1. Samoniklost navodne kulture Upoznati svoj narod možemo ponajbolje putem njegovih umotvorina proučavajući dokaze njegove duhovne mahifestacije, odkrivajući u plodovima njegove umne djelatnosti snagu neuništivog duha, koji je samo vjekovima prenošenjem i ustmenom predajom ostao izvorno čist i očuvan, a po tome i osobnost našega naroda. Kad govorimo o narodu kao stvaratelju osebnosti i kulturne i nacionalne, tada mislimo na selo, jer je ono bilo i ostalo jedini čuvar naroda s jednostavnog razloga, što je ono čuvajući duhovno blago naslieđeno od predaka čuvalo i obstanak samoga sebe. Kroz tisućljeća izgradivala se narodna duša, vjekovima su je lomili prerazlični utjecaji, koji su se poslije svih traženja slili u jedno u jedinstvenu dušu hrvatskog naroda. Narodne umotvorine, iako im je početak svakako vezan u donekle odredeno vrieme, ipak nisu nipