U nas se malo govori a još manje piše o Arapima. Ne samo da to ne čine naši sugradani kršćani odnosno hrišćani, već toga nema ni kod muslimana. Međutim o Jevrejima čujemo često: drže se govori i predavanja, pišu članci i rasprave, prireduju izložbe, pa izdaju novine i posebne knjige. Ali ne čine to samo Jevreji, već u tome učestvuju i naši sugradani, bili oni konfesionalci, nacionalisti ili socijalisti. Tako od ovih posljednjih osobito se zalažu za Jevreje dr. Zivko Topalović, voda jugo slavenskih socijalista i Zivojin Ba'.ugdžić, bivši poslanilc u Berlinu i novinar. Svi mi naoko znamo u čemu je srž palestinskog problema: Jevreji hoće da u Palestini osnuju svoju domovinu ili, kako oni kažu, da obnove staru državu. Ali dok to tobože znamo, mnogi od nas ne zna i ne shvaća koji su temeljni motivi ovoga jevrejskog pokreta, kakvi su mu konačni ciljevi, te kakva sprema vlada u jevrejskim redovima i redovima njihovih simpatizera da se to sve postigne. Želja Jevreja da u Palestini uspostave svoju nacionalnu državu ima naoko političko značenje Smatrajući se kao narod ugroženim, a bivši rasijani po cijelom svijetu, oni žele svoju državu koja bi. postavši legitimnom voljom svih Jevreja, uspostavila diplomalske i političke odnose sa svima ostalim državaraa, odnosno narodima, i tako branila živote i imetke svojih državljana i sunarodnjaka. Da to postignu, smatraju prvom i glavnom zadaćom da useljavanjem nadbroje arapsko palesti^sko pučanstvo, da se materijalno i duhovno uzdignu nad njim, i da tako u svakom pogledu postanu vladajući faktor u ovoj toliko po svojim kulturnim odnosima značajnoj zemlji. U ovu svrhu služe se ogromnim kapitalima (mora se znati da su Jevreji najbogatiji narod na svijetu), svojim ličnim i staleškim uplivom, koji vrše na istaknute političare, pa i na čitave vlade svijeta, a što je u uskoj vezi s njihovom gospodarskom i financijalnom silom, svojom vrlo raširenom i dobro fundiranom štampom (Jevreji su najveći novinski magnati), a u krajnjem slučaju i sredstvima ko ja ne zaziru ni od čega, pa ni od najsuptilnijih meduljudskih odnosa. Tako su palestinski Arapi, silom prilika, stavljeni pred nepregledan niz teških i sudbonosnih kušnja, a snjima i ostali njihovi sunarodnjaci, pa recimo slobodno, i muslimani cijeloga svijeta. Jevrejska politika, naime, nije motivirana, kako ćemo to vidjeti, samo etatičkim (državotvornim) pobudama. već tu akciju pokreću i pobude druge prirode, u prvom redu kulturne, odnosno međukonfesijske. Posljedice toga jevrejskog pokreta prikazuju se našim očima ljudski uzbudljive i krvave, a duše s razlogom zahvata nemir pred nesigurnom i mutnom budućnosti. Jedno je vidljivo i značajno: Arapi se brane, spremni živjeti ili umrijeti Palestina sa svojim glavnim gradom Jerusalemom, živeći stotine i stotinc godina u miru pod vlašću islamskih vladara i bivši najljepšim primjerom medukulturne (medukonfesijske) tolerancije, zalijeva dnevno svoju zemlju krvlju najboljih svojih sinova, a u oblacima i tutnjavi praha i olova i porušenih arapskih domova čuju se vapaji ožalošćenih majka" i sebeznao podvik onih koji spremno umiru. Ali nijesu Arapi jedini koji su ugroženi. Jevrejska akcija nije proizvela samo sukob s arapskim narodom, već se tu, kako činjenice jasno govore, nazrijeva borba obimnijih dimenzija. Cionizam je izazvao i druge narode, pa i druge političke faktore. Arapskojevrejska borba na palestinskom tlu, karakterizirana politički, ekonomski i kulturno, poprima svakim danom obilježje medunarodne borbe s Jevrejima koji su, istina, u mnogom fizički i duhovno ugroženi, ali koji ipak i danas pretstavljaju snažan. utjecajan i nimalo sentiraentalan raedunarodni politički faktor. Jevreji su narod s razvijenim osjećajem narodnog pripadništva i jedinstvenim vjerozakonom. Razlike koje se javljaju izmedu aškenaza i sefarda, koje su u Bosm vidljive, ne utieču ni izdaleka toliko da bi dovele do rascjepa u bitnim pitanjima narodnim ili vjerskim. To osjećanje naroćito se pojačalo s pojavom ievrejskog nacionalizma, čiji je začetnik, kako je poznato, Theodor Herzl (18601904). Njegovo djelo /evre/ska država (Der Judenstaat. VVien 1896) u stvari je idejni inspirator i praktični organizator cionizma. Prema tome već preko četrdeset godina postoji organizovan jevrejski pokret koji, kako rekosmo, ima glavni cilj uspostavljanje jevrejske države na palestinskom tlu. Prve godine cionističkog pokreta prošle su najviše u pripremama. i ko zna kako bi one dugo trajale, a sve bez vidljiva i stvarna izvodenja, da im u prilog nijesu došli događaji velikog svjelskog rata. Kako je poznato, Turska, koja je imala vlast nad Palestinom, gubila je sve više izgled na sretan svršetak rata, zajedno s centralnim vlastima (AustroUgarskom i Njemačkom) čijim je ona saveznikom bila, a to je Jevrejima dobro došlo, pa su kao uplivan svjetski faktor upregli sve sile da utjeću na antantine pretstavnike, posebno na englesku vodeću diplomaciju. Engleska je poznata kao najveća kolonijalna sila, a kako se Palestina nalazi u teritorijalnom sklopu koji spada u interesnu sferu njezine pomorske politike, to je bacila oko i na ovu zemlju. Poznato je da je Engleska godine 1917 okupirala Palestinu i po svršetku rata dobila mandat sad .svetom zemljom" a 1 IX 1922 dala zemlji ustav. Jedno to, a drugo lično neraspoloženje pojedinih vodećih engleskih ličnosti prema islamskirn narodima (spominjem kao primjer Loyda Georgea, tadanjeg pretsiednika vlade) omogućili su da lord Balfour godine 1917 (2 novembra) objavi poznatu deklaraciju o useljavanju JEvreja u Palestinu i stvaranju jevrejske države. Uspostavom Društva Naroda, poslije svjetskog rata, ovo je diplomatsko djelo, rješavano za zelenim stolom, a bez obzira na sve posljedice, dobilo svoj međunarodni pečat. Prošle godine slavili su dakle Jevreji četrdesetgodišnjicu cionističkog pokreta i dvadesetgodišnjicu Balfourove deklaracijePosljednjih dvadeset godina arapski je narod dao uistinu zadivIjujućih dokaza svoje velike privrženosti zemlji u kojoj stoljećima živi, gdje ga još od sedmog stoljeća (po Is.) vežu kulturne tekovine trajne vrijednosti, i svoga do velike lične sebezataje probudenog nacionalizma. U ovom arapskom otporu kome se ni Jevreji ni Englezi (kod ovih opet većinom Jevreji), a s njima ni ostali arapski narodi nijesu nadali, Jevreji su spoznali i naučili da se sudbinom jednog naroda ne može samo novcem upravljati, već da u to treba ulagati i druge elemente, najviše duliovne prirode ili da te elemente treba res )cktirati kod drugih. Posljedica toga jest rascjep u cionističkom pokretu. Od centralr.og pokreta koji vodi H. Weizmann, odvojio se t. zv. novocionistički pokret, čiji je vođa dr. Žabotinski. Ovaj pokret Zabotinskoga traži u borbi za svoj cilj i lične krvne žrtve, a to znači fizičku borbu sa svima sredstvima koja joj pripadaju. Krat ko rečeno, žabotinci Iraže uspostavljanje jevrejske vojske, koja bi branila i širila svoje zasnovano djelo Jedni su dakle umjereni, a drugi radikalni ili, kako se oni nazivaju, revizionisti. Kad smo ovako došli do općepredodžbe jevrejskog (cionističkogl pokreta, razmotrićemo nekoje činjenice, svakako suvremene i aktualne, iz kojih ćemo bolje zaviriti u splet duhovnog i medunarodnog stanja, prouzrokovana dalekosežnim intencijama jevreiskog nacionalizma. To ćemo učiniti tako, da ćemo se najprije osvrnuti na nekoje pojave kod nas, u Jugoslaviji, a o.,da na one koje su značajnije a potječu iz velikog svijeta. Nasi Jevreji kao dio jevrejskog naroda i naši cionisti kao dio cionističkog pokreta posve su svijesni svoga nacionalizma. To ih ipak ne smeta da se ujedno izjašnjuju ka pripadnici našeg nacionalizma. Oni su ujedno Hrvati ili Srbi, pa i nacionalni Jugoslaveni. Ovaj njihov dvojaki nacionalizam najviše se očituje a također i respektuje u Srbiji. Kad bi se reklo da su oni kao jevrejski nacionalisti dobri jugoslavenski državljani, pa i simpatizeri srpskog, hrvatskoga ili jugoslavenskog nacionalizma, bilo bi to razumljivo Ali i od njihove strane. a u mnogom i iz redova našega narodnog društva, stalno se nekako podržava misao da je ovaj dvojaki nacionalizam moguć, pa i opravdan. Bivši pretsjednik francuske vlade Lecn Blum, koji je takoder Jevrej, tvrdio je to isto. Kazumije se da to ne može biti Pojedinac pripada sudbinski pojedinom narodu. Pripadnici jednog naroda mogu postati organskim jedinkama kojeg drugog naroda kad sc životom posve aklamatiziraju tom narodu, kad srodavanjem, krvnini i duhovnim miiešanjem, postanu s tim narodom jedno, posvcmašnjim dionikom nje;;ove sudbine. Toga je bilo i toga irna U nas ima mnogo takviii slučajeva. Mnogi nekadanji Turci, Perzijanci, Arapi, pa Grci, Nijemci, Msđari i Talijani, naseljeni u našim krajevima, postali su vremenom pravi članovi našega naroda. Među imenima istaknutih Nijemaca susrećemo i danas takva koja imaju francusko porijeklo, ali to je samo ime. Duša ie s vremenom postala posve njemačka. Zna se da su to nekadanji Francuzi, iseljeni uslijed konfesijskih ili političkih borba koje su se vodile u njihovoj nekadanjoj domovini. Teorija, da tako kažemo, ovog dvojakog nacionalizma ide samo u prilog Jevrejima. Smatrajući se tobožnjim članovima našega naroda, oni se koriste svime šta nama pripada, ali od svoje strane sve što imaju ulažu za svoje, dakle istinski svoje naci onalne ciljeve. Tako se i novcem, otkinutim od naše narodne imovine, kupuju zemlje u Palestini, podižu razne ustanove ko zna gdje izvan granica našega naroda i plaća ubojito oružje kojim se danas prolijeva arapska krv i uništuju arapska dobra. jednako duhovna kao i materijalna. Osim svega toga ovim se novcem pomaže politika, svakako međunarodnog značaja koja sutra može biti kobna po nas same. lako sam daleko od osjećaja mržnje prema ovom narodu, a ovi redovi imaju zadaću da se radnje Jevreja promotre mirno i objektivno, upozurojem ipak na činjenicu potpuno izdvojenog jevrejskog života iz organskog okvira našeg naroda. Ne samo da su oni duhovno izdvojeni, što se može i razumjeti, već ekonomska dobra, koja oni posjeduju. pretstavljaju uistinu njihov i samo njihov narodni kapital. Izgovor da oni svojim kapitalom daju zarade našem narodu, ne može niukcliko izmijeniti samo stvarno stanje. Ogromnu zaradu, koju oni dobivaju jeftinom nadnicom, koju oni daju našem narodu, posvećuju samo svojim interesima, i od toga naš narod nema ništa. Kad naš ćovjek nešto privrijedi, pa kojim bilo putem, onda to za vijeke ostaje u našem krugu, u našem narodu. Naš je narodni kapital kao zemlja koja stalno ostaje gdje jest, a kad ga uvećamo, onda se ta zemlja samo poboljšava, unapreduje i bolje oploduje. Slučaj jevrejskog kapitala ne može se s ovim nikako identificirati Taj nedostatak prisne (organske) duhovne i materijaJne veze bilo s kojim drugim narodom, čijim se sunarodnicima oni ipak izjašnjuju, može se vrlo dobro prikazati na sadanjem njihovu odnosu prema Arapima. Došavši u sukob s Arapima, oni se u nas svim sredstvima služe da sebe kao narod istaknu, a Arape unize. Po njima Arapi su nekulturni i pljesnivi, neobrazovani i nesposobni. Nemaju uslova za život, nemaju volje za rad, a žive najpriprostije. Nikakve vrednote ne upravljaju njihovim životom. Oni koji se danas bune to su samo nekolicina bogataša i zanešenjaka, to su efendije, a u njihovu rječniku to su gotovani, gulikože. Jerusalemski veliki muftija Emin ulHusejni nije ništa drugo već zlikovac i pljačkaš. Razumljivo je onda da će i oni koji svoje živote daju za svoju domavinu biti samo banditi, fukara, plaćenici. I tako životna i nacionalna borba Arapa, pretstavljena po našim Jevrejima, nije nikakva nacionalna borba Palestini će biti dobro samo kad u njoj zagospodare Jevreji.Takvim riječima o Arapima ispunjeni su stupci jevrejskih novina koje u nas izlaze. Cionistički vođa dr. Cvi Rotmiiller, koji se sada nalazi u Palestini, ima za takve radnje stalno otvorene stupce u beogradskoj »Politici«. Ali to se čuje, dapače još više, na predavanjima koja drže Jevreji u nas. Takvo jedno održao je prošle godine dr. David Albala (21Xl1937) na Kolarčevu narodnom univerziietu, najvećoj nacionalnoj srpskoj ustanovi. Kad smo već kod piedavanja da spomenem dva koja su pred kratko vrijeme održana u Zagrebu. Jedno je održao advokat dr. Eger, koji je došao iz Tel Aviva (Palestina.). Bilo ie to 22XI1937. Drugo je održao književnik Rabinovicz 5XII1937, a taj je opet došao iz Praga. Osvrnuću se ovdje na nekoje izvode iz Egera, inače Jevreja iz Poljske, jer sam prisustvovao njegovu predavanju. Dr. Eger uzbuđuje se kad govori o uništavanju jevrejskog imetka i napsdima Arapa na Jevreje koji bilježe i smrtne slućajeve. Prve riječi, koje je izgovorio, trebale su da kod slušača izazovu tugu i podjare mržnju radi paleža Balfourove šume. Upravo kad cionisti slave dvadesetgodišnjicu famozne Balfourove deklaracije, drznuli su se Arapi da ovu šumu (!) zapale. Kao i sve ostalo, čime su Arapi protestirali, nazivlje dr. Eger i ovaj čin razbojničkim. Druge kvalifikacije nema. A nema ni drugog motiviranja. Sve što je dalje rekao bila je kritika s jedne strane Engleske i enuleskih vlasti, a s druge glavnog i centralnog jevrejskog pokreta (Weizmann). Englezi, a s njima i ostali evropski narodi koji su učestvovali u Versaillesu na mirovnoj konferenciji, trebali su i Jevrejima dati njihovu nacionalnu državu kao što su dali (!) Poljacima, Jugoslavenima. Cehoslovacima. (Naravno dr. Eger i ne spominje, a možda i ne zna, za velike žrtve koje su i Cehoslovaci i Jugoslaveni, za vrijeme rata, a i prije njega, uložili u ove konačne nacionalne ciljeve). Useljavanje Jevreja u Palestinu vrši se nelojalno prema ugovorenom planu (Balfourova deklaracija), a Englezi nijesu dosta odlučni u zanemarivanju arapskih interesa i u krvavom suzbijanju njihova otpora. Cudi se. i to je više puta naglasio, kako se Englezi usuđuju zatvarati i kažnjavati cionističke vođe, posebno one revizionističkog krila, kad oni brane svoje tekovine. U vezi s time osuđuje držanje cionista Weizmannova vodstva, pa traži da svi pregnu i uspostave svoju cionistićku vojsku koja bi trebala Arapima suditi onako kako bi to on htio. Svoje je predavanje završio ovim riječima: »Judeje je nestalo u krvi i plamenu, u krvi i plamenu će uskrsnuti". Ako se dakle palestinski Arapi neće odreći svoje domovine i svoje nacionalne samostalnosti pod pritiskom diplomatskih i finansijskih zahvata, treba ih uništiti u krvi, a njihovu imovinu sažeći u plamenu Ali ima i jedna svar koju je dr. Fger izveo u svome predavanju, a koja je karakteristična po držanje Jevreja. Citarao je nekog starog židovskog pisca, koji je rekao ovo: .Ne budemo li živjeli kako treba, iščeznućemo pod nasrtajem islama". Evo svih drugih motiva koje sam naprijed spomenuo, a koji, i ako latentni, vrlo snažno i odlučno utječu kako na držanje Jevreja u današnjem sukobu s Arapima tako i onih koji ih močno zaštićuju. O ovome će biti još riječi. Sada je dosta da utvrdimo kako Jevreji vode ne samo političku borbu protiv Arapa, već kako je ta borba obojena kulturnim antagonizmom. Ulazimo u dvadesetom stoljeću u obnovljenu križarsku vojnu, samo ovaj put pod zastavom jevrejskih amblema. Ne ćemo ovaj put ulaziti u vjekovnu prošlost palestinskog kompleksa, da bi jednako razumjeli i Jevreje i Ara:i. Cinjenica je da su Arapi još iz vremena Ebu Bekira i hazreti Omera zagospodarili Palestinom, a to znači da su islamski narodi (jer su poslije došli Turci) trinaest vjekova