Otac domovine Dr. Ante Starčević je uvijeik učio, da se Hrvati ne smiju zbog vjerskih razlika dijeliti u posebne političke i narodnosne skupine. Po njemu vjera mora svakom pojedincu biti svetinja, koje će se u životu, ma gdje bio, držati i budno je čuvati, a s druge strane ima poštivati uvjerenje svoga inovjernog sunarodnjaka, s njime lijepo i bratski živjeti i izbjegavati sve što bi ih moglo zavaditi i podvojiti. Isto tako mišljenje ima i njegov nasljednik i ostvaritelj njegova uzvišenog učenja o slobodi 1 samostalnosti naroda. Poglavnik kaže: »što se tiče vjere, braćo, nije vjera ona, koja ljude razlikuje, ali, kad vjera postane sredstvo za političke ciljeve, ona je postala neprijatelj ćovjeka. Dok je vjera sredstvo, da čovjck, da Ijudi, nadu svoje duševno zadovoljstvo i duševan mir, služeći Vječnomu. dotle ona čovjeka oplemenjuje, dotle ona čovjeku daje životnu snagu i čini ga dobrim, čini ga boljim i stvara mu uvjete za bolji i sretniji život i na ovoj zemlji. Ali kad vjera postaje politička organizacija, kada postaje sredsrvo da se preko nje provodi politika, onda ona upropašćuje i unesrećuje one, koji je slijede.« Ono što je Otac domovine govorio i naučavao, nastojao je i u djelo provesti. On je prvi izišao pred javnost s neoborivom tvrdnjom o hrvatskom podrijetlu bošnjačkih muslimana i sa zahtjevom, da im se u hrvatskom narodnom ikrilu da ono mjesto, koje im i pripada. U njegovo je doba nastala i misao o gradnji džamije u Zagrebu za potrebe fnuslimana nastanjenih u glavnora gradu Hrvatske1), pa su tada sakupljani 1 prilozi za tu svrhu. Ta se misao i kasnije podržavala nekad s većim nekad s manjim zamahom, ali je nikada nije uspjelo ostvariti. Zajednioko klanjanje obavljano je nakon osnutka imamata u domobranskoj džamiji i posebničkim prostorijama iznajmljenim za tu potrebu. Da bi ipaik vjernici imali stalno mjesto za obavljanje skupnih namaza (džume, bajrama i teravije), gradsko je poglavarstvo 1955. godine dalo na uporabu posebne prostorije, koje su preudešene za džamiju, pa se u njima i sada obavljaju zajednićke vjersk.e dužnosti, premda s mnogo poteškoća zbog tijesna mjesta. Tu je smješten i imamski ured. Posljednjih nekoliko godina postojao je poseban odbor za gradnju džamije u Zagrebu, koji je vodio brigu oko sajcupljanja sredstava i osiguranja drugih preduvjeta. Odbor je u glavnom vršio pripremne radove, a prva mu je zadaća bila odabrati pogodno gradilište. Pomišljalo se na gradnju džamije u Zelengaju, gdje ima slobodnoga mjesta za izgradnju i drugih potrebnih kuća za urede, školu i stanove službenika. Govorilo se i o drugim mjestima (Gubčeva Zvijezda, Kemijski zavod, Botanički vrt), ali su ta odmah otpala zbog težkoće rješavanja vlasništva kao i zbog nezgodna položaja. Odbor je surađivao pored ostalih i s Društvom za poljepšavanje grada Zagreba, pa su bili izradeni i nacrti, koji su nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske podneseni Poglavniku na odobrenje. On ie to odmah otklonio zbog velike udaljenosti Zelengaja od središta grada. Poglavnik je htio, da džamija sama bude takva, kako će dostojno predstavljati Hrvate . islamske vjere i njiliov .položaj u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa prema tomu i mjesto mora odgovarati takvoj gradevini. Poglavnik je uviđao, kako sam kaže, »da je umjetnički paviljon na (bivšem) Trgu N. najpodesniji, najzgodniji i najdostojniji, da se tamo sagradi džamija za muslimane«. Prvi put On tu svoju odluku priopćuje u početku kolovoza 1941. izaslanstvu, koje mu je podnijelo nacrte zakonskih odredaba o islamskoj vjerskoj zajednici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a poslije stvar dolazi i u javnost. Bilo je prigovora, zašto se baš umjetnički paviljon pretvara u džamiju, a Poglavnik. ovima poručuje: »Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije obrisati, nego da iz ovoga hrama ućinim džamiju. Zašto? Zato jer je muslimana