Svakom putniku, koji ima imalo interesa za krajeve kroz koje prolazi, vozeći se vlakom od Mostara prema Jadranu, zapeće oko o ruševine grada, što strše na vrletnim stijenama uz lijevu obalu Neretve, nadomak mjesta Čapljine i za onih stotinjak kuća s lijepom džamijom, što su se nanizale uz kule i bedeme po strmom obronku brijega, sve do obale ove rijeke. To je Počitelj, nekoć vrlo važno, danas skroz neznatno mjesto u kršnoj Hercegovini. Spomenemo li, da u ovom mjestu danas živi preko 700 žitelja islamske vjere i da u njemu ima jedan mekteb, rekli smo sve što se može dan.as rećl o Počitelju. Samo turiste i prijatelje naše prošlosti privlače danas onamo ruševine starog grad drugih javnih zgrada. Zavirimo sada malo u prošlost Počitelja! Teritorij, na kome leži Počitelj, nije prikladan za naselje, ali je uprav kao stvoren za srednjevjekovnu utvrdu, pa je bez svake sumnje ovdje najprije sagrađena tvrđava, a onda je do nje nastala varošica. Tko je uvidio strategijsku važnost PočlteIja i sagradio ondje prvu utvrdu, ne zna se, kao ni to, kada se to desilo. U poznatoj povelji cara Fridriha III. od 1448. spominje se prvi put Počitelj. Sigurno je, da je ovdje postojala tvrđava prije 1465., jer je 1466. u ovom gradu bila smještena posada hrvatskougarskog kralja Matije Korvina, a 1471. zaposjedoše ga Osmanlije, u čijoj vlasti ostade sve do okupacije riercegBosne. Nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. zauzeo je kralj Matija Korvin krajem iste godine sjeverni dio Bosne od Osmanlija i stvorio ondje dva banata: jajački i srebrenički i stavio sebi za zadaću, o kojoj je snovao sve do smrti: oteti Osmanli• jama Bosnu i protegnuti vlast ugarske krune sve do mora. I dok je na sjeveru Bosne organizirao spomenute banate, nastojao je i na jugu osigurati strategijsko uporište u blizini mora i Dubrovnika, kako bi mogao operirati sa dvije strane protiv Osmanlija — osvajača Bosne. I kao najzgodnija tačka za taj pothvat na ovoj strani, odabran je Počitelj, a da se potaknu Dubrovčani i herceg Stjepan, da se i oni što življe zauzmu za taj pothvat, poslao je kralj svoje Ijude, Ivana Rozgonvia i Ivana Tuza, u Dubrovnik, kamo stžgoše s velikom vojničkom pratnjom u studenom 1465. i otpočeše pregovarati. Ovih je dana stigla Dubrovčanima vijest, da su i opet Osmanlije zauzele komad harcegova zemljišta — Cernicu. Pod dojmom ove vijesti, bili su spremni i Dubrovčani i herceg, da po mogućnosti podupru kraljeve osnove. Za pregovore, koji su se vodili u prosincu 1465. zaključeno je, da se grad Počitelj utvrdi i u aj stavi ugarska posada, a Dubrovčani obećaše dati 2.000 dukata, čim ugarska vojska pređe Neretvu. Dubrovčani rado prihvatiše i dalinji zaključak, da se na njihov trošak napravi mcst na Neretvi. Već od 3. siječnja živo se radi na ostvarenju gornjih zaključaka. Dubrovčani šalju lađe s materijalom za gradnju mosta, majstore, inžinjere i hranu; od 7. veljače 1466 šalje se također potrebni materijaj za utvrđenje Počitelja. Knez Pavao postavljen je za kneza Počitelja. Na zahtjev Rozgonvia i bana Tuza poslan je 15. ožujka jedan zidar počittljskom knezu Pavlu. U Počitelju smještena je uyarska posada, koju izdržavaju i opskrbljuju oružjem i municijom Dubrovčani.1) Njima je iste godine (1466.) pisao kralj Matijaš, da potpomažu njegove čete u Počitelju živežom i drugim potrebnim stvarima, nek pomažu taj grad godinu dana i tad će biti njihova republika sigurnija od Turaka.2) Za uzdržavanje ovoga grada davali su Dubrovčani i gotov novac, kako se to vidi iz namire istog kralja od 6. veljače 1468, kojom potvrđuje, da je primio 800 zlatnih forinti, „za uzdržavanje grada našeg Počitelja zvanoga u rečenoj kraljevini našoj Hrvatskoj". (Ad conservationem castri nostri Pochitel vocati in regno nostro Croatie predicto3) .... Dubrovčani i dalje šalju sve, što je potrebno za gradnju mosta. Ali glavne troškove oko ovih velikih gradnja nisu snosili samo Dubrovčani. U Ijetu ove godine opremiše Rozgonvi i Tuzsvoje poklisare hercegu Vlatku, sinu hercega Stjepana, (umro 22. svibnja 1466.) sa zahtjevom da kralju dade u ime ovih pcslova 20 hiljada dukata. Ove poklisare pratili su do hercega Vlatka dubrovački poklisari, ali Vlatko pristade samo na 9.000 dukata i to da se isplati iz ostavštine njegova oca. što je i učinjeno, a papa Pavao II. predao je u veljači 1467. kralju 1.000 dukata. što ih je testamentom ostavio herceg Stjepan, da se upotrijebi kao njegovo zadušje. S ovim novcem napredovala je radnja oko neretvanskog mosta i utvrđivanja Počitelja. 31. listopada 1466. odrediše Dubrovčani, da se šalju na kraljev trošak u Počitelj inžinjeri, klesari, kovači, zidari, barke, drvlje, klinci i dr. „Tragovi ovih radnja dosta se jasno vide joŠ i danas u Počitelju: onaj masivni, od tesana kamena sazidani bedem, koji štiti gornji rub amfiteatralnog polukruga grada Počitelja protiv svake navale, što bi je neprijatelj pokušao sa strane visoravni, sa koje se Počitelj obara prema koritu Neretve, nesumnjivo je postao u ovo doba, dok mostu, koji se sagradio, da ugarska vojska može prelaziti Neretvu pod Počiteljem, nema ni traga."«) Dr. Truhelka upće poriče, da je ovaj most sagraden pod samim Počiteljem i drži da je to bio drveni most u Mostaru, koji je ondje stajao prije današnjeg kamenog, što ga podigoše Osmanlije 1566.B) S gradnjom mosta preko Neretve i ceste od Mostara prema Rami, kojoj se još tragovi vide, uspostavljena je strategijska veza izmedu Počitelja i Jajca preko Maklena. U Počitelju je ostala posada kraljaMatije do 1471. U rujnu opsjeo je ovaj grad osmanlijski vojvoda u humskoj zemlji Hamzabeg, (14701474), a o tomt. su stigle vijesti i u Dubrovnik, odakle je posada tražila baruta. Već 20. rujna 1471. stiže u Dubrovnik poklisar Hamzabegov i javi veselu vijest, da je Hamzabeg zauzeo Počitelj, a Dubrovčani mu darovaše 40 perpera »U znak radosti.«*) II. Zauzevši Turci Počitelj, smjestiše u tvrđavu svoju posadu, kojom je zapovijedao dizdar do prvih godina XVIII. stoljeća, a od ovog vremena i kapetan. God 1475. poslaše Dubrovčani počiteljskom dizdaru na dar sukna u vrijednosti od 25 perpera. Po obronku, ispod ove utvrde, do obale Neretve nastalo je malo naselje. Prvu podtobniju vijest o ovom gradu nakon pada pod Turke nalazimo u jednom opisu bosanskog pašaluka, pisanom tridesetih godina XVII. stoljeća na talijanskom jeziku, gdje se kaže, da u Počitelju ima utvrda (una fortezza), u kojoj sjedi aga i oko 150 vojnika, a varoš broji do 300 kuća7) I broj vojnika i broj kuća su u ovome opisu pretjerani. Turski geograf prve polovice istog stoljeća, Ćatib Čelebija, navodi samo, da Počitelj leži na Neretvi između Mostara i Gabele, dok ga je putopisac Evlija Čeiebija opisao podrobnije, prigodom svoga putovanja u Dubrovnik 1664. Po ovome opisu tvrđava je malena i niska, ali vrlotvrda, a na njoj su gvozdena vrata. Opkopa nema. U tvrđavi je dizdareva kuća, jedan ambar, jedna mala kula, mala džamija i vodena kula, iz koje se za vrijeme opsade silazi k vodi niz skaline od 200 stepenica, kojim se i danas vidi ulaz. U tvrđavi je onda stražarilo 50 vojnika, a u slučaju navale moglo se u nju smjestiti samo 500 branitelja, jer je sasvim malena. U tvrđavi je bilo oko 500 malih, carskih topova.8) Sudeći po ovom opisu, nijesu novi gospodari do ovog vremena ništa izmijenili tvrđavu, osim što su sagradili malu džamiju za vojnike. U ovo je vrijeme bila Gabela glavna utvrda i tek kada je ova bila vrlo oštećena 1715., znatno je proširena počiteljska tvrđava. Biće, da je tada ili nešto kasnije varoš opasana bedemom, sagrađena careva ili pašina tabija, jedna tabija tik Neretve, a sa strane od visoravni iskopan je hendek (šarampo), koji se i sada vidi. U varoš se ulazilo kroz dvije kapije i dvoja mala, valjda tajna, vrata. Isto tako, vodila su jedna tajna vrata iz tvrđave. Nadozidana je i kula u tvrdavi, s koje je prekrasan vidik na sve strane, a do nazad 40 godina bila je u dobrom stanju, kako to vidimo i na našoj slici. Ovim gradnjama zadobio je počiteljski grad u glavnom svoj današnji oblik. Zub je vremena u zadnjih osamdeset godina dosta toga izmijenio, a k tome su donekle pomogle i potrebe. Tako je nekoliko godina poslije okupacije porušen jedan dio bedema nadomak donje kapije i otvoren put niz Neretvu u Donje Polje, a pred nekoliko godina razvaljen je opet dio bedema iza banje i proširen put u Gornje Polje. Ovom je zgodom nestalo i malih vrata, što su ovdje bila. Držim, da je Počitelj postao sijelom kapetana nakon 1715., kada su Gabelu znatno oštetili Mlečići, ali zapovjednik tvrđave bio je i nadalje ovdje, kao i drugdje, dizdar. U doba velikog rata (1683.1699.), spominje se počiteljski dizdar neki Mehmedaga, a u 17645. Mustafa, koji ove godine (1178. po Hidžretu) predlaže bosanskom divanu za čuvara gradskog ambara Muhamed Tahira, sina umrlog čuvara Jusufa i da mu se dade timar od 1.400 akči u Ijubinjskoj nahiji, što je privezan uz ovu službu.9) Zadnji su dizdari bili iz porodice Halilagića. Posljednji počitelj•) Orginalna isprava u arhivu rahmetli Muhamed Enveri ef. Kadića. ski dizdar bio je Omeraga (umro iza 1878) i do smrti kleo je Omerpašu Latasa. Kod njegovih potomaka živi tradicija da je njihovu porodicu zapala čast nakon bitke na Mohaču i da je njihovu pradjedu tom prilikom sultan Sulejman dao Jimali" — ferman. Sve do 1196. (1782.) bijaše Počitelj samostalan grad u blagajskoj nahiji. Uvaživši u Carigradu strategijski položaj ovoga grada u donjem toku Neretve, u blizini neprijateljske granice, prihvaćen je predlog Smail kapetana, da se učini sijelom kotara i da mu se pripoji susjedni teritorij. U to su ime izlučene šume i 31 selo s mahalama iz mostarskog, blagajskog i stolačkog kotara i pripojeni Počitelju. Tako je 1782. postao počiteljski kotar s rangom „Čanat." Novi je kotar osnovan saino zato, da se Počitelj kao utvrda učvrsti i utvrdi. Ovo 31 selo privezano je i pričvršćeno za službu spomenutom gradu prema nizamu bosanske krajine.10) Prema fermanu od rebija I. god. 1196. sastojala se posada u Počitelju od 354 časnika i vojnika s dnevnom plaćom od 3677 akči.") Slijedeće godine organizirana je uprava ovoga kotara, preneseni su šerijatski poslovi i ostali tekalif (daće) ovih sela u Počitelj. Dvadesetak godina iza ove organizacije počele su se kadije i naibi kotara mostarskog, blagajskog i stolačkog miješati u šerijatske poslove i tekalif počiteljskog kotara dokazujući, da je to njibova starina (kadim), ali je to carskim nalogom od 1217. (1802) zabranjeno s pozivom na ferman od 1196. Nekim spletkama brisana je bilješka (terkimi kajd) o ustrojstvu ovoga kotara, pa je u šabanu 1219. (studeni 1804). izdan carski nalog ukrašen hatihumajunom, da ostavljajući grad Počitelj, kao samostalan grad, spomenuta sela uzapte i sebi privežu kotarevi Stolac, Blagaj i Mostar, kojima su pripadala i da svršavaju njihove šeriatske poslove i ostali tekalif, a da se časnici počiteljskog grada u to ne miješaju i ne presižu. Tako je na kratko vrijeme ostao Počitelj bez teritorija, koji mu je bio pripojen 1782. Onovremeni bosanski vezir Husrev Mehmed pašaž2) vidio je u ovom dokinuću opasnost po ovaj grad, pa je dopisom i ž*) Mehmed Husrevpaša bio je na Bosni od 9. travnja 1806. do 5. veijace 1808. Vijest o njegovu svrgnuću stigia je u Travnik 26. II. 1808. ilamom izvijestio, da je tim odvajanjem sela od Počitelja nanesena šteta čvrstoći i tvrdoći grada. a stanovnici oslabljeni. Kako je ovaj grad izložen pogledima neprijatelja, istaknuo je neophodnu potrebu, da se utvrdi i čuva i predložio je, da se spomenuta sela kao i prije prenesu i pripoje počiteljskom gradu. Ovaj je predlog u cijelosti usvojen u Carigradu i 1222. (1807.) izdan carski nalog ukrašen hatihumajunom, da se briše kajd visokog naloga od 1219. i da se opet pripoji 31 selo Počitelju i priveže za službu ovoga grada, a da se u njihove poslove ne miješaju kadije i kapetani Mostara, Blagaja i Stoca. no da to opet vrši grad Počitelj. Kako je ovaj nalog izgubljen, izdan je 1223. isti nalog ponovno. Sigurno su ovdje imali svoje prste susjedni kapetani. Ovaj je carski nalog ponovno potvrdcn u džumadi I. god. 1233. (ožujok 1817.) i protumačen posebnim fermanom. Očito je, da se ponovo tražilo, da se sela oko Počitelja povrate svojim kotarima. U fermanu od početka safera 1234. (konac studenog 1818) je naročito istaknuto, da se svaki arz i mahzar u ovoj stvari ima odbiti i da se ne dopusti prenošenje spomenuti sela, dok se obje stranke ne rasprave po šeriatu u arzodaji pred velikim vezirom. I kako god bi se rasprava svršila, sultan je unaprijed zabranio, da se nikad ne smiju sela, što čine počiteljski kotar, povratiti svojim starim kotarevima, premda za to ima opravdanosti prema zabilježenom nizamu (redu), pošto su ta sela izlučena iz svoje starine i prenesena i pripojena počiteljskom gradu, radi njegova učvršćenja i utvrđenja. Ova je zabrana upisana u službene knjige (šerh iznad kajda u mevkufatu), a o njoj je obaviještena velika gradska kancelarija, vrhovno računovodstvo i ostala mjesta, gdje je potrebno, i napokon bosanski vezir, i naloženo mu, da se ovaj carski nalog unese u šenatske sidžile, da se tembih lupozorenje) i tekid (potvrda) uČini svima, kojih se ova stvar tiče, a da se protivno ne radi. Ovim carskim nalogom konačno je zagarantovan teritorij, što je pripojen počiteljskom gradu 1782. i 1807. Sve je ovo prouzročila borba, koju su zapodjeli kapetani Počitelja, Hutovaž3) i Stoca zbog granica svojih kapetanija, a završila se pobjedom Smail kapetana i to ne zbog njegove sposobnosti, no radi strategijske važnosti Počitelja. 0 ovoj borbi biće još govora na drugom mjestu. Od počiteljskih kapetana poznati su mi: Ibrahimaga, Omerbeg, Smailbeg, Ibrahimbeg i Hadži Mehmed. Ibrahimaga vršio je ovu službu u prvoj poli XVIII. stoljećaBio je na životu 1741. Ove godine ubijeni su trgovci Jako I lvan u Počitelju, u kući njegovih sinova Hadži Mustafage i Omeragej i o tome se vodila rasprava na bosanskom divanu u Travniku. Naslijedio ga je sin mu Omer kapetan, o kome se samo zna da ga je smrt zadesila u Dubravama. Smailbeg je bio kapetan preko četrdeset godina i za cijelo vrijeme pored svoje službe borio se za opstanak počiteljskog kotara. Zbog granica zavadio se Smailbeg sa Hadži Mehmedbegom Stočevićem, kapetanom Hutova. On je prisvojio Kiševo i Klepce sa još 42 sela u nahiji Gabela tvrdeći, da su to samo mahale od ono 31 selo, što čine počiteljski kotar. Više puta udario je na grad u Hutovu i porušio kulu u Klepcima. Ovaj je spor dopro do vezira u Travniku i cara u Stambolu. U jednom fermanu čitamo, da se Smail kapetan dao na samovoljan postupak, pa je oko sebe sakupio neki alej raje i gamadi (hašerat), spalio kuli u Klepcima, uzaptio šeriatske i upravne (urfije) poslove od 43 sela stolačkog kotara, iz Počitelja razašilje murasele i udara silnu (mnogu) salijanu. Osim toga je zauzeo i grad Hutovo, a uhapsio i kaznio kapetana, nefere i raju, koj su se nalazili u Hutovu. Po carskom fermanu i vezirskoj bujruldiji, dobavljen je Smail kapetan pred bosanski divan i putem šeriata def učinjeno njegovo zlo i šteta. On je opet navalio na Hutovo, zauzeo ga i mnogo Ijudi od njegove posade i raje pogubio i razna rušenja i štetu počinio. I ovo je sve javljeno u Carigrad mahzarom i ilamom, i zamoljeno za izdanje carskog naloga, kojim bi se postavili na svoja mjesta kapetan Hadži Mehmed i ostala raja, a da se Smail kapetan, njegovi pomoćnici i raja, koja mu se priključila, upokore. Na ovo je izdan jedan nalogod financijske strane početkom redžeba 1233. (svibanj 1818.). a drigi krajem ramazana iste godine (srpanj) od carskog divana, da se, ako sve to odgovara istini, putem šeriata providi i nakon ustanovljenja da se po šeriatu pravda učini. Na ove je naloge Derviš Mustafa paša poslao izvještaj u Carigrad, na osnovu koga je konstatirano, da je Smail kapetan postavljeni kapetan bosanskog ajaleta i u svakom pogledu odan i pokoran državi. Zatim se kaže u fermanu: ,Ako je kome uzaptio čifluk, mal i stvari, kada se prepusti Tebi, da o tim stvarima provedeš šeriatsku tužbu, paziće se, da se pravda učini". Da se stvar privede kraju, poslao je vezir komisiju na lice mjesta, sastavljenu od ljudi iz bosanskog erkana14) i nepristranih i vještih Ijudi iz okolnih kotara. Ovi su ustanovili, da je Smail kapetan radio protiv dafteri hakanije uzurpiravši ona sela. Usljed nereda, koji su time nastali, nijesu pobrani neki državni prihodi. Sultan je naložio, da Smail kapetan ostavi (oferagati se) sela, koja je protivno defteri hakaniji uzurpirao, a bo sanski vezir Derviš Mustafa paša opremio je 21. safera 1234, (19. prosinca 1818.) bujruldiju na kadije, ajane, kapetane i ostaje prvake onog kraja, da se uberu zaostale daće, kako bilo da bilo, ali je dodano, da se pri tom pobiranju čuvaju, da ne bžt što učinili, što bi bi bilo protivno raziluku. Nešto kasnije izdana K u istoj stvari nova bujruldija kao urgencija. Čini se, da se Smail kapetan nije pokorio ni carskom nalogu ni bujruldiji, pa je došlo do rata između njega i braće Rizvanbegovića, koji se bio pod zidinama Počitelja. Alijaga je ovaj rat pamtio cijelog svog život, jer je ovdje ranjen u nogu i ostao hrom, po čemu su ga prozvali „Topo". Ova je stvar Iikvidirana tek po smrti Smail kapetana. Dva puta je zaratio na Ijubuškog Sulejman kapetana. Popovi i vladika tužili su Smailbega zloglasnom paši Dželaliji, da od njih traži kazamesarif. Radilo se o nekih 2.000 groša. Smailbeg je pozvan u Travnik na divan i kako su popovi dokazali s fermanom u ruci, da su od toga oprošteni, obećao je, da ih ne će više uznemirivati, a za nj je jamčio i kliški mutesarif Mustafa16) (27. šabana 1235., 11. lipnja 1820.). Držim, da je spor s Rizvanbegovićem doprinio, da je Smailbeg morao tražiti za se jamca u ovoj sivari. Traditija kaže da je i ovaj poziv potaknuo Alijaga, koji je i po smrti Smailbegovoj mrzio njegove potomke i uzalud nastojao da ih ponizi. Vraćajući se iz Travnika od Dželalije ovom zgodom ili nekom drugom zgodom umre u Sarajevu16) Naslijedio ga je sin Ibrahim kapetan, o kome nemamo nikakovih pismenih vijesti. Zna se samo, da je bio oženjen od Resulbegovića iz Trebinja i da su iza njega ostala dva sina Hadži Mehmedbeg i Hadži Smailbeg i kći Hata. Kako je Alijaga Rizvanbegovič poslije smrti lbrahim kapetana ponovo navalio na Počitelj, htijući mu zarobiti sinove, a kćer udati za jednog svoga kmeta muslimana, to je njihova majka Aiša krišom poslala sinove u Opuztn Šarićima, a Hatu preobučenu u seosko odijelo daidžama u Trebinje i tako spasila djecu od ovog zakletog neprijatelja potomaka Smail kapetana. Sinovi Ibrahim kapetana ostali su u Opuzenu dvije godine i naučili talijanski. Posljednji počiteljski kapetan biojje Hadži Mehmedbeg, sin lbrahim kapetana. Više puta vodio je vojsku na razne strane. Sudjelovao je i u bojevima na Grahovu. Kapetansku je čast vršio do 1836., ali i nakon ove godine bio je jedan od najvidenijih Ijudi u Hercegovini, pa je kao takav pozvan u Carigrad u anketu, koja je izradila ramazanski zakon i safersku naredbu. Smail kapetanovi su potomci počiteljski bezi GavranKapetanovići. III. Ko se danas navrati u Počitelj, da pregleda ovo mjestance, uvjeriće se, da je u nazatku, kao rijetko koje mjesto. „Duvanjskom arzuhalu" mogli bi danas dati naslov „Počiteljski arzuhal". Ne primi Ii stranca koji Počiteljac u svoj dom, nema gdje prenoćiti u mjestu, u kojem je nekoć bio prostran han, do njega lijepa banja, poviše ovih medresa s bogatom knjižnicom, više nje imaret, par koraka dalje džamija, a nešto podalje sahatkula. Osim medresanske zgrade i džamije sve su to danas ruševine, koje s ruševinama grada i njegovih kula tvore žalosnu sliku. Od nekadanje čaršije preostala su dva dućana i jedna najobičnija kafana. Od spomenutih zgrada najstarija je džamija, koju je sagradio 970. (1562.