Sve države i svi narodi nastoje svim silama i mogućnostima posvetiti što više brige svojim socijalnohigijenskim problemima. Ito s pravom. Ljudski život je najveća vrijednost među svim vrijednostima. Sto vrijede na pr. Francuskoj njezini veliki kolonijalni posjedi, kad nema dovoljno Francuza da ih tamo naseli ? Njezina je svjetska predominacija prolazna, jer joj nedostaje unutarnja snaga: dinamika pučanstva. Budućnost pripada samo onim narodima, koji su puni životne snage i unutarnje dinamike, koja proizlazi iz jakog i stalnog porasta broja pučanstva i jačanja njegova zdravlja. Radi toga je i za nas od prvenslvene važnosti problem socijalnohigijenske zaštite. Zar nije tragika, da — na primjer kod nas u Jugoslaviji — skoro polovica djece što se rađa ne dočeka ni najranije mladosti? Ovo užasno neslajanje, ovo umiranje, strašna je opomena za sve nas, da posvetimo najveću brigu veoma teškim pitanjima zdravstvene zaštite, a kojih u nas ima čitav niz. I ne zna se gdje ih je više: u gradu ili na selu. Ko bi opisao svu onu bijedu podrumskog i periferijskog života u gradu ?! Iz niskih prozorčića na asfaltu prečesto se čuje prigušeni dječji plač i kašalj bolesnika, i dok zajedničko sunce bogato prosiplje svoje zrake po krovovima kuća, ima hiljade sirotinjskih stanova u koie sunce nije nikada zavirilo i gdje je sve puno bolesti i bakcila, Zrak i sunce ostaje za njih luksuz izabranika. Svoju djecu zaključavaju roditelji, siromašni radnici, u podrumske jazbine ili ih pak prepuštaju blatnom i prašnom dvorištu, i tek na koji veoma svečan dan ta sirotinjska djeca ugledaju ljepotu velegrada, sunce i zelenilo. Istina, ima u gradu dosta zelenila i hlada, ima zdravih dječjih igrališta, gdje se djeca mogu igrati i natjerivati u svom pustom veselju. No, periferija, tužna gradska periferija ne pozna ih. I velim, samo na svečan dan dolaze sirotinjska djeca da se dive tudim lopatama i kolicima s lutkama, jer je to daleko od njihova sirotinjskog doma, a i ne smiju u obične dane, jer su bosa i obučena u svoje bijedne stare haljinice i odijelca. U tom ambijentu živi bakcil tuberkuloze; otsutnost higijene te nestašica blagotvornog sunca i čistog zraka najpogodniie su okolnosti za razvitak tuberkuloze. Stoga sve napredne države posvećuju veliku pažnju suzbijanju te bolesti: drže se predavanja, pišu se knjige za javnost, rade razne ustanove i društva, radi javna državna vlast, trošeći goleme sume novaca za osnivanje bolnica, lječilišta, oporavilišta itd. No nemalo nam zlo čini i malarija. Tuberkuloza teško pušta svoju žrtvu iz svojih strašnih pandža, dok naprotiv malarija zna da češće ispusti svoju žrtvu, da se opet vrati i još više zasjedne u krv, pa ako se zanemari, odnese čovjeka ili mu ostavlja trajan biljeg bolesti, koji se očituje u cjelokupnom razorenom izgledu i smalaksaloj snazi. Nastup bolesti očituje se najprije u općenitoj slabosti tijela i glavobolji. Zatim dolazi drhtanje u cijelom tijelu, cvokotanje zuba, pritisak u prsima i bolesnik osjeća potrebu za toplim pokrivačima. Lice mu je upalo, nos zaoštren, oči jako udubljene s plavim kolutovima, usnice i nokti modri, a koža blijeda i zategnuta. Bilo je slabo, frekventno i tvrdo. Studen ne traje dugo, ali se događa da groznica trese čovjeka 12 sata. Zatira nastupa toplina, koža poćne crvenjeti, srce brže radi, bilo postaje jače, usta suha. Temperatura se naglo popne do 41° C. To su časovi, kad se bolesniku čini da njegovi organi ne mogu više udisati teški zrak, kad osjeća kao neko brujanje životne snage — ali nekako naglo, od čega se vrutak te snage zamara, i kad bi to dulje potrajalo, čovjek bi smalaksao od toga bujanja snage. U tim časovima pokazuje se jaka žeđa, te se mogu žarko poželjeti opori i kiseli sokovi da se njima ugasi žeda i koji nam se začudo čine nkusnim. Često dolazi i do delirija, čovjek bulazni, duša mu se koleba do dna, valja se amotamo i teško ;e iz onih zbrkanih riječi razabrati što zanima tu uzavrelu glavu. Kao divlji oganj po noći bolesnikova misao !uta goredolje. I kao što za nekim ko pobjesni letiš kroz ulice, njive, živice, vatru i vodu, nastojeći da ga šćepaš, tako je teško slijediti bolesnikovu dušu i zadržati je — onako neosjetljivu, — da malo otpočine. To stanje može da traje ponekoliko sati, ali kod naše domaće malarije obično brzo popušta, a onda nastupa jako znojenje Ono izbije najprije po čelu i pod pazuhom, a onda se širi po cijelom tijelu i ima karakterističan kiseo zadah. Osjećaja bola nastaje i bolesnik obično pada u dubok san. Budi se pri sasvim normalnoj temperaturi bez bolova, ali je veoma slab i izmoren. Napad bolesti je prošao, ali često ima kao posljedice gubljenje apetita, neredovitu probavu i veliku tjelesnu slabost Prema nastupu bolesti razlikuju se i vrste: quotidiana, sa svakodnevnim napadom, tertiana dolazi svaki treći dan, a quartana ostavlja između dva napada dva dana odmora Osim ovih običnih i najčešćih, izbijaju i napadi svakog 5, 6, 7, 8, 9, 10 i 14 dana, svake ćetvrte nedjelje, svaka tri mjeseca, pa i jedan put u godini To su svakako obnovljeni — recidivni slučajevi. Tropska malarija hara u vrućim južnim krajevima i raspoznaje se već pri samom nastupu. Kod nie ne dolazi prvo jaka zima kao kod naše domaće, nego počinje samo s lakim zimogrizom i odmah nastupa vrućina. Dolazi obično u podne. Bolesnik odmah osjeća žestoku glavobolju, smućivanje, davljenje i povraćanje. Nastupa krvarenje iz nosa, ćesto i krvave stolice. Toplina se polako penje na 39.8 40.6° C. Oh, ti vrući časovi usred dana, časovi koji najviše pritiskuju bolesnike! Oni koje je drmala tropska malarija poznaju te smrne časove ukočenosti i sna, kad nam život izmiče i kad nam kretanje postaje nemogućno. To je neko stanje nebivstvovanja, kad čovjeka pohadaju zbrka priviđenja uz postojani osjećaj bola, teške sanje, koje se same od sebe prevode u divlje uzvike i zapomaganja kao da ubijaju Ijude: — refleksivni čin, parafraza vrućine, djelovanje svih sila, prožetih iznurenošću, na ćovjećji mozak. Temperatura traje 24 pa i 36 sati. Nakon toga se bolesnik znoji, bolovi popuštaju, priviđenja iščeznu, uzmiću i nestaje ih. Ovo stanje traje 8! 2 sati, a onda opet počinje napad, pa ako se bolesnik odmah ne podvrgnežliječenju, može nakon dva do tri napada i smrt nastupiti, jer se razvija tako zvana perniciozna groznica. Stoga i kod malarije vrijedi staro medicinsko pravilo : čim prije, tim bolje. Mnogo se više uspjeha može postići, ako se liječenje započne odmah u početku. Ali se o malariji ne vodi do voljno računa, osobito u siromašnijem dijelu našeg naroda.ža ona je gotovo isto tako strašna kao i tuberkuloza. Potrebno bi bilo pisati velike knjige da bi se samo približno mogao prikazati sav rad čitavog niza pojedinaca, nebrojenih laboratorija i instituta diljem cijelog svijeta o naravi i liječenju te bolesti, što tisućljećima napada čovječanstvo. U tom radu surađivali su, u inače nepoznatoj slozi, svi narodi svijeta. Evo kratkog prikaza tog golemog rada: Još iz najstarijih vremena helenizma ostavila nam je Bmedicina hramova" djela i zapise jednog antičnog liječnika, najvećeg liječnika svih vremena, koja su dala smjer za pozniji razvitak raedicine. To su djela Hipokratova, u kojima su svijesno odbijeni religiozno mistični elementi i praznovjerne predodžbe onog doba, a nadvladava već zdrav pravac grčke medicine, koja je prava kolijevka današnje egzaktne nauke, fundirane na ozbiljnom ispitivalačkom radu. Već u tim djelima spominje Hipokrat tako zvanu .izmjeničnu groznicu" za razliku od ostalih bolesli koje dolaze sa groznicom ili povećanjem tjelesne toplote. Ova groznica dolazi svaki dan, traje izvjesno vrijeme i opet je nestaje — ili svaki drugi dan, ili svaki treći dan. Pojavljuje se u svim dijelovima svijeta, najradije u močvarnim krajevima, pa su je i prozvali močvarnom groznicom (Sunpffieber), a zbog pokvarenog zraka oko tih močvara ostalo joj je za sva vremena irae malaria. Po Hipokratu, ova groznica izaziva žuč u žučnom mjehuru, i ovo su mišljenje tadanji liječnici podržavali na stotine godina. I za Rimljane je grčka medicina bila od presudne važnosti, pa je Galenos (drugog stoljeća poslije Isa a. s.) genijalnim radom postavio liječničku vještinu već na sasvim naučnu bazu. I još poslije 1500 god. nalazimo u načinu liječenja njegov upliv. Ali još za života rimskog cara Pompeja i Cezara (prije rođenja Isa a. s.), učio je i naglašavao tadanji učenjak Marcus Terentius Varro, da treba izbjegavati močvarne predjele zbog malih životinjica, teško vidljivih, koje se tamo razvijaju, i koje svojim ustima i tijelom zadaju ljudima tešku bolest. Tu istu tezu o razvijanju opasnih životinjica u močvarnim predjelima zastupaju i kasniji rimski učenjaci (iza rođenja Isa a. s.), ali tek 1718 god. prvi je Lancisi dao točniji opis te male životinjice, u kojoj prepoznajemo našeg današnjeg komarca. Lancisi je već tada naveo da postoji mogućnost, da ove male mušice svojim ubodom unose u čovječje tijelo neka živa tjelešca, koja onda ulaze u ljudsku krv i tako prouzrokuju izvjesnu bolest, koju je već Hipokrat nazvao malarijom. Ovu je tezu opravdao i mikroskop (konstruiran prije 150 god.), pod čiju lupu istraživači donose i krv čovjeka, oboljelog od malarije. I zaista se potvrđuje Lancisijeva slutnja o „nekim živim tjelešcima", koja se međutim nalaze isključivo samo u crvenim krvnim zrncima, a prozvana su „Bacillus malariae". Nadalje je ustanovljeno, da ih ima najviše u početku napada tj. kad groznica počinje, a nakon napada opet ih nestaje i u krvi ostaju tako zvane spore dotičnih bacila. Ali kako i na koji način dolaze ti bacili u krv ostalo je i dalje zagonetno. Godine 1890 otkriveno je i točno prikazano djelovanje uzročnika malarije, Francuski vojni Iiječnik Laveran nalazio se tada u Alžiru i počeo intenzivno pregledavati krv francuskih vojnika, oboljelih od malarije. Pronašao je u 480 slućajeva uvijek jedna te ista tjelešca u obliku polumjeseca, koja su pod mikroskopom u kapi svježe krvi bila vrlo živahna i pokretljiva. Nazvao ih je flagelima i došao do zaključka, da su to paraziti koji se hrane Ijudskom krvlju, ito crvenim krvnim zrncima, pa tako brzim razaranjem tih zrnaca prouzrokuju pojavu bolesti malarije. Rapidno umnožavanje ovih parazita u krvi malaričnog čovjeka ovako se objašnjava: male i bez pigmenta flagele, ka* snije nazvane plasmodije, najprije prodru u crvena krvna zrnca i tu hraneći se krvnom supstancijom hemoglobinom, preobraze se u tako zvani melanin. Nakon tri dana odrasli i puni pigmenta paraziti zauzmu oblik malih zvjezdica i po tom se dijele na 610 dijelova. Kao mali paraziti sada opet iznova prodiru u krvna zrnca, nakon tri dana dolazi ponovni ciklus, a s novom generacijom izbija svaki put i napad groznice uslijed brzog razaranja crvenih krvnih zrnaca. Za groznicu pak sa svakodnevnim napadom neki istraživači misle, da se u dotičnoj krvi nalaze dvije ili tri generacije parazita, od kojih se svaka posebno razvija i na taj način svaki dan izbije napad; drugi opet tvrde, da je to posebna vrsta parazita, koji se već u jednom danu, odnosno 24 sata, potpuno razviju, pa kad su u kulminaciji, izbija napad.Istraživači malarije dokazali su, da se bolest pojavljuje 1214 dana nakon uboda komarca, a ovo se razdoblje zove inkubacija. Bolest može nastupiti i prije, ako je dotična osoba bila jače napadnuta, na primjer nakon 5 dana, dapače i nakon tri dana. Velika ofanziva plasmodija na crvena krvna zrnca i njihovo brzo razaranje izaziva tako raniju pojavu bolesti. Pošto je ustauovljeno kako i uslijed čega nastaje oboljenje od malarije, pređoše mnogi istraživači na pitanje, kako se prenosi i širi malarija. Godine 1897 moglo se to napokon točno ustvrditi. Nakon mnogobrojnih pokusa, došao je Englez Dr. Ross i njegov suvremenik Dr. Koch do sigurnog zaključka, da malariju prenosi opet samo komarac. Da bismo pak jasno spoznali samu infek ciju.l a potom opet širenje bolesti, zabavićemo se potanje sastavom samog komarca, koji u malariji daje sliku zmije, koja grize svoj vlastiti rep — početak bez svršetka. Kad komarac nije Bna poslu" tj. promatrajući ga recimo na ruci i dok svoju žaoku nije zatjerao u našu kožu, daje on sa svoja četiri do pet milimetara veličine izgled jedne njtžne, deliciozne i vrlo fino građene životinjice. Ima šest dugih i tankih nožica, koje se pregibaju na tri koljenca. I kad miruje, oslonjen na četiri prednje nožice, dok su zadnje dvije graciozno zavinute u zraku, mogao bi lucidni izgled njegovih treperavih krilašca izazvati kod vas utisak, da imate pred sobom jednu od najtežih baletskih forma, tako zvani ples na vršcima prstiju. Uplašiće vas samo uporni i zlokobni pogled nerazmjerno velikih očiju i za općeniti ljupki izgled sasvim deplasirana garnitura dlačica, koja bi imala označavati tako važan objekt, kao što su usta jedne balerine. Uostalom, fascinantan pogled i blago osjenjene usnice velika su opasnost i u balerine iz roda ljudskih kičmenjaka .. . U istini pak, usta se u komarca sastoje iz dvije dlake koje samo nazivamo usnice, i konačno aparat za ubod i sisanje krvi. Na vrhu toga aparata nalazi se fini kanalić, koji vodi u usta, a ispod ovoga postoji pljuvaćna žlijezda, u koju ide kanal za sisanje. Aparat za gutanje sastoji se iz tri dijela: ustašca sa cjevčicom, kuda hrana prolazi, jedan prednji i stražnji dio stomaka, koji nazivamo sisajući stomak. To bi bio izgled i sastav komarca uopće. Ali samo izvjesna vrsta komaraca zadaje čovjeku bolest malarije i ova se razlikuje od drugih, koji nemaju veze s tom bolešću. Malarični komarci naučno su grupirani u vrste Aedes, Anopheles i Culex Prva vrsta Aedes ne živi u evropskim zemljama, nego u vrućim tropskim krajevima, a druge dvije podnose i evropsku klimu. Lako se razlikuju od ostalih komaraca po tamnim okruglim pjegicama na žilicama svojih krilašca, koje druge evropske vrste nemaju. Dobro se mogu međusobno razlikovati još i po boji nožica itd. Anopheles napada i bode sama noću, ali se pojavljuje i danju u mračnim prostorijama i zakutcima. Mužjak ima duljim dlačicama obrasle pipke nego ženka i