vladali ovom zemljom, i da su kroz to vrijeme palestinski Arapi od nje stvorili i razvili svoju fizičku i duhovnu domovinu. Jasno je da danas Jevreji. u posljednjim konsekvencijama, traže da se Arapi uklone iz ove zemlje. Ako je dozvoljena uporedba, spomenimo primjer naše Dalmacije, da bi tako konkretno mogli shvatiti sadanje brige palestinskih Arapa. Svi smo mi svjedoci na kakav je odlučan otpor našega naroda nailazila talijanska iredenta upravljena na ovu našu Bogom obdarenu pokrajinu. Istina je da su se Talijani pozivali na daleku prošlost, i upirali prstom na kulturne zaostatke starog Rima čiji su oni izravni nasljednici. Ali zapitajmo se do čega bi dovelo da su Italijani ustrajali u ovoj svo joj iredenti. Bez potoka krvi ne bi sigurno prošlo. Dalmacija je naša, pa pokraj svih ostataka prošlosti ona je najnacionalnija i najdraža naša zemlja. Dok god bude razum vladao, ostaće s Dalmacijom onako kako je sada. A Palestina? Izgleda da pozvani neće niti da vide, a kamoli uvaže ove slićne činjenice. Biće samo zbog toga, jer se radi o Arapima. Ali što bilo, Jevreji moraju i danas priznati, da u islamskim državama nijesu doživljavali progone kako je to bilo u drugim zemljama i državama. Međutim sve ovo što danas čine Jevreji protiv Arapa, a mi smo se ovim odnosom poslužili kao primjerom, sutra su u stanju da čine i prema kojem drugom narodu. S gledišta političkog to ne bi bilo ništa neobično. Još bi manje neobično bilo kad bi to Jevreji činili ostajući dosnjedni svome rasnom i mternacionalnom jevrejskom planu. Tada bi se barem svi od lučni faktori znali držati prema ovom jevrejskom problemu. Medutim vidjeli smo na primjeru nacionalizma kakva dvojakost, u stvari dvoličnost, kod njih vlada. Slićne se pojave mogu utvrditi u socijalizmu kao međunarodnodruštvenom pokretu, pa i framasonstvu, slobodnom zidarstvu, također jakoj međunarodnoj organizaciji. Naše razmatranje arapskojevrejskog odnosa iz kruga naših narodnih prilika potrebuje samo korak naprijed pa da se nademo sučelice problemu Jevreja u međunarodnom okviru Svima nam je poznato kakav je stav zauzela sadanja nacionalsocijalistička (Hitlerovska) Njemačka prema Jevrejima. Sva je borba postavljena na rasno stajalište, a to znači da njemački narod kao pripadnik arijevske rase hoće da se u svakom pogledu oslobodi kako fizičkih primjesa jevrejske (semitske) rase tako i svih materijalnih i duhovnih utjecaja jevrejskog naroda. Otpor velikog njemačkog i kulturnog naroda protiv Jevreja razvio se je do paroksizma, i mi ga u mnogom ne možemo odobriti. Ali kako svaka radnja ima svoje uzroke, a kad se ta radnja zbiva U krilu snažnog i uistinu kulturnog naroda kao što je njemački narod, onda ti uzroci ne mogu biti neznatni niti bez dubokih životnih i duhovnih poriva. Ono što je bitno u njemačkom otporu protiv Jevreja jest da Jevreji ostanu Jevreji i da u tom na pravu mjeru svedenom njihovu nacionalizmu slobodno mogu da vrše sve narodne funkcije, bilo duhovne (kulturne) bilo društvene. Poznato je da treći Rajh u tom pogledu daje Jevrejima sve što im kao narodu pripada Tom je odlukom presječena ona jevrejska nacionalna bipolarnost, neka vrsta amphibielne nacional nosti. To smo pretstavili govoreći o nimalo podesnoj dvojakosti jevrejskog nacionalizma u nas. Time su Nijemci, istina je, posve izdvojili Jevreje iz kruga svoga nacionalnog, kultumog i ekonomskog rada, pa i ako se to s općeg Ijudskog gledišta ne može odobriti, može se donekle razumjeti kao reakcija na dugotrajno iskustvo. Ovo ogradivanje pojedinog naroda, a u stvari oslobađanje od jevrejskog presizanja, i ako ne u onoj mjeri kao u Njemačkoj niti s jednostranog gledišta kao tamo, vrši se i u drugim evropskim državama. Toga danas ima u Poljskoj, Rumuniji i Madarskoj, a ima nastojanja u tom pogledu i kod Engleza (fašistički voda sir Oswald Moslev), pa i kod Italijana. Svi su ovi pokreti uglavnom bazirani politički, najviše socijalno i ekonomskopolitički. Razlog je jasan. Jevreji odabiru samo takva zvanja koja su socijalno i privredno najunosnija. Oni su trgovci, bankari, advokati, diplomati, liječnici, profesori, industrijalci, novinari, književnici, burzovni posrednici i drugo. Najmanje ih je zemljoradnika, manualnih radnika, sitnih karitativnih službenika i malih obrtnika. Sve to, obzirom na zauzimanje uplivnih mjesta u društvu i sticanje kapitala, čini silno velik nesrazmjer izmedu ogromnog broja autohtonog naroda i jevrejske useljene manjine. Sva nastojanja u ovim zemljama idu za tim da se taj neprirodan nesrazmjer ukloni i izmijeni u korist naroda u čijoj sredini žive Jevreji. Od mnogih rasprava i knjiga, pisanih u ovu svrhu, osvrnuću se ovdje na djelo talijanskog sveučilišnog profesora Paola Orana: Židovi u Itolijl (Gli ebrei in Italia), objavljeno 1937 godine. Treba spomenuti da je Orano stari prijatelj Mussolinijev, i da njegovo držanje, prema tome, neće biti u suprotnosti s držanjem talijanskog fašističkog vođe prema Jevrejima. Prof. Orano smatra pitanje Jevreja koji žive u Italiji političkim pitanjem, a ne rasnim, kako je to u Njemačkoj. Ali, obzirom na cionistički pokret, i Orano je sklon da će nužno doći do rasnog obračunavanja i između Talijana i Zidova, ako se cionizam uzdrži i ako uistinu pobijedi. Zato on i traži da se italijanski Jevreji odreknu cionističkog pokreta, a to znači medunarodnog jevrejskog pokreta. Razlozi su svakom pristupačni. Nemoguće je da Jevreji koji suraduju u krilu cionističkog pokreta budu i lojalni talijanski državljani. Ostanu li dosljedni cionističkom pokretu, oni će sav život kao i sve radnje, koje vrše u krilu Italije, smatrati'nužnom platformom. pa i sredslvima onih ciljeva koji gravitiraju izvan talijanskih narodnih i držav nih granica i mimo talijanskih životnih i nacionalnih nastojanja. Sve to Orano dovodi u savez sa fašizmom, pa otvoreno izjavljuje da je cionizam protivnik fašizma. To posebno konkretizira na uzajamnom odnosu cionista i Engleske imperije. Jevreji pomažu englesku kolonijalnu politiku, a time ugrožavaju talijanske državne aspiracije. Ali ne samo to. Jevrejski medunarodni pokret otvoreno se sukobljuje s talijanskim fašizmom kada ovaj sudjeluje i u međunarodnim socijalističkim i drugim kulturnopolitičkim pothvatima. Prema jednoglasnom mišljenju talijanske štampe, koja je živo komentirala ovu Oranovu knjigu, talijanski Jevreji imaju da biraju izmedu Ciona i Italije, jer ne može se služiti dvama suprotno postavljenim ciljevima. [nače Jevrejima se priznaje u ltaliji njihova konfesija i posve slobodan kulturni razvoj. [/. svega ovoga općenito se može reći da jevrejski problem nije toliko star koliko traje javni cionistički pokret. Naprotiv taj problem postoji sve od vremena otkada su se Jevreji rasijali po svijetu. Daleka kao i bliža povijest bilježi nam sukobe u raznim oblicima koji su se odigrali između pojedinih naroda. najviše evropskih, 1 Jevreja. Kad se izbliže pogledaju ti sukobi i potraže njihovi razlozi, onda je jeclno očito da je do njih dolazilo najviše zbog razlike mišljenja, držanja i naziranja s jedne strane Jevreja, a s druge pojedinih naroda u čijem su krilu oni živjeli. 0 Jevrejima kao narodu postoje fantastične priče. Sve se to izvodi iz kulta koji su oni vršili u svom krugu oslanjajući se na svoje narodne tradicije i na svoi vjerozakon. Razumije se da se u tom pretjerivalo, pa kad smo to označili fantastičnim pričama, onda smo već time utvrdili da je mnogo toga uveličano ispredeno iz prsta, kako se to i inače čini sa stvarima i dogadajima kada zapanu u začaran krug narodne epigrafije. Međutim bilo bi isto tako nerealno kad bi se pokušalo tim pričama oduzeti svaki stvarni osnov. Tačno je da su Jevreji. u prošlosti još više nego danas, živjeli u