u Srbiji nestalo onda, kad je srušena zadnja džamija. Kao znak da ih u hrvatskom narodu ne će nestati, postavlja se u glavni grad njihova džamija« (Poglavnik u Hrvatskom državnom saboru, 28. veljače 1942.). Džamija se nalazi na prostranom trgu, koji nosi sada ime bosanskoga bana Kulina. Odavde se šire na sve strane lijepe ulice: Dukljaninova, Kralja Zvonimira, Husein Kapetana Gradaščevića, Hrvatskog Radiše, Boškovićeva i Račkoga. Pročelje džamije je okrenuto prema posljednjoj spomenutoj ulici. Gledana otuda ukazuje nam se okrugla gradevina središnjeg oblika, presvodena oniskim kubetom. U sredini je glavna dvorana, koja dobiva svijetlo odozgor kroz Luxferove prizme, dok pokrajnje prostorije imaju prozore i tako se osvjetljavaju. Krov se naslanja na kružnu kolonadu stupova, po kojima bi se zgrada mogla svrstati u slog klasike. Međutim ti stupovi imaju ravne ploštine, nemaju podnožja ni zaglavka, pa bi to onda bila neka vrst modernizirane klasike, u kojoj su izgradene mnoge zgrade suvremene Europe. Munare nisu postavljene kao obično uza samu zgradu, nego radi popunjavanja praznog prostora u izvjesnoj udaljenosti, tako da su dvije postavljene radijalno, a treća stoji u diagonalnoj ravni sa šadrvanom i glavnim ulazom u džamiju. Donji dio munara stilski odgovara vanjskom izgledu džamije, jer su betonski sfupovi i međuprostor obloženi pločama od bračkog kamena, od koga je i džamija zidana. Osim stuba, :koje su izgrađene u svakoj munari, bit će unutra postavljene i električne dizalice. Na svršetku donjeg dijela munara imaju šerefeta, a takoder su šerefeta napravljena i na visini od 38 metara. Gornja šerefeta imaju lijepu željeznu ogradu. Onaj dio munara iznad šerefeta je crno obojen, a preko toga su slikoviti ornamenti u zlatnoj bolji, što daje lijepu sliku, a potsjeća nas na slične primjere u Perziji i drugim islamskim zemljama. Pred džamijom je šadrvan u obliku bazena s vodoskocima, koji će služiti samo za ukras. Oko njega je mali poplačani plato s niskom kamenom ogradom. Covjek.u, koji nije gledao džamije građene u drugim slogovima nego li su naše u Bosni (četvorastog oblika), izgleda ova džamija neobična, a tako i njezine munare, koje su nešto podalje od džamije i donjim dijelom znatno šire pa zbog toga se i čine niže nego što zbilja jesu (45 metara). I zbilja po vanjskomu svom izgledu ovo je jedinstvena džamija na svijetu, a u Hrvatskoj je opet jedina džamija koja ima više od jedne munare. Zanimljivo je spomenuti, da je Gazi Husrevbegova džamija trebala jednom dobiti još jednu munaru, ali se to nije ostvarilo. Naime u vrijeme ustanka u Hercegovini i na Krajini L876) godine bilo je odlučeno u Carigradu, da se kraj ove džamije podigne još jedna munara. Medutim tadašnje teške političke prilike, kao i skora promjena uprave spriječiše provođenje ove naredbe. Tako eto zagrebačka džamija sa svoje tri lijepe munare čini kod nas i u tom pogledu jednu posebnost. Džamije su u čitavom islamskom svijetu središta, oko kojih se sliježe i odvija sav vjerski, prosvjetni, društveni i uopće javni život muslimanske općine. Lvijek se ;kraj džamija nalaze tekije, mekteČi, medrese, knjižnice, imareta i musafirhane, te vodovodi i kupatila, što sve služi potrebama okolnog bližeg i daljeg pučanstva, u prvom redu muslimanskog. I kod zagrebačke se džamije nastojalo udovoljiti ikoliko je moguće tim zahtjevima, a u skladu s potrebama i načelima suvremenog života. S desne i lijeve strane ulaza u džamiju idu široke stube na musandaru, ikoja je određena za ženske, i u prvi kat, gdje će biti knjižnica s čitaonicom. Knjižnica se već sada popunjava skupocjenim primjercima rukopisnih i tiskanih Kuržana i raznih drugih djela vjerskoznanstvene sadržine. Iza džamije, ali u zgradi, je mekteb, u kome će dobivati vjersku pouku muslimanska djeca, koja polaze pučke i srednje škole u Zagrebu. U prvih 15 godina opstanka imamskog odnosno muftijskog ureda imam je odriavao