ledi u žilama, kada čuje jezovito urlanje bijesnoga psa. Pasteur je u prvo vrijeme svoga ispitivanja tražio, da mu se donese i uhvati po koji bijesan pas, koga bi u svojim laboratorijama zatvorio u kafez, turao nui, uz dosta veliku opasnost da ne bude ujeden, staklenu cjevčicu u njušku i ralje, da uhvati bale, pokoju kap inetne pod mikroskop i traži mikrobe bjesnila. Nije imao uvijek bijesnih pasa na raspoloženju, pa je jednoga dana, kad su mu donijeli bijesna psa, ubacio ga u kafez, u kome se nalazilo više zdravih pasa. Naravna stvar, da je bijesni pas izujedao sve zdrave pse. Osim toga njegovim asistentima je ! pošlo za rukom, da iz čeljusti bijesnoga psa izvuku pljuvačke i bala i da tu pljuvaćku uštrcaju pitomim zečevima. Nakon šest tjedana psi i zečevi su uginuli od bjesnila. Prema tim opažanjima Pasteur je saopćio svojim asistentima ovo: »Taj otrov bjesnila, koji ujedom prelazi u ljude i životinje, odlazi u njihov mozak i u njihovu kičmenu moždinu. Svi simptomi hidrofonije — bjesnila ukazuju nam na to, da taj otrov, taj mikrob što ga u balama bijesna psa ne možemo da nademo, djeluje na nervni sistem. Tu bismo morali potražiti taj mikrob i na kraju krajeva možda bismo ga mogli gajiti. Da ga gojimo u mozgu živih životinja. Da sam mozak upotrebimo umjesto bujonskih boca, u kojima ga ne možemo da nademo, i pošto taj otrov nakon ujeda ide nervnim putem, to treba da prode šest tjedana, dok dode do samoga mozga, pa se prema tome i bolest pojavljuje nakon šest tjedana.« Na ovu misao je njegov asistent P y j e, usprkos protivljenja samoga Pasteura, uzeo jednog zdravog psa, omamio ga i uspavao pomoću klorofonna i na jednom mjestu probušio mu lubanju i mozak otkrio. Zatim je uzeo štrcaljku i malo materije zgnječenoga mozga od jednog u tom trenutku od bjesnila uginulog psa i kroz otvor lubanje uštrcao oprezno tu otrovnu materiju uspavalom psu i sutra dan saopćio Pasteuru što je učinio. Pasteur nije vjerovao da je pas ostao na životu. Ali mu je Py doveo na lancu psa potpuno zdrava. »Ovo će biti pravi put za rješenje moga problema. Ova životinja će dokazati, koliko je bila sjajna moja ideja!« uzviknuo je Pasteur. I poslije dvije nedjelje okalemljeni je pas pobjesnio i za nekoliko dana uginuo. Pasteur je po tom utvrdio slijedeće: »Mi ne možemo naći mikrob bjesnila; on je svakako i suviše sićušan i za najjači mikroskop. U bujonskim bocama ne može se gajiti, ali taj smrtonosni bakcil možemo u ; životu održavati u mozgu naših pitomih zečeva, a to je jedini način za njegovo gajenje.« I najzad su Pasteur i njegovi asistenti našli način za pripitomljavanje opakog bakcila psečjeg bjesnila. Uzeli su iz kičmene moždine jednog pitomog zeca, uginulog od bjesnila, jedan komadić materije, pa su je zatim četrnaest dana sušili u potpuno čistoj boci. Taj sasušeni djelić ranije onako smrtonosne materije uštrcali su u mozak nekoliko zdravih pasa i ovi nijesu uginuli. Pasteur je odmah stvorio zaključak, da je otrov u tome komadiću moždine bio veoma oslabljen i dao je druge komade te otrovne materije sušiti ovako: jedan komad dvanaest dana, drugi osam dana, treći šest, i onda će vidjeti, da li psima može nakalemiti slabije bjesnilo, a poslije toga pas bi mogao biti imun i zaštićen od bjesnila. 1 počeli su svoj epohalni izum. Prvoga dana dobili su psi po jednu porciju gotovo već ugašenog otrova iz onoga dijela mozga koji se sušio četrnaest dana. Drugoga dana njima je uštrcan malo jači otrov, iz moždine sušene trinaest dana. I tako je redovito nastavljeno do četrnaestog dana, kada je svakoj od životinja uštrcavan samo jedan dan stari otrov, u količini, koja bi neminovno morala zadati smrt nekalemljenoj životinji. Zatim su čekali da prode šest tjedana. I dogodilo se čudo. Svi kalemljeni psi ostali su na životu. Te pokuse i sva moguća istraživanja radili su Pasteur i njegovi asistenti čitave tri godine i došli su do sigurnog rezultata i našli podpuno siguran lijek protiv bjesnila. I godine 1884. Pasteur objavi: »Treba da imamo na umu to, da nitko živi ne može dobiti bjesnilo drugačije osim ujedom bijesne životinje«. Potrebno je dakle, da je kalemljenjem onemogućimo. Kad se jedan pas postupnim ubrizgavanjem sve otrovnije kičmene moždine pitomog zeca, koji je uginuo od psečjeg bjesnila, učini imun, zaštićen, njemu ništa više na svijetu ne može nanijeti bjesnilo. A ovaj način zaštite protiv bjesnila treba prenijeti na Ijude, koje ujedu bijesne životinje. Ali kako? Da li ovaj izum vrijedi i za ljude? I jednoga dana dode mu jedna gospoda po imenu Majsengat vodeći za ruku svojega devetogodišnjeg sinčića, koga je prije dva dana na četrnaest mjesta izujedao bijesan pas. Dijete je tužno plakalo i cijelo tijelo mu je bilo u ranama. Majka je zavapila: »Za ime Boga, Pasteur, spasite mi dijete!« Pasteurovi asistenti su navalili na njega i tražili da odmah pristupi kalemljenju, govoreći: »Ako ništa ne preduzmete, djetetu prijeti neminovna smrt.« I toga dana, 6. srpnja 1886., prvi put dobilo je jedno ljudsko stvorenje injekciju oslabljenih mikroba bjesnila. Dijete je posve dobro izdržalo svih četrnaest injekcija i izliječeno vratilo se kući. Nikad se na njemu nije pojavio ni najmanji znak bolesti bjesnila. Sad je Pasteur bio potpuno siguran, i objavio je cijelom svijetu genijalni izum, da može zasigurno izliječiti ljude koji su zaraženi bjesnilom. Iz cijelog svijeta su tada stizali ljudi, koje su bijesne životinje ujele, u Pariz i liječili se u Pasteurovu laboratoriju. I Pasteur je sa svojim asistentima pružao pomoć tim bijednicima, koji su neprestano dolazili u sve većem broju iz skoro cijelog svijeta. Ruski car je odlikovao Pasteura krstom Sv. Ane u briljantima i poslao mu počasni dar od 100.000 franaka, jer je šesnaest poslatih ruskih seljaka izliječio i spasio im život. Od tih 100.000 franaka sagraden je zavod pod imenom »Pasteurov zavod« kao središte lovaca mikroba, a koji dom i danas postoji u Parizu u ulici D i t o. Četrdeset godina Pasteur je neumorno radio i naprezao se tako, da je već bio i tjelesno oslabio, ali je dočekao i doživio onu slavu, koju u Evropi do to doba nitko živ od ljudi nije imao niti će je na tom putu itko živući i u budućnosti imati. Umro je godine 1895. u jednoj kućici u blizini štala u kojima su tada držani njegovi bijesni psi. Nije ostavio nagomilano zlato ni svojima ni potomstvu, ali je ostavio neumrlu i vječnu slavu po cijelom svijetu, jer se u svim kulturnim državama danas nalaze na stotine hiljada zavoda pod imenom »Pasteurov zavod« u kojima se ljudi liječe od bjesnila. Dr. Robert Koch. Borac protiv smrti. Dok je Pasteur u Parizu vršio pokuse i pronalazio mikrobe izmedu 1860. i 1870. godine, dotle je studirao medicinu u tim godinama u Goettingenu Nijemac Robert Koch, a koji će kasnije isto kao i Pasteur zauzimati prvo mjesto u naučenjačkom svijetu i steći za čovječanstvo neumrlih zasluga. Robert Koch je godine 1866. dobio doktorsku diplomu i dobio prvu službu i mjesto u bolnici za umobolne u Hamburgu, a zatim se premještao iz sela u selo, dok najzad nije dobio mjesto u Wolsteinu kod Bomsa u pokrajini Poznanj. Prištedio je nešto novaca i kupio mikroskop. On nije kao Pasteur živio u velikom gradu, gdje se nalaze tadanji priznati naučenjaci svih nauka, nego sve po malim mjestima, osamljen i odijeljen od svakog naučenjačkog svijeta. Za svoja ispitivanja sve je morao sam da stvara, da pravi razne boce i cjevčice, koje je pravio od drveta, a i da sebi sam ureduje laboratorij bez ičije pomoći. Više puta je rekao svojoj ženi: »Ja mrzim liječničku praksu, ovo obmanjivanje svijeta. Ne mogu biti hladan kad gledam, kako mala djeca umiru od difterije, ali matere dolaze k meni i plačući uzdignutih ruku preklinju me, da spasavam njihovu djecu. Mogu da propisujem lijekove i da ih savjetujem, da im ulijevam nadu, iako znam da im nema spasa. Kako da liječim difteriju, kad neznam uzrok te bolesti i kad nije poznat i najvećim naučenjacima u cijeloj Njemačkoj.« Počeo je odmah ispitivati ovčije i kravlje lješeve, koje su uginule od crnoga prišta — antraksa. Antraks bijaše životinjska bolest, koja je širom cijele Evrope harala stoku sve od reda, goveda, ovce, konje itd. i silnu štetu nanosila ovčarstvu. Pojavljivala se i na ljudima, ovčarima i onima koji su se bavili kožarstvom. Koch je počeo ispitivati pod mikroskopom krv uginulih životinja od antraksa i uvijek je našao medu krvnim zrncima nekakve štapiće, a kad bi ispitivao kapi krvi zdravih životinja, tih štapića nije bilo. Opazio je odmah da se ti štapići iskreću i da su poredani kao najtanji sitni končići. To mu je bio prvi korak da zaviri u tajne matere prirode. Nabavio je bijelih mišića, pa je napravio odveć tanku drvenu cjevčicu, valjda jedan milimetar veliku, koju je dobro očistio, zagrijao a potom jednu sićušnu kap krvi od uginule krave od antraksa ubo i utisnuo u repić mišića, ito ne jednom već nekoliko njih. Sutra dan su svi mišići uginuli. Zatim je ove mišiće rasporio, svu utrobu im pretražio i opazio, da su trbušni organi mišića kao natekli, pocrnjeli, a naročito im otekla velika slezena, crna i puna crne krvi. Brižljivo je jednu kap te krvi metnuo pod mikroskop. I opet je našao žive male štapiće, koji se kreću. Došao je do zaključka, da su to isti oni štapići, koji se nalaze i u krvi uginule krave od antraksa. Te eksperimente je ponavljao više puta i uvijek došao do istoga rezultata, da ti mikrobi ubijaju stada ovaca. Rekao je: »Neka samo jedan štapić, mikrob, prodre u vola, on će se i njegovoj krvi rasploditi i kroz izvjesno vrijeme sigurno ga i uništiti.« Koch je s neoborivom sigurnošću dokazao, da izvjesnu bolest izaziva izvjesna vrsta mikroba, i da ta sićušna bića mogu ubiti i najveće životinje. Koch je opazio i to, da bakterije antraksa brzo uginu na njegovim preparatima, i onda se zapitao, kako se te bakterije održavaju na polju i kako dospijevaju u životinje. Koch je ostavio na stranu jednu kulturu tih bakterija skoro mjesec dana i poslije toga vremena opet pogledao na mikroskop. Opazio je da su bakterije malo uvinute, zgusnute jedna do druge poput malih zrnaca bisera. Zatim je uzeo jednu kap čiste svježe vode iz volovskog oka, a u toj vodi je inače gajio kulture ovih bakterija. Opazio je pod mikroskopom da su se te bisernaste bakterije i opet pretvorile u štapiće, končiće i oživjele. Sada je došao do zaključka, da su te bisernaste bakterije trajna forma klica antraksa, pa da ta forma može da odolijeva i najvećoj žezi, suši i studeni, i rekao je: Ovakvih bisernastih forma antraksovih klica nema nikad u živoj životinji koja oboli od te bolesti; ona se pojavljuje jedino u leševima životinja uginulih od antraksa, ito samo kada se leš drži u većoj toploti. Isto je dokazao višekratnim pokusima. To je bilo godine 1876., kada je pred skupom tadanjih naučenjaka, prirodnjaka, liječnika i veterinara potpuno jasno i uvjerljivo dokazao, da je otkrio prouzrokovača bolesti antraksa ili crnog prišta. Da se suzbije ova bolest koja ubija godišnje na desetine i desetine hiljada goveda, ovaca i ostalih domaćih životinja, dao je slijedeći savjet: »Sve životinje koje uginu od antraksa treba da se unište, da se po mogućnosti spale ili duboko u zemlju zakopaju, gdje je temperatura toliko niska, da se bakcili ne mogu pretvarati u žilave dugovječne klice.« Pošto je Dr. Koch upecao mikrob antraksa dao se je marljivo na istraživanje, tada pa i danas, najopasnije, najra.sirenije i najubitačnije bolesti, tuberkuloze — sušice. Od godine 1876. do 1882. neumorno je istraživao uzročnika te ljudske nemani — tuberkuloze. Radio je, eksperimentirao, uzgajao u svome laboratoriju tuberkulozne kulture, koje je prenosio na razne domaće životinje, dapače i na kornjače, kokoši, orlove, miševe i pitome zečeve. Kada je bio potpuno gotov, kada je prikupio sve dćkaze kako tuberkuloza prelazi s čovjeka na čovjeka, odakle i na koje sve načine se tuberkuloza širi, te kojim je sve načinom i kojim putem došao da ulovi, da podsigurno pronade, mikrob tuberkuloze, najavio je 24. ožujka 1882. godine svoje predavanje u Berlinu, u sjednici tadašnjeg fiziološkog društva, u kome je predavanju dokumentovano i neosporno prikazao svoj rad i svoje otkriće tako, da mu prisutni svjetski i njemački naučenjaci iižjesu bili u stanju ništa prigovoriti, nego da pognu glavu, da se poklone i čestitaju njegovu geniju, i priznaju, da je Koch, ne uzimajući u obzir sav njegov korisni dotadanji rad, ovim epohalnim otkrićem zaslužio zahvalnost cijelog svijeta i već tim samim djelom stekao neumrlu slavu. Već te noći pronijela se munjevita vijest Berlinom o otkriću mikroba sušice, a sutradan su brzojavi javili cijeloj Evropi i svima kontinentima, da je Koch pronašao mikrob tuberkuloze. Zaista djelo, koje, dok je svijeta, nikad neće biti zaboravljeno. Dru Kochu još nije dosta rada; on ne traži ljudskog priznanja, ne tnaži svjetske slave, on je uvijek skroman i najzadovoljniji, kada ga ne smetaju u njegovu laboratoriju, kada mu ne laskaju i duboko se poklanjaju njegovi štovaoci. On radi, ide dalje poput svjetskog heroja, poput velikog junaka, nedostiživog učenjaka, traži još druge nevidljive neprijatelje čovječanstva, pa ako ih nema u njegovoj okolici, ako ih nema u Evropi, odlazi u Egipat, u Aleksandriju, da pronade mikrob kolere, koja se bolest pojavila u godini 1883. i kosila u Egiptu smrtnom kosom tamošhje pučanstvo. Kolera već kuca na vrata Evrope, da nevidljivo, potajno, prede pustinju, prede more, i jednoga dana se nade u kojoj svjetskoj luci Evrope. Iz Egipta odlazi u Indiju, u Kalkutu, da i tamo nastavi rad istraživanja i da jednom sigurno ulovi uzročnika kolere, i na taj način spašava čovječanstvo te užasne nemani. U Indiji je Koch neumorno radio sa svojim asistentima, parao na stotine leševa Ijudi, koji su umrli od kolere i u njihovim crijevima, u izmetinama, u prljavom rublju, u baricama i prljavoj vodi, gdje su se nalazili bolesni siromašni Indijci, našao je posebnu vrst mikroba, slična zarezu (zapeti) — koma bakcil, i najzad bio potpuno siguran, da ga je ulovio, upoznao njegovu narav, upoznao način rasplodivanja, pronašao i način gajenja toga mikroba, te se po posve svršenom radu povratio u Berlin, gdje je dočekan kao najpobjedonosniji vojskovoda. Skupu liječnika učenjaka rekao je: »Kolera nikad ne postaje sama od sebe; nijedan se zdrav čovjek ne može razboliti od kolere, ako prethodno nije progutao koji mikrob bilo u vodi ili u hrani. Ovaj se mikrob može razvijati samo u čovjekovoj utrobi ili zagadenoj i prljavoj vodi, kao što je ima u Indiji.« Tako je Koch izjavio skupu svojih kolega u Berlinu. Predugo bi nas odvelo kad bismo još isticali rad i potragu za mikrobima ostalih prelaznih bolesti, ali u kratko da napomenemo uz Pasteura i Kocha najzaslužnije liječnikenaučenjake, koji uloviše i otkriše i druge mikrobe opasnih bolesti, kao prouzrokovače difterije, gutobolje — te po djecu najopasnije bolesti, zatim trbušnog tifusa i drugih tropskih bolesti kao bolesti spavanja, triponozoma, teksaske groznice, koju prouzrokuje vrst krpelja, malteške groznice, koju prouzrokuje jedna vrsta muhe, zvane Cece, zatim i takvih bolesti koje i kod nas vladaju kao mikrob prouzrokovač groznice domaće i tropske ili malarije. Tamo spada i mikrob zv. Spiroheta palida, izazivač frenjka ili sifilisa, te mikrob prouzrokovač žute groznice. Svi ti koji su pronašli mikrobe, koji prouzrokuju razne prelazne bolesti, naučenjaci i neumorni radnici 19. stoljeća, nesebično se posvetiše radu istraživanja, prvo iz ljubavi za čistu nauku a i da pomognu čovječanstvu i spase ga od očite smrti, koja na nj vreba svojim nevidljivim svijetom raznih mikroba, da ga ulovi, da mu stane na kraj. Ti učenjaci su uspjeli da podvrgnu mikrobe svojoj volji, da neke od njih učine pitomim, neškodljivim, čak da pomoću njihova otrova, koji izlućuju u ljudskom tijelu, naprave protuotrov i na taj način spase čovjeka od očite smrti, kao što je slučaj kod difterije. Sad ćemo ukratko koju riječ reći o toj bolesti. " Slavni Dr. L e f 1 e r je dugo vremena ispitivao pojave difterije, koja bolest napada samo djecu u ranim godinama, od prve pa do desete, a u vrlo rijetkim slučajevima odrasle. Prema tome je difterija opasna dječija bolest, koja se širi brzo, prelazi s djeteta na dijete. Difterija se pojavljuje samo na jednom mjestu u grlu djeteta, na krajnicima, gdje nastane bijela prevlaka poput bijele kožice. L e f 1 e r je u toj prevlaci pronašao uzročnika — mikrob difterije. Pošto se ta bolest nalazi samo na jednom mjestu i to u kutićima grla — na krajnicima i nigdje više, to je Lefler došao do zaključka, da ovi mikrobi prouzrokuju jedan jak otrov, koji prede u krv i na taj način prouzrokuje smrt. Ali kako i na koji način, nije bio siguran. Dr. Emil Ry u Parizu i Dr. Emil Behring u Berlinu radili su odvojeno, da pronadu protuotrov difteričnom otrovu, i nakon dugog istraživanja i eksperimentiranja, kod čega su morali platiti glavom na hiljade zamorčića i pitomih zečeva, bijelih miševa pa i pasa, Behring je konačno pronašao, da se u krvnom serumu preboljelih životinja od difterije, nalazi protuotrov bolesti difterije. I godine 1891. mogao je Behring podsigurno i sa svim dokazima objaviti svijetu, da je pronašao lijek toj strašnoj bolesti, difteriji, i od to doba sve do danas, pa i u buduće, ostaće taj lijek kao posve siguran i na tisuće i tisuće oboljele djece od difterije spašavati. Da još samo spomenemo Jersena koji je otkrio mikrob crne smrti — kuge, zatim Janera, koji je pronašao spasonosni način kalemljenja proti crnih ospica — boginja, uslijed čega je danas velika rijetkost vidjeti čovjeka u licu iznakažena od preboljelih crnih ospica. Spomenemo li Paula Erlicha i Japanca Hata, koji pronadoše spasonosni lijek za liječenje sifilisa ili frenjka, Teobalda Smita koji je pronašao prouzrokovača teksaske groznice, Davida Bryusa koji je otkrio muhu Cece, a koja prouzrokuje bolest spavanja, tim smo mi uglavnom iznijeli imena svih onih velikih heroja u lovu na mikrobe i spasioce čovječanstva prošloga stoljeća. Još ima mikroba koji su pronadeni a koji prouzrokuju i druge ovdje nenavedene prelazne bolesti, a još se i danas istražuju i pronalaze ti mnogobrojni mikrobi zaraznih bolesti. Kako i u našem vremenu tako i u budućnosti radaće se svjetski heroji ne samo na polju rada za spasavanje čovječanstva, nego i na polju rada u drugom korisnom pogledu od r.evidljivog svijeta mikroba u prirodi. Bogom nadareni i njegovom sudbinom preodredeni su da čovječanstvu ostave koristi svoga požrtvovnog i mukotrpnog rada, a to sve iz vlastitih pobuda za naukom i nesebičnim radom, iz nesebične ljubavi za svog bližnjeg i iz ljubavi, kad već bude umirao da još u svojoj svijesti zadnjih časova može da rekne: »Radio sam i živio za svog bližnjega, izvršavao sam časno poziv čovjeka na ovom svijetu i idem mirne savjesti pred Boga, Stvoritelja, i u vječnost, nadajući se velikoj Božjoj milosti i nagradi«.