svom zatvorenom krugu, jedno jer su tako morali (Ghetto), a drugo jer su sami to provodili. Priča o izabranom narodu potječe od njih. Smatrajući se konfesijski i rasno različnim od drugih naroda, a opterećeni uistinu gorkim iskustvom (nasilno ropstvo Jevreja), oni su, silora i samih prilika u koje su zapadali, nužno podržavali odbojan stav prema svemu što je izvan njihova kruga, pa je svemu tome slijedila posljedica, a ta je bila nemir i međusobna mržnja, Zbog svega toga dala bi se psiliološki razumjeti mržnja Jevreja prema pojedinim narodima, a također i činjenica njihove uske medusobne privrženosti. Ovo ih je svakako održalo, i oni zaista pretstavljaju dobar primjer kako treba čuvati sebe i svoj narodni kolektiv. Medutira iz svega toga nikla je sadanja medunarodna situacija jevrejska, o kojoj je bilo naprijed riječi. Ovo organsko i duhovno opterećenje Jevreja sručilo s<: sada svom snagom na palestinske Arape. Kad bi se poslužili teorijom njihova sunarodnjaka dra Alfreda Adlera, tvorca individualne pisihologije, pa i prof. Sigmunda Freuda, također Zidova, a osnivača psihoanalize, mogli bi mnoge radnje sadaniih Jevreja shvatiti kao spontanu reakciju onih psihičkih kompleksa u kojima su sadržani doživljaji lične manje vrijednosti (Adler) ili nasilu potisnutih spoznaja o nedopuštenim i kompromitirajućim radnjama (Freud). Tu reakciju jevrejstva, shvaćenu ovako psihološki, bilježe kako dogadaji prošlosti tako i njihov odnos prema Afapima. Sta će se iz toga izleći, teško je reći, Ali da bez krvi i velikih potresa neće proći, ako Jevreji time nastave, uvjeravaju nas već sadanji događaji. Medutim nastavimo naša razmatranja. Učinimo to opet iednim prilogom iz medunarodnih odnosa koji toliko karakterišu palestinski problem, ali i mnogo ga zapletenijim čine. U londonskom listu Timesu (čitaj Tajmsu) objavljen je u broju od 1X 1937 velik članak u kome se obrađuje teza (tvrdnja, misao) da je engleski (britski) narod — izraelski narod. Težište cijele rasprave počiva u želji da se dokaže da Palestina ne pripada Jevrejima već Englezima. Oni su, Englezi naime, 1917 .oslobodili" Palestinu, i tako prekinuli dugotrajnu vlast nevjernika (muslimana). Tako su oni, a ne Jevreji, ispunili davnu biblijsku želju da oslobode Jeruzalem i da ostvare „carstvo Božje na zemlji". Da je u njima, u njihovoj krvi, sadržana ta mogućnost, to mistično poslanje. dokazuje se u članku kao i to, da u njima ima izraelske, ali ne jevrejske krvi. I sad se navađaju historijske činjenice: stanovnici sjevernog dijela Izraela pali su pod asirsko sužanjstvo i odvedeni u zarobljeništvo. Otale su nastavili svoj put u svijet, posebno u Evropu, i tako doprli do britanskih otoka. Međutim Jevreji živjeli su u Judeji, u južnoj Palestini, i pali pod babilonsko sužanjstvo, a otale se raspršili takoder svijetom. Ovaj članak, s ovako mitskim sadržajem, potekao je iz krugova ljudi koji se okupljaju u posebnim društvima s ideolo oijom koja odgovara ovom mitu, a članovi su iz raznih gradanskih redova i staleža Najviše ih je iz vojničkih redova (oficiri, parosi), a uz njih su i mnoge žene. Zadržimo se malo na ovoj činjenici, jer ona to jest, pokraj svega mitskog što u sebi sadrži. Jevrejski mit o izabranom narodu imao je, kako smo rekli, svog osobitog utjecaja na povijesni njihov razvoj. Nijemci su danas, u nacionalsocijalističkom Kajhu, stvorili mit njemačkog naroda (Vidi: Der Mvthus des 20 Jahrhunderts od Alfreda Rosenberga, glavnog Hitlerova ideološkog suradnika) i time se u svom narodnom kolektivu ograđuju ne samo od Jevreja, koji su im rasno strani, već i od pojedinih evropskih naroda arijevske rase, u što u prvom redu spadamo mi Slaveni. Ali taj mit o njemačkom narodu postojao je, iako u drugoj formi, i u predratnoj vVilhelmovoj Njemačkoj. Sada je, kako vidimo, na redu i mit britskog, engleskog narodaPristaše ovog