vjeronaučna predavanja u svome vlastitom stanu, a kasnije pa dosada u uredskim prostorijama. Sada pak kad ima poseban vjeroučitelj, postojat će i škola za održavanje vjerske obuk.e, pa će i korist od toga biti mnogo veća. Uz mekteb je posebno stubište, kojim se ide u muftijski ured. Ispod džamije, u podrumu, uređeno je suvremeno kupatila s tuševima i abdesthana, u kojima će zimi biti i topla voda, jer zgrada ima središnje grijanje. Nutarnji glavni dio bivšeg umjetničkog paviljona se morao prilično preurediti, da bi se dobio prostor podesan za džamiju. Ispod Icubeta od Luxferovih prizama, koje propuštaju svjetlost u titrajućim valovima, napravljeno je drugo od neprozirnog stakla, tako da je sada i u tom pogledu postignuta izvanredno velika mirnoća i sklad, a količina osvjetljenja ipak nije smanjena. Trebalo je poboljšati i ak.ustičnost prostorija, jer su zidovi zgrade i kupola bili prije glatki, pa je sve to stvaralo jeku od glasova i koraka. Pitanje jie riješeno pno time, što su djelomice uiklonjeni postrani zidovi, čime se dobilo na zvučnosti, a uz to žse i sam džamijski prostor znatno povećao. Za uređenje i ukras zidova uzet je hrvatski narodni motiv pletera, koji je ovdje po prvi put došao kao arhitektonsko rješenje akustike (zbog mnoštva malih površina) i prostora. U svima dosadašntim slu. čajevima dolazi pleter isključivo u manjoj mjeri, a ovdie se prostire po čitavoj površini zgrade, nema početka ni kraja, tako da daje dojam arabeske. Međutim se on ipak od arabeske razlikuje po svojoj mekoći, živosti i po tomu, što mu crte nlsu posve geometrijski pravilne i dotjerane, nego je više umjetnički izraien. Pleter je ovdje došao u nekoliiko raznih komhinacija i oblika, osobito u mihrahu, koji je po tomu najbogatiji, najljepši i najbolje dotjeran od svih dijelova džamije. Sa svake strane središta džamije izgradene su pokrajne lade poput tetimma, čime je prostor povećan za jednu trećinu. To je bilo vrlo važno već i iz razloga što je broj muslimana u Zagrebu u stalnom porastu. Stupovi između srednjeg dijela džamjje i ovih lada oblažu se talijanskim mramorom, a prozori će biti od olovnog katedralnog staikla u bojama. Iza ovih stupova vode stube na mahfil, koji se nalazi iznad glavnog ulaza u džamiju. Minber i ćurs su od javorova i hrastova drveta i upravo zasuti mnoštvom rezbarija, kaikve se rijetko gdje susreću. Vrh minbera ukrašava zlatni alem. U rezbarenoj javorovini i hrastovini izrađena je na isti način i ograda musandare. Svakako je umjetnički najljepši dio džamije mihrab s pleterom u nekoliko raznih kombinacija i boja u više tonova, tako da će se sav prelijevati u svijetlu. Sredina mihraba — niša — u kojoj je tradicionalni natpis »Kullema dehale.. .«, bit će obložen 24 ikaratnim zlatnim pločicama, ukrašenim kazein bojom. t Po svima zidovima je pleter izmiješan reliefno izvedenim natpisima iz Kuržana i drugim u krasnoj arapskoj kaligrafiji. Prvi putse kod nas javljaju ovi natpisi u ovom obliku u ovakvoj množini, jer su svuda ili obično ispisani po zidovima ili su postavljeni u obliku levhi. Sa sredine kubeta spuštaće se veliki željezni kovani svijećnjak, promjera 3 i pol metra, u kome će stajati 140 žarulja. Na stupovima će takoder biti kovane željezne svjetiljke, koje su umjetnički ručni rad kao i glavni svijećnjak. Rad umjetnikaobrtnika su i željezne pregrade pred dovodom parnoga grijanja. Gradnja jedne ovako monumentalne džamije ne bi bila porpuna, kad se uz nju ne bi osigurao i koristonosni vakuf za pokrivanje osobnih i stvarnih potreba. Poglavnik se je pobrinuo i za to, pa je kao džamijski vakuf upisana jedna palača u Ilici, koja još sada nosi zamašan iznos najamnine, a smišljenim gospodarenjem taj se dohodak može i povećati. Time je zajamčen nesmetan opstanak, rad i napredak. zagrebačke džamije, kao matice svega života Islamske vjerske zajednice u sadašnjem glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske.