Suprotstavljanje sela i grada, sukob starovjerskih ljudi i predstavniika suvremenog shvaćanja,previranje starinskih osjećanja i i konzervativnih pogleda s novim vremenima, s novim idejama, prijelom društvenogospodarski, agonija tradicije, umiranje patrijarhalnog života — cio taj kompleks bitna je sadržajna crta gotovo svih Nametkovih pripovjedaka. To su mahom prozne skice, portreti zanimljivih tipova, kratki zapisi i putne bilješke. momentslike iskusnoga promatrača, koji s Ijubavlju iznosi svakidašnja zapažanja uzdižući ono lijepo u narodnom životu, ali koji je svijestan da stari vakat izdiše u zadnjim trzajima i da se ne može oduprijeti naletu novoga vremena. Sadržaju je primjeren i Nametkov stil: jednostavan, smiren, realističan; bez artističkoga uljepšavanja i bez praznine u izraiaju, prostodušan i spontan iznosi nam iskreno osjećanje i intimno intonirana raspoloženja. Osobito je vrijedno istaknuti jezik i dikciju, stilsku svježinu i jedrinu, kojom Nametak. postizava efektnu adekvatnost izraza s predmetom i s opisanim svijetom. Nametak osjeća jezik ikao instrument pjesničkoga stvaranja? otkrivajući punoću i ljepotu njegova zvuka umije postići glazbene sugestivnosti te njegovi ugodaji djeluju u potpunosri sažetom, jedrom ekspresivnošću. Uspjelo nam donosi razgovore opisanih osoba, u nekoliko oštrih poteza ocrta i situaciju i ljude. U njegovim pričama nema namjernoga traženja efektnih elemenata ni želje da se složi zanimljiva fabula, jer su sve dogodovštine jednostavne i svakidašnje kao i život, koji ih stvara. Ima tu i tamo komičnih akcenata, posve izvornih karakterizacija i osobitih emotivnih momenata. Sve te pripovijesti, ti fragmentarni isječci života, te crtke medaljerski izrađene odlomci su seljačkoga, malogradskog, mahalskog, gorštačkog života. Pripovjedač Nametak. vodi nas i upoznaje sa svojim ljudima, vodi nas u selo, u siromašne kuće, u skupine osebujnih ljudi, koji premeću događaje živeći na svoj način. On je narodni čovjek, koji rado s ljudima priča, dometne koju osjećajući za seljačku nevolju, nekada uzbuđen društvenom nepravdom, što tišti hercegovačkog golju, primitivnog ali etički izgrađenog čovjeka, uvijek zadivljen njegovom čvrstoćom i neslomljivošću. Svi ti Nametkovi Muje, Hajrudini, Ahmeti, Mehe i Bajre tipični su predstavnici našega hercegovačkog seljaka i značajni prilog galeriji hrvatske realističke književnosti. Ti njegovi Ijudi podložni nagonu učine i nepromišljene prestupke nesvijesni zla, koje su prouzročili; nemaju riječi da se obrane, strpljivo podnose udes, koji ih je snašao. Oni nekad. jedva skalupe rečenicu — nepovezanu — suhu — zbunjenu, jer su nenavikli razgovoru, društvu i uljuđenom svijetu. Primjerice: Hajrudin zamuckuje i petlja: »Ja ovaj bilo bi korisno ovaj kad bi se ...« Oni se medusobno pozdravljaju na epski način pitajući se za obične stvari, za najmanje pojedinosti. U narodnim grama izživljuju se njihove strasti, to je najprirodnija i najneposrednija manifestacija njihova osjećanja. Nadmeću se, bore se: umetaljka, skoka iz ćusteka i dr. igre oduševe ih, pa zaboravljaju na ostale neprilike i tegobe svoga života. Tu je zahvaćen narodni život neposredno i vjerno, predstavljeni su nam stenografski zabilježeni razgovori,sažete karakterizacije, dobro iznesene opaske. Plastičnost opisane situacije djeluje živo, kao da prisustvujemo dotičnom događaju. Mnoštvo naroda, koje uzbudljivo prati svaki pokret igraća,talasanje, žagor i muk, i najmanji trzaji glavom, njihovo lice sa svima promjenama u mimici, s udubljivanjem duboko urezanih crta, njihovo spontano reagiranje, usklici, zaključci