mita ograduju se od arijevskog podrijetla i hoće da naziv Sachsa (AngloSachsa) izvedu konfiguracijom riječi izraelskog plemena koje se doselilo iz Palestine i dalo britskom narodu one pozitivne odlike koje ima. Neka bi to bio samo pokušaj, u ovom slučaju namijenjen Palestini, ipak je značajan s psihološkog gledišta za odnose koji vladaju u međusobnim odnosima Arapa, Jevreja i Engleza. Shvatili mi ovu činjenicu kako god bilo, moramo ipak reći da milski elemenat postoji u svakom narodu, pa i u svakoj zajednici. Postojenje i podrijetlo svakog naroda, pa i pojedine zajednice (konfesijske, na primjer), vodi nas k iracionalnim izvorima, čim se u svom razmišljaniu odlučimo da tražimo praizvore svoga postanka, svojih prvih životnih udaraca. Duhovni život i naroda i pojedinog čovjeka lako je povezati s ovim iracionalnim komponentama. Ali to onda vrijedi za svaki narod, a ne samo za neke pojedinc od njih. Onako kao što danas nauka tvrdi da nema čistih rasa, i da se o čistoj rasi može govoriti na naćin kao što bi se to moglo činiti o kakvoj diluvijalnoj gramatici (čini mi se da je ovu komparaciju u nas obnovio zagrebački profesor Boris Zarnik), mi isto tako možemo tvrditi da je apsurdno tvrditi o izabranim narodima, ito s teološkog gledišta, a što znači s gledišta koje ima najmanje egzaktnosti. Sociologija nam, medutim, daje u tome više stvarnog objašnjenja. i ako i ona kod nekih pretstavnika govori o sposobnim i nesposobnim narodima odnosno rasama (na pr. Gobineau), kada tvrdi da geografske i socijalne prilike utječu pozitivno ili negativno na čovječji aktivitet, a time i na socijalni, odnosno kulturni, napredak. Arapi su u srednjem vijeku dali vanrednih dokaza svoje duhovne sposobnosti i učinili za Evropu, u svoje vrijeme, više nego ijedan drugi narod. Ali nije naše da ovdje raspredamo opravdanost modernog mita ili ne, već da upozorim na skrivene, latentne motive koji toliko zagorčuju život arapskog naroda u naše dane. Naprotiv potrebno je da iz ovog vidokruga pogledamo na ovo međunarodno stanje, ne bi li tako razumjeli i držanje Jevreja kao i držanje Engleza u palestinskom pitanju. Svi smo mi u početku shvatili da je vlast (nadzor) Engleske u Palestini kratkotrajnog vijeka. Jevrejski elementi medutim (Balfour i L. George) htjeli su da Palestinu učine jevrejskom, svakako na štetu arapsku. Danas, kad se vidjelo kakav otpor vrše Arapi, spremni su i Englezi i Jevreji da ovu zemlju raskomadaju, opet i iedino na štetu Arapa i da od jedne arapske domovine učine tri dominiona: jevrejski, engleski i arapski. Zar se zaista može reći da se tu vodi realna politika ? I onda, zar se može reći da sadanja engleska politika služi stišavanju i uredenju međunarodnih odnosa prema onom opće priznatom načelu, stećenom gorkim ratnim iskustvom, da svakom narodu treba očuvati njegov narodni teritorij, njegov nacionalni slobodni razvoj da bi na taj način iz ovako postavljena odnosa nastao skladan rad sviju na općim zadacima ljudskim. Ali toga neće biti tako dugo dok se prekriveni motivi odnosno iluzije o ko zna kakvom poslanju pojedinog naroda ne uklone iz međunarodnih odnosa i zastane samo na onima koji su stvarni i faktični. A slvarno je i faktično da je Palestina arapska domovina, i da će arapski otpor biti tim ogorčeniji ukoliko se bude više presizalo na njegova nesumnjiva prava. U ovoj raspravi, kako se vidi, najviše je govoreno o Jevrejima, a tek usput o Arapima. Drukčije nije ni moglo biti, jer je glavna zadaća ovih redova bila da se osvijetli držanje Jevreja u palestinskom pitanju. Osvrtom na prve riječi, izrećene u ovoj raspravi, bilo bi potrebno da pozvani kažu o Arapima ono što treba. da bi tako ovaj narod stekao onu predodžbu u krugu naše čitalačke publike koja bi odgovarala pravom stanju, i tako ispravila prazninu koja neugodno djeluje kad se o palestinskom pitanju raspravlja.