sposoban je samo za usisavanje krvi, a ženka ima uz aparat za usisavanje još i organ za ubod kroz kožu — žaoku, pa prema tome samo ženka može ubosti kroz kožu ljudi i uopće toplokrvnih životinja, kao i dalje prenositi malariju. Dokazano je, da komarac ubodom u tijelo već bolesnog ćovjeka resorbira njegovu krv, punu parazita, u njihovo prvotno ishodište tj. u svoj stomak, gdje se ti paraziti opot razmnožavaiu u nedogled i kroz usnu žljezdu prilikom novog uboda, prelaze u ljudsko tijelo i neobuzdano prodiru u krv. I tako je jasno dokazano, da samo komarac svojim ubodom uzrokuje malariju: najprije dovodi u krv nerazvijene plasmodije, čiji razorni rad počinje tek u novom ambijentu — a onda novim ubodom stvara čitave epidemije. Kad se to uvidjelo, a odavno se znalo da malarija caruje oko ustajalih i toplih voda, preostalo je da se ustanovi, koja je to pogodnost za komarce uz ove karakteristične oblike terena, te što bi dosljedno valjalo poduzeti, da se korigira i onemogući štetno funkcioniranje ovih prirodnih tvorevina. Osim morskih obala i rijeka u toplim južnim krajevima komarci žive i u umjerenim predjelima, gdje ima dosta baruština i rijeka s mirnim tokora, ali njihovo razmnožavanje ovisi o toplom vremenu godine. Dakle, toplo ljeto sa čestim kišama od kojih ostaju lokve guste i muljave vode — to je najpoželjniji ambijent za ove krvoloke. Suho ljeto, i pored sunčanog jara, nije pogodno za njihovo razmnožavanje, jer nestaje plićaka i bara, na čijoj površini pliva/a jcjašca komaraca. Dakle, bare i mirne ustajale vode, potrebne su za održavanje jaja, a temperatura za proces izležavanja i razvijanje insekata. Od toga ovisi jači ili slabiji nastup malarije u dotičnoj godini. Tu vezu možemo tek shvatiti, kada znamo. da se samo od jedne ženke izlegu milijuni novih komaraca preko jednog ljeta. Jedna ženka izleže 200 do 400 jajašca veličine 0,7 mm, koja su okruglasta i jedno do drugog poredana u tankoj kožici sa nešto zraka na kraju, te se na taj način održavaju na površini vode. U svemu su slične mišjim brabonicima. Dva tri dana, pošto su jaja snesena, izlegu se na vodi mali crvići ili larve u veličini 1 —3 pa i 5 milimetara, obrasle dlačicama, kojima se drže na vodi. Pri temperaturi 15 do 20" C potrebno je tri do četiri nedjelje, dok se iz jajašca potpuno razvije leteća mušica, kod 20 do 25" C dovoljne su dvije nedjelie, preko 25° C i jedna nedjelja. Ispod 12° C ne mogu se izleći komarci. U kasnu jesen mužjaci uginu, a oplođena ženka prospava zimu u zaklonjenim i mračnira mjestima, po štalama, podrumima, naslagama sijena itd., da se već u rano proljeće probudi i razmili po površinama voda, koje su izložene direktnom suncu. Istraživač komaraca Dr. s» Kerschbaumer izračunao je. da se od marta oa do polovice oktobra izleže kod Culex komaraca 7 novih generacija, a kod Ano phelesa 4 generacije. Prva nova generacija pojavljuje se već u aprilu Tada poćinje pogubna blokada ovih pigmejskih ratnika otrovnih strelica. Oni su prvi vjesnici proljeća, naglog, grozničavog proljeća. zagušljivih mirisa. od kojih tijelo slabi, mirisa punih zemaljskih emanacija i životnih supstancija; pomamni su dionici olujne omare, kad se svakog dana šire velike močvare i ustajale vode. zasićene kužnira hlapovima groznice Posvuda teški vrući dah, prikupljen svake noći ispod lišća — i groznice u zraku, na površinama ustajalih voda s maglicama. koje u noći lebde iznad njih kao bijeli dim : grozničavo isparivanje, opasnije i podmuklije nego po danu, zagonetno isparivanje smrti. Uveče, pošto se sunce lagano spusli u ove maglene koprene, poduzimaju komarci svoje somnanbulske izlete. Njihovo monotono zujanje jedini je zamjetljivi znak života, koji se odmara. Dižu se u čitavim rojevima i lete po nekoliko kilometara, brzo ostavljaju za sobom polja, šume i doline, vanredno se snalaze i umiju izabrati najkraći put do ljudskih naselja, pa napadaju na svako parče otvorenog tijela kao da znaju, da je u tim prvim satima odmora ljudska krv najslađa. Njihova se ofanziva plansk: izvodi i ima sve oznake pravog ratnog pohoda Vanredno vješto reteriraju pri iznenadnoj defanzivi, da opet nebrojeno puia napadnu u rojevima, kad čovjek ponovno padne u duboki san. Uporno bodu i sišu sve dotle, dok se ne nasišu krvi, a najradije napadaju malu i nemoćnu djecu u kolijevci Istom u zoru, kad se sve diže na rad, ovi se krvoloci ponovno vračaju u svoja tamna legla na obalama baruština, obraslih drvećem i travom, pošto su čovjeka izmorili, zagadili mu krv i nametnuli tešku bolest. Koliko se milijuna ljudi na svim kontinentima mući i boluje po više dana, nedjelja i mjeseci, štaviše za cijelog svog živola, a koliko ih je, koji u najboljim godinama idu pod zemlju! Ova užasna konstatacija, ovo umiranje, oduvijek je bila najjači potstrek u radu liječnika — istraživača svih vremena. »Najveća podloga za liječenje je Ijubav," rekao je Paracelsus, jedan od velikih reformatora medicine, koji se borio i za visoku etičku vrijednost liječničkog zvanja. Pa tako su tim putem krenuli mnogi i mnogi, koji su, prekaljeni idejom čovječnosti, išli za tim, da njihovo djelo posluži svima. Trebalo je mnogo tihog. trijeznog razmišljanja i sitnog upornog rada onih, koji su zapravo samo brojkama medu milijardama drugih brojaka i kojih opet nestade da učine mjesta drugoj takvoj brojci. Jedan za drugim odilazili su, iscrpljeni svojim radom, a pridolazili uvijek novi u najrazličitijim krajevima svijeta, da nastave započeto djelo. Bio je to težak i naporan posao, koji znači ćesto i veliku opasnost, ali čovjek je više nego sloj od stanica. Ima časova, koji čovjeku daju oči vidovitosti, ima rijetkih časova, minuta, kad čovjek osjeća da je možda više od čovjeka. Mnogi i mnogi, čak i većina ljudi, ne dožive te jedne minute : liječnik proživljava katkad takve minute u svom pozivu. On zna, da su u čitavoj prirodi sakrivene tajne moći, koje on privlači na se, provodi ih kroz svoje ruke i uvodi u čovječje tijelo, koje je napala smrt, njih, moći života, kretanja, rastenja. On budi dušu, koja bi da odleti, i doziva je natrag. On drži u rukama komad prirode i ne pušta ga, čini jaku misao još jačom, sve jačom. Njegova duša i dah prirode postaju fino tajanstveno tkivo — može se razderati, jest, ali se ne može odvojiii, oboje ili nijedno. Kod njega je dovoljna jedna nova ideja, blijesak jedne nove spoznaje, da podlegne neodoljivoj želji za pomaganjem — a onda je opet običan čovjek, te čak o svojoj božanskoj minuti obično sudi. U tom pionirskom radu imaju osobitu zaslugu Dr. Koch, Dr. Taster i drugi naučenjaci. Tako je konačno nakon dugih ispitivanja čovjekliječnik uspio, da se suprotstavi te uhvati u koštac sa strašnim pobornikom smrti, malarijom; da konačno otme prirodi još jednu tajnu i da tako bolesnom čovječanstvu pruži još jednu novu metodu za liječenje. * Stoljeća i stoljeća su trebala za proučavanje same malarije i čitavog njezina procesa u čovječjoj krvi; stoljećima je trajalo dok se pronašao suvereni lijek protiv nje, a to je kinin. Uzima se, da su već stari