uspjelo nam dočaravaju narodni život u momentu slobodnog, jednostavnog, izvornog oduševljenja i prostodušnog osjećanja. Cika i vriska, da se ncbo prolaraa. a zavrackc lctc. Fesovi sc pokunjili i šute.Gledaju u Hajdara, i nadaju se i vjeruju da će im obraz osvjetlati.Pride Hajdar piku uzbuđen je i brk mu dršce. Sve se oči prervorile u jedano oko, sva srca u jedno srce, koje strepi od ubudenja. Zavratke se boje da ih ne preskoči. fesovi se boje, tla im ne doskoči.Tu se osjeća zbitost narodnoga izražaja, figurativnost i jedrina zbitoga prikazivanja,zorno predočivanje napete epizode,ritam igre,otkucaji uznemirtnih srdaca.U kratkim osječenim rečenicama dočarana nam je odrješitost,elastičan trzaj snažnog tijela i saživljavanje gledatelja s borcima.Pazimo, kako padaju poklici i kako živi skupina ljudi povezanih jednom mišlju,jednom željom, jednom odlukom.Skoči Hajdar.Odlahnu svirač. Skoči i doskoči Jeftića i potvtdi mu biljegu,a tlo se lijepo pod njim ulegnu.Sad sve vrišti i ciči.Još ćemo se skakati!Može Jeftič još primaknuti.Može i Hajdar preskočiti.Vesela mu majka, od prve Pride Jeftić piku.Srca kucaju i tresu se košulje i džemadini na prsima.Ako još koji put skoči i odmakne. Hajdar će se brzo umoriti,kako je težak, i ne će moći ni doskočiti, a kamoli preskočiti.Skoči Jeftić i preskoči, ali samo dva prsta.Svi gledaju gdje ćc skociti, a ne gledaju. odakle skače,samo Meha Safro,budan,otkako se opasao snagom — vazda gleda, da mu vuk ne ugrabi ikoje bravče — razdrije se kao ubodenik:Ne, junače, koliko si tarao priskočio, žvamo si triput toliko presržo preko pika.Pa, tešto,veli Hajdar i pride, ali mu ne pika,nego zakopa nožne prste u ledinu,zalogu prije pika, skupi se i poletje.Jednom skoči, pa im doskočio, drugom skoči,pa ih preskočio!.Nije šala,čitav taban.I još kakav taban! K'o u Tale Beširiča! Ovakove i slične situacije donosi nam Alija Nametak,vješto i pregnantno zgusnuvši zanimljive prizore prostonarodnog života oživjevši nekolikim potezima zbivanje seljačkoga svijeta u njegovu izvornom osvjetljenju, pomoću jednostavnih sredstava.Svojim kratkim rečenicama intonira ritam promišljenoga, sporog, neposrednog seljačkog govora.Jednako uspjelim opisima seljačke stvarnosti umije Nametak živo predstaviti rezoniranje toga priprostog svijeta, gaženog i nevoljom satrvena ali nepobijedena.Seljačko shvaćanje, pučko sujevjerje, aforističke primjedbe — duhovite i stvarne, dojmljive i dirljive: sve je to prisno povezano i ikrepko nadenim potezima približeno.Na pitanje otmjenoga gospodina,koji je autom satro magarca,odgovara Meho Voloder odrješito, svijesno i sabrano: — Kako se može živjeti u ovom kršu? — Pa nekako i može, kad se mora. Nije ova zemlja rdava, da nema rdavih ljudi.Ima se oko čega i raditi, samo kad bi se rad platio.Zivimo malo uljudenije od stoke. Eto, ovo jadno raagare, što ie pod autom, hranilo se žjeti koprivom i po okrajcima travom, a zimi šakom ošuljina i ogrizina, dignurih isprcd ikrave. A i mi tako. Zadovoljni smo, kad ima kukuruza. Ako još ima mlijeka ili koja kap pekmeza, to je onda Bajram. Pšenično i ječmeno jedemo dvatri mjcseca u godini, ka mesom se omrsimo samo, kad je rrganjc grožđa. Takav im je život bio i u vrijeme najvećega Blagostanja.Na njih se zaboravilo, nitko se nije na njih osvrtao, tek onako prigodice zbog egzotike spomenulo se štošta u kojem dopisu. Tek o izborima dolazili bi tribuni i brhljavi korteši te se u prolazu zaustavljali sipljući sirotinji varava obećanja. A život je i nadalje bio gorak u tim kamenim selima, pust i zaturen. Pročitajmo koji Nametkov opis tih ljudi, pa da vidimo koliko su njegovi crteži pomno izrađeni, a opet s jednostavnim sredstvima. Ima tu svježine, jedre snage i srodenosti s tim ljudima kao odvaljenim od gromada sivoga krša. Uzmimo Muju iz priče »Ispod planinskih vrhova«. »Mujo je gorostas tijeloni, golemih uda. kao da jc skovan iz bukovih balvana, malenc glave na jaku vratu, niska runjava čela. raščupane kose. u koju nije nikad češalj ulazio.Očima crnim ispod kuštravih golemih obrva sijevne pokarkad kao zvijer. Kida brada i kosmata prsa i ruke prikazuju ga prije urođenikom neprolaznih kiševa i bukovih šuma nego uljuđenih sela. Takvi su njegovi tipovi: njihova sličnost, njihova duševna istovjetnost porvrđuje nam osjećaj, da su dio iste sredine, da su samo fragmentarni ulomci narodnoga života, koji plamsa u ubogim kolibama, na visokim brdima,u dolini krša, na podnožju visova, u zavjetrini i vjekovnoj jednoličnosti narodne žive predaje s koljena na koljeno.U naprijed već spomenutoj pripovijesti o umetanju nalazimo uspjeli opis — do u tančine izraden prikaz — skupine promatrača. Tvi nam je iskočio narod u svome junačkom duhu uokviren divotom raspjevanog krajolika, isprepleten odsjajem sunca i gustoćom sutonskih sjena. Tu kao jablani odskočiše kršni momci, a čitave krajine nestaje u mističnoj sumračnosti. Igra oduševljava mJadež, zanosi djevojke, ukrašava pobjedničkim sjajem junačka čela i. iskrom ponosa plamne oči. Upravo klasičkom stilizacijom, lirsikom impresivnošću, raskošnom bujnošću oslikava nam Nametak zaista divan prizor takmičenja i borbe. Stari se poredaju amfitcatralno i pomladuju se gledaiući napete tctive na rukama svojih sinova, koji odbacuju kamena s ramena. dok se sjena jablana dulji prcko njih i pad.i preko umetaljke na ogradene njive s dozrclim kukuruzima. Svi sude svima.Slabiji se ranije izmiču iz igre a ostaje petest najboljih pa se i ti proberu da ih ostane troje,pa najposlije dvojica,a kad jedan ipak ostane u igri najstariji,zna se da je pobjednik. Koliko je u tom opisu iznesena uvjerljivost i plastičnost običnog života; koliko smirenosti i reda, koliko ljepote i sklada,što ga sam narod osjeća i provodi. A iza toga nižu se slike kraja, prelijevaju se boje u polusjeni sumomoga sunca i odsjajivaju na sivom kršu.Poslije požara dana, poslije razbuktaloga zanosa smiriše se i raspaljeni igrači i uporedo s blagim sumrakom tiho ođlaze kućama. I tu je Nametaik adekvatan motivu uspjevši dočarati hercegovačku golet u kontrastu s mladenačkim naponom snažnih djevojaka i nesavladivih mladića. Pa kad suncc zade ea brda, kad krš posivi, a blcka ovaca,. što su ostale iza egzekutora, napuni čitavo raštrkano selo, koje zamiriše pjenušavom jomužom, razilazc sc bacači sa starcima kućama. Hrpice i goroile kreću različnim siranama, jer je razbacano seio, a ona je družina najponosnija, u kojoj je pobjednik, o kojemu ne će pisati novinc i koji ne će dobiti ni Ikakve trofeje, ali o kojemu će se nocas govoriti na sijclima. i na koga će budne djevojke misliti, da ga, kad zaspu, svu noć presanjaju,košcata,jaka,zadihana, pravoga čovjeka. Tu nema nemoćnoga fraziranja ni želje da se upletu kakve namjerno tražene senzacije. Nametak u svome stvaranju nije nikada išao za kojekakvim književnim novotarijama i pokušajima; on je u svome radu imao pred očima selo, njegove potrebe i udes zaturenoga svijeta; on piše o onom, što mu je blisko, o njemu poznatom ambientu. Te su priče lako pisane, pa se ugodno čitaju, dojmljive su i drage baš svojim zbijenim sfilom, zanimljivošću i jednostavnošću. U njima struji običan iivot, ikoji se odražava i u dikciji i u stilu: škrt, sažet, više bolan nego lijep. Svojim književnim umijećem Nametak nam je dao vrijedan prilog donijevši nam u umjetničkoj interpretaciji selo prirodno,gladno, siromašno ali selo rada, patnje, ustrajnosti i vječne snage. Mladenački dojmovi, živo sudjelovanje u narodnom životu, prostodušno osjećanje,dobrohotnost i toplina za patnju tih golaća, a nikakva otuđenost, grubost ni preziranje satkale su ove novelete bez većih književnih pretenzija. Ipak, bilo bi potrebno,da se ovdje izneseni motivi, ovo hercegovačko selo zahvati u široj koncepciji.Nametak je vješt stilist, koji umije pojedine prizore lijepo razraditi,oživjeti i dočarati ih u njihovoj potpunoj pokretnosti, ali se sama od sebe nameće potreba, da se svi ti odlomci spoje u šire zasnovanu cjelinu.Ziveći u gradu Nametak sve više ostavlja svoje selo opisjući i opet ambienat,u kojemu živi. Tako je primjerice treća knjiga Nametkove proze »Ramazanske priče« markiranje novoga njegova puta i traženja novihžmotiva, novih tipova.Sto nam iznose te ramazanske skice? Pred nas izlaze mali neznatni Ijudi,koji tiho žive, iznenada umiru i neznano ih nestaje.Za sve te bezimene žrtve (Nametkova prva knjiga »Bajram žrtava«),za sve ove sudbine malo tko zna; to su blage duše, odreda dobri (njegova druga knjiga »Dobri Bošnjani«.Osvajaju srce čitatelja skromnošću,iskrenošću i beskrajnom dobrotom.Pred nama se reda povorka bijednih,izgladnjelih, tihih boraca, koji u dnevnoj oskudici, bolesti i poniženju propadaju, tipe i kojih nestaje,a da toga nitko i ne primjećuje.Pažnja »Ramazanskih priča“ poklonjena je gradskoj sirotinji, nemoćnim ljudima, provincijskim tipovima,koji su izradeni veoma plastično, prirodno i s mnogo neposredne sućuti.Toplina pjesnikova srca i blagost njegovih iskrenih bratskih riječi uzdižu čitatelja u novi bolji svijet, oduhovljen, neprolazan ždira ga u srce teškim činjenicama i podsjeća na vjerske i čovječanske dužnosti prema bližnjemu. To su dirljivi životopisi siromašnih idealista,propalih u uskoj i krutoj sredini,sebičnoj,lakomoj, bezosjećajnoj,gdje se ne cijeni poštenje ni ćudoredno ni kulturno dobro,kao osobni probitci, novac, situiranost.Pred nama se redaju: siromašni Hindo kojemu se svijet tuga,izmoreni cjepar Ibriš, izgladnjeli ali ponosni Derviš Polovina,rano skršeni poletni mladi mualim Mehmed,prezreni grobar Ahmed i dr.Oživljuju mahale s kućama niska krova,tijesne kafanice i zagušljive mejhane,čaršijski ćepenci,prljava dvorišta,krivudavi sokaci i obična svakidašnjost toga zabačenog života. Ulazimo u nepoznate dijelove grada, upoznajemo svijet, koji živi po starom adetu.Nitko ne može promijeniti red,koji se iako nešto poremećen održava od starih zemana. Kreću se bradati likovi dobroćudnih staraca:Alijage, Mehage, Arifage, Memišage. Tu diše žar zasnosnih pričanja sijedih efendija o slavnom vak.tu nestalog svijeta. Zivot nesmiljeno gazi plemenita srca siromaha puna vjere,ponosa i dostojanstva.U nekim noveletama opisani su pojedini tipovi, to su brižno izradeni portreti simpatičnih neznatnih osoba, nižu se! obične sudbine bez uplitanja konstruirane fabule, bez dublje problematike — sve jednostavno,drago i tako poznato ali neposredno dano. To su zapisi prolaznika, koji srdačno susreće Ijude, prijateljski s njima razgovara, a oni mu pričaju nepovezano, isprekidano iz duše. Takve zabilješke životni odlomci, stvarni, dobro zapaženi i izneseni shžoriše neke crtice (Dobri, Cjepar, Turci i turkuše, Lešinar). To su male psihološke karak.terizacije. Izrazito novelistički značaj imaju pripovijesti: Naš efendija, Pravda za sve, Tellal viče Priča o skorojeviću. Najbolja je »Pravda za sve«, priča iz XVIII. stoljeća, o pravednosti