—1563.) neki Hadži Alija sin Musaagin, koju danas nazivaju džamijom Šišman Ibrahim pašinom, premda za to nema nikakva pisanog dokaza. Evlija Čelebija spominje je u svom putopisu i tačno citira natpis, što je stajao u njegovo vijeme nad ulazom, a danas se ploča s tim natpisom čuva u džamiji, a više vrata vidi se mjesto, gdje je nekad stajala. Kako naš putopisac ne kaže ništa pobliže o zgradi, to je moguće, da je na mjestu Hadži Alijine džamije sazidana današnja zgrada. Džamija je prostrana, sazidana od tesana kamena i presvođena kubetom. Nad ulazom i sofama pred džamijom tri su manja kubeta, koja se upiru na zid džamije i četiri kamena stupa. Munara je u potpunom skladu s džamijom. Osobito valja istaknuti, da je graditelj ove zgrade bio savršen u svojoj struci, jer je malo džamija u nas,. koje su ovako akustične. Pred džamijom je visoka selvija, ali valjda ne ona, koju spominje Evlija Celebija. Unuk Hadži Alijin, Hadži Omeraga je oko 1650. godine sagradio imaret, iz koga su siromašni stanovr.ici i putnici dobivali besplatno hranu svaki dan (kruh i juhu, a petkom meso, zerde i pilav). Pred kojih sto godina nestalo je ove humane ustanove, ali se za razlog ne zna. Mjesto gdje je imaret stajao zove se i danas pekara. Medresu (teološko učilište) sagradio je nešto prije 1664. drugi unuk Hadži Alijin Ibrahim, onovremeni ćehaja (tajnik) velikog vezira Fadil Ahmed paše Ćuprilića. Lijepa je to zgrada, sa pet vrlo zgodnih soba za stanovanje softa (bogoslova) i jednom prostranom dvoranom za predavanja. Sve su prostorije presvodene kubetima, a ispred njih je lijep trijem. U njoj je danas mekteb. S malim troškom mogla bi se ova zgrada restaurirati i sačuvati, da ju ne zadesi sudbina banje i hana. Ova je medresa služila svojoj svrsi do okupacije HercegBosne; zadnji muderis (profesor) bio je Salih ef. Kreso. Banja i han su danas ruševine. Obje zgrade podigao je isti dobročinitelj, koji je sagradio i medresu, a prihod od njifr odredio za njezino uzdržavanje. Od hana vide se još danas veIika na svod vrata, kao na kakvom gradu, dok je banja sačuvala potpuno svoj oblik, premda je znatno oštećena. Nad glavnom prostorijom za kupanje očuvalo se i kube, ali su mu dani odbrojani. U rasporedu se ova građevina nešto razlikuje od ostalih banja. koje su mi poznate. Par koraka od ove banje uz obalu Neretve stoji četverouglast bazen, u koji se naljevala voda iz Neretve sigurno pomoću točka i odavle tekla u haznu banje (prostoriju, gdje se voda grije) kroz glinene cijevi, koje se još sada vide. Han i banja sagrađeni su oko 1665., jer je ćehaja Ibrahim u ovu svrhu poslao ljude u ono vrijeme, kad je ovuda proputovao Evlija Čelebija 1664. Kada su zapušteni ne zna se tačno, ali svakako se to dogodilo poslije 1800. Sahatkula je također zadužbina ćehaje Ibrahima, a visoka je kao ona kod Begove džamije u Sarajevu. Radila je do Ijeta 1918., kada je s nje skinuto zvono u ratne svrhe, a radi nehaja Počiteljaca propao je sat, kome dohakaše nestašna djeca izvadivši točkove, da se njima igraju. Zvono je bilo tako jasno, kao nikoje drugo u nas, a kako tradicija kaže, doneseno je sa Krete, nakon njena pada u turske ruke. Oko banje i hana bilo je više dućana, kojim se još tragovi vide, a u njima su radili terzije (krojači) i kujundžije (zlatari), kalajdžije, puškari i sedlari. Sva kako je tu bio i koji trgovac. Svi su ovi dućani pripadali vakufu ćehaje Ibrahima. Otac ćehaje Ibrahima zvao se Omeraga; umro je prije no je ovuda prošao Evlija Čelebija i pokopan je u Tasovčićima, kako to ističe naš putopisac, dok mu je majka bila tada na životu. Njoj je Eviija Čelebija donio pismo od sina, a ona ga bogato nagradila. Stanovala je u Počitelju. U muharemu 1075. (srpanj 1664.) postao je Ibrahim jeničarski aga, u travnju slijedeće godine vezir i valija u Sivasu, a u veIjači 1667. premješten je u istom svojstvu u Misir, gdje ga zateče smrt 1668. Iza njega ostao je sin jedinac Mehmedbeg (umro 1689.90.) i unuk Hasanbeg (umro 170809. pokopan u Uskudaru).