narodi Inka u Južnoj Americi, davno prije njezina otkrića, poznavali drvo China, od čije su kore spravljali prah i uzimali ga protiv groznice. Ali je od ovih tragova još vrlo dalek put do primjene kinina u praktičnoj medicini. Evropljani su prvi put upoznali to blagosloveno sredstvo godine 1638 i povijest nam kaže da se supruga vicekralja države Peru korom tog drveta, a na preporuku nekog Lopeza de Canizaresa, izliječila od malarije. Godine 1640 donio je tjelesni liječnik tog vicekralja, Juan del Vego, veću količinu te kore u Evropu i od tada se brzo proširilo liječenje malarije tim praškom. U 18 stoljeću prenijeli su Englezi to drvo na otok Javu, a počeli su ga uzgajati i u drugim toplim krajevima. Pokušali su ga zatim uzgajati i u Evropi. ali je svaki pokušaj propao. No prvi je toćno opisao djelovanje kinina, kao i točno uzimanje i odmjerenu dozu, znameniti liječnik Torti, pa je tako kinin postao pristupačan i svima liječnicima svijeta. Kinin se uzima u obliku praška, tablete ili injiciranjem njegove tekućine. Mala i neugledna izgleda gotova tableta. A ipak je trebalo dugotrajnog naučnog rada dok je uspjelo u tom malom obliku skoncentrirati najveće moguće djelovanje ove ljekovite supstancije U svakoj tableti, koja donosi izlječenje i spas, sakriveno je neobično mnogo truda i dugogodišnjeg istraživalačkog rada. Ko da izbroji one tisuće, koje se dnevno spašavaju od smrti i koje se izliječe od te teške bolesti! Malarija, koja je u STARI MEK T EB I . .. tropima uništavala sve što se zove ljudsko, izgubila je svoje stra hovito značenje zahvaljujući kininu. Danas nam se čini taj način liječenja posve jednostavan, a zaboravlja se da je to danas popularno sredstvo prcšlo teška iskušenja, razočaranja i neuspjehe. Takvih razočaranja i neuspjeha bilo je uvijek i biće u početnim pionirskim fazama svih pronalazaka. Liječeći kininom i njegovim raznim kombinacijama dade se malarija potpuno iskorijeniti iz ljudske krvi. a i širenje te bolesti spriječiti. Potpuno je dokazano da kinin uništava plasmodije malarije u krvi oboljelih osoba, ali se one moraju što prije podvrći liječenju, ito sistematskom liječeniu pod kontrolom liječnika. Radikalno liječenje svih nosilaca parazita, i onih bez klinićnih pojava, znači veliki napredak. Uopće znatno manje postotke oboljelih nalazimo kod naroda, kod kojih je malarija vještom pro pagandom i sprečavanjem širenja svedena na minimum. Stoga je uz terapijske mjere od goleme važnosti i kombinacija mjera protiv komaraca, odnosno njihovih larva na površinama ustajalih voda. Najbolje je takve baruštine i lokve zatrpati. Razumije se, da ima slučajeva, u kojima sve to postaje nemogućno, te je čovjek upućen jedino na terapijske mjere. Zato je naročito prikladno vrijeme prije nastupa malarične sezont, jer se time postizava sterilizacija krvi prije pojave komaraca Ovo, a i liječenje uopće, lako se provodi kod zatvorenog stanovništva na primjer NO VI MEKTEBl u tvornicama, školama itd., ali je i za rijetko naseljene a inficirane krajeve korisnije terapijsko uništavanje parazita. I naša država suraduje s ostalim državama na velikom općem cilju oko suzbijanja malarije, naročito one teške tropske vrste, koje ima u južnim krajevima. Podižu se instituti, Domovi narodnog zdravlja u svim banovinama, Higijenski zavodi s posebnim otsjekom za suzbijanje malarije. Razvitak antimalaričnih sredstava sigurno još nije završen, no ipak je završen jedan period, kojem se mora priznati činjenica, da je s njim postignut znatan napredak.