vladanja Abdullalipaše, koji je svoga sina Džafera teško kaznio, jer je pregazio zakon i obljubio djevojku u ludoj pohoti. Ljubi svoje dijete, trza se, ali ostaje čvrst u odluci. Paša nesmiljeno provodi zakon i protiv svoje krvi, iako se lomi: »Srce mi ga ne da, a zakon ga traži«. Pravda je pobijedila, sina joj je žrtvovao. Ima u toj noveli potresmh momenata i teških prizora kao i lijepoga slikanja travničkog krajolika. Dirljiva je sudbina i Mehmedef. Suljića, divnoga Božjeg insama, kojega ubi siromaština nadarivši ga sušicom. On služi Bogu i narodu, žrtvuje se za opći napredak. Divno je okujisao, ljudi su zastajali u poslu slušajući njegov milozvučni glas.Nametkovi muezini pregaraju u siromaštvu, resi ih skromnost i poslušnost, čine dobra djela, zaboravljaju na sebe. Divni su to ljudi, plemeniti, uzvišeni. »Ramazanske priče« protkane su nježnošću pjesnikove narodske duše, koja ljubi narod, ljubi zemlju, njezine ponosne bregove, sunčana jutra, brze vcde, maglene jeseni. I onaj priprosti svijet, i svu onu krvavu prošlost, u kojoj se borio ali i ustrajao smjeli Bošnjak. Drage su to slike bosanskoga krajoliika, lijepa priviđenja: nad malim drvenjarama izdižu se ponosne, vitke bijele munare, u veče odjekuje divno okujisanje i orvara se duša kao cvijet, orošen suzom i znojem. Minuciozno su zapažene i neznatne pojedinosti, krajolici slikovito dočarani,ljudi izrazito opisani, dialozi sadržajni, prirodni, narodni. U nekim slikama i odlomcima ima žive neposrednosti i pjesničke snage: osjećanje blisko i na tenane raščihano: »On je ostao sam sa svojom glađi, ali duša mu jc bila puna. Dok sjaj stotine jakih žarulja obasjava njegovo lice, on prazne utrobe i čista srca, ohladen,trpi a čitava je života radio da hude drugima toplo. »Grad se umiven vedrim danom i toplim suncem smiješio.I polako puše, polako se miču i smještaju.« Nametkov stil je izrazito pripovjedalački.On živo osjeća narodni jezik,jezičnu frazu:riječi su mu bujne,zvučne,dojmljive.Na njegova usta progovara narona duša, njezin jecaj,smijeh i bol.Te lijepe kratke novelete, te živo izrađene skice i odlomci seljačke simfonije, te crtice o mahalama i hercegovačkim kasabama, o uglednim agama, sijedim efendijama i divnim starinama dočaravaju nam tajanstveni život veličajan u svojoj patnji krševite Hercegovine predočujući nam našega otpornog, još uvijek snažnog sina ponosnih brda i potomke divpradjedova isklesanih i tvrdih ikao suro stijenje.Mi i kroz pečalnu suzu i kroz uzdah osjećamo ponos i zanos i duboko divljenje prema veličajnoj snazi, kojom se opire zlu života. Nametak poznaje taj svijet,dobar je pripovjedač, vješt zapažač,okretan pisac, pa i točan karakterizator i duše i situacija. Bilo bi potrebno, da se Nametak okuša i u većem književnom djelu (roman, drama),jer će se njegova umjetnička darovitost izgubiti u epizodama i crtičarstvu. U najnovije vrijeme dao je dva uspjela književna ogleda: oveću pripovijest »Za obraz« (zanosnu a bolnu himnu junačkoj etici našega Hercegovca, ikoji žrtvuje i život svoje kćeri, samo da joj spasi obraz) i komičnu seljačku dramu »Omer za naovama« (po motivu narodne pripovijesti, kako su muž i žena zamijenili posao te dolazi do komičnih zapleta — veoma podesan sadržaj za komičnu operu). Nametak je u najljepšoj dobi svoga stvaranja, za koje je dobio vrijedna priznanja (prijevodi na strane jezike): u skoroj budućnosti izići će izbor njegovih novela na njemačkom, a iza toga i na drugim jezicima. Nametkova Acnjiževna fizionomija je izgradena, no on je još uvijek u stvaralačkom razvoju. (Ogled iz knjige: »Muslimani u hrvatskoj književnosti«.