ž7 Da li je ostalo potomaka iza Hasanbega ne zna se. Ovaj je dobrotvor poznat u Počitelju pod imenom Sišman Ibrahim paša i njemu Počiteljci pripisuju zadužbine ostale dvojice dobrotvora: Hadži Alije i Hadži Omerage, dok se njihova imena uopće ne spominju. Uspomenu im je sačuvao Evlija Ćelebija u svojoj .Sejahatnami". Tradicija zna, da je Šišman Ibrahim paša bio valija u Egiptu i da je odanle poslao krasne ćilime za počiteljsku džamiju. Ovo je zabilježio prije pola stoljeća rahmetli Ibrahimbeg Bašagić u jednoj bosanskoj Salnami. ali je Šišman Ibrahim pašu identificirao s bosanskim vezirom Ibrahim pašom iz Gabele, koji je umro 1648. U Počitelju bijaše oko 150 pločom pokrivenih kuća još onda, kada je ovuda prošao Evlija Ćelebija. Toliko ih je bilo i 1878., a sada ih je nešto manje. Među kućama i kućicama ovog mjesta najveća je kuća potomaka počiteijskog kapetana. Moj prijatelj i vodič po ovome gradiću Bećir ef. Kapić uveo me je u kuću, što ju je sagradio 1803. Salih Delić, jedan od vrlo uglednih građana ovog mjesta, da vidim prozore i musanderu u jednoj sobi: remek djelo dogramadžije. Čast majstoru, čija je ruka ovo izradila! Sve su kuće okrenute licem prema Neretvi i svaka ima divan izgled. Stari put, što je udarao preko Počitelja, spajao je Oabelu s Blagajem, a od njeg se ovdie odvajao drum u Stolac, kao što se danas odvaja na Muminovači od ceste ČapljinaStolac u Počitelj. Kako je sada ovo mjesto posve palo, u njem čekić ne kuca. Zahvaljujući nastojanju Isnietbega GavranKapetanovića podignut je zid uz obalu Neretve, koji braii da voda ne odnese i ono malo plodne zemlje i to je sve šro se ondje u naše dane podiglo. Nakon ukinuća kapetanije utvrdom su upravljali i dalje dizdari iz porodice rialilagića. U varoši je zapovijedao kadija i muteselim, a kasnije kajmekam. Vlast kadije i kajmekama sterala se nad cijelom počiteljskom nahijom, a granice su joj sepodudarale s granicama bivše kapetanije. Pored Počitelja spadali su ovamo Carići, Gradac, Donje i Gornje Hrasno, Mošević, Čeljevo, Hatanj, Klepci, Prebilovac, Rečice, Tasovčići, Višići (Dračevo), Dretelj, Čapljina, Gabela, Jasenica, Struge i Trebižat. Sva ova mjesta čine iza okupacije počiteljski kotar do 1882. Ove godine spao je Počitelj na kotarsku ispostavu stolačkog kotara, a kad je upravna ispostava prenesena u Ćapljinu, prije ravnih 30 godina, potpuno je Počitelj umrtvljen, i za to sve što je izgubio, nije dodanas dobio niti osnovne škole. Prije okupacije živio je u Počitelju Hadži Mustafa Kadić, poznat pod imenom Hadžihećim. On se vrlo dobro razumio u liječenje raznih bolesti, pa je često pozivan i u susjedna mjesta, da svojim znanjem i vještinom priteče u pomoć bolesnim. On je bio učenik čuvenog Baba Hajdara, koji je živio i radio u Kairu u prvoj poli prošlog stoljeća, a bio je sin našeg naroda. Spomenemo li još da je ovo mjestance dalo u prijašnja vremena iijep broj uleme, a u novije doba, prema broju stanovnika, također lijep broj moderno obrazovanih ljudi, rekli smo sve, što je najbitnije o Počitelju od XV. stoljeća do danas.