Jedno lovačko društvo u Bosni nabavilo deset godina iza svršetka Velikog svjetskog rata nekoliko pari fazana i puslilo u naše lijepe, guste šume da se množe. Fazani će biti ures našim čefinarima, zelenim ispašama i čajirima koji mirišu smiljem i koviljem. Fazani će, ujedno, biti ponos članova toga lovačkog društva. 1 vlast je išla na ruku. Ona je putem knezova i muhtara kao i putem telala javila po čitavom okrugu, da se ti fazani ne smiju hvatati ni ubijati — inaće dotičnoga čeka osjetljiva kazna. Naravno da mnogi Ijudi nisu čuli za ovu zabranu. niti su znali, šta je to fazan uopće. Tako nije znao ni berbo (brico) Mehmed Mehić iz G . .. Kad se je berbo vraćao iz jednoga sela kući, nekako upola puta, na jednoj livadi opazi jednu sjajnu pticu, lijepu, prilično veliku sa dugim perima u repu. Nikad je prije nije vidio, pa je od čuda otvorio i oči i usta! Fazan je bio prilično miran pa nije svoiu šetnju prekidao; nije odletio ni onda kada ga berbo Mehmed Mehić počeo vabiti kao kokoš. Kako je berbo imao u svojoj torbi pšenice, stane je bacati pred fazana. On bacao a fazan zobao . . . i kada mu se berbo dobro prikučio, naglo zaskočio i uhvatio lijepu pticu. Oh, kako je lijepa i krasna! Mora da je to car ptica! Na glavi „kika" kao kruna, pa hober, pa sjajna leđa, zlatna krila i dug, dug rep, koji se prelijevao poput kadife. Sav sretan stigao berbo u grad držeći u rukama svoj lov. To je bio jedan mužjak, kome se divili prolaznici. Za berborn povrvila i djeca. — Ma kako je, Meho, uhvati? — Majstorlukom; — A gdje je vidje? Gdje ulovi? Meho s ponosom upire rukom put sela, zadovoljan što je izazvao ugodnu senzaciju u čitavom miestu. — A kako se zove? — Bog zna! — odgovara Mehmed Mehić. — Ovo je ptica, koja se viđa samo jednom u sto godina! Berbo ni sam nije znao: odaklen mu pade na um ova tvrdnja i kako on može to reći. kad mu je tek 50 godina! Ali je bio svijestan da je time pobudio kod svijeta znatiželjnost i interes koji može samo podići ciienu ptici. Najbolje je pticu prodati,. što skuplje — to bolje, i stoga je počeo vikatij: „Ovo je, narode, ptica koja se viđa samo jednoč u sto godina!" Iako je za berbom svijet vrvio, iako se sve više lica okupljalo oko njega, ipak se nije našao nikakav mušterija. Ne da> niko ni dinara, niko ni upitati za cijenu, a berbi Mehmedu Mehiću baš treba para da dovrši ono malo svoje kućice. Neko ga nasavjetuje, da odnese tu krasnu pticu u Tuzlu na pazar. Tamo ima dosta gospode, ima puno bogatih Ijudi koji ne žale para i koji na pr. plate stotinu dinara za jedno pero od noja ženi za šešir... pa kako ne bi kupili tako rijatku, sjajnui milu pticu! Kupiće je oni pošto god berbo zazine! Mehmed Mehić je okretan zanatlija. Treba li zaraditi koju paru, on je odmah na nogama. I tako se nade brzo jedan kafez, u nj metne fazana, i odmah pođe put željezničke stanice. Tu. izvadi kartu za Tuzlu. I na stanici je fazan okupio svijet. — Kud ga nosiš? — pitao šef stanice. — U Tuzlu na prodaju! Vlak je brzo stigao. Berbo je s kafezom još brže uletiou vagon. Još kad je doznao, da je baš taj dan u Tuzli pazar, njemu poče srce jače kucati. On stane, u sebi, moliti Boga da izbije kakav vruć mušterija. Kad je roba dobra nek je i cijena velika. Nije šala — ovaka se ptica viđa tek jednom u sto godina! Čim je vlak krenuo, šef stanice prihvati za telefon i obavijesti svog kolegu, jednog lovca, da tamo u Tuzlu dolazi jedan čovjek da proda fazana. Ovaj šef stanice javi to dežurnom stražaru i spomene mu onu zabranu o hvatanju i ubijanju fazana. Vlak je jurio dolinom Spreče vijugajući okukama. Jurio kraj livada, ispod hrastova, kroz vrbe i topole. Sad bi ga sunce obasjalo, sad bi stigao u sjene šuma. Jurio, žurio, huktao i pištio... A u vagonu treće klase sjedio berbo Mehmed Mehić i najviše zurio u kafez. Ponekad bi bacio pogled na putnike, ponekad kroz prozor, ali se jasno vidjelo, da je zamišljen, da o nečem fantazira, da gradi nekakve kule o sreći, o dobiti i budućnosti. Da, on je mislio, šta će s tim novcem, kad proda ovu rijetku pticu. Hoće li moći njim provesti popravke u kući ? Hoće li moći kupiti nešto kravice, da ima mlijeka djeci ? lli bar da kupi „staroj" svile za dimije ili sebi kaput od kože ? Kad pođe po selima kao berbo neka ga štiti od kiše i studeni. Voz stane kočiti. Zvižduk. Onda — stanica! Berbo, sav sretan, uzima kofer i žuri k vratima vagona. Blizu je i pazar. Iz vagona pogleda van: vidi dan vedar, sunce sjaji, toplina i Ijepota... a pred vagonom sila svijeta, koji je izišao pred putnike, pred svoje prijatelje i poznanike, da ih dočeka, srcem, tijelom i dušom. Izlazi i berbo Mebmed Mehić s kafezom, i tek što je učinio nekoliko koraka, zgrabi ga stražar za ruku rekavši: — Hajde ti amo ! — Kuda? — U bajbok! Berbo pogleda u stražara i u crveni širit na njegovoj kapi, zatim udesi korak sa svojim pratiocem. Što je više odmicao od stanice, sve je više blijedila slika njegove kućice, koju bi trebalo popraviti, ili kravice koju bi trebalo kupiti, a najzad i dimije njegove stare kao da odnese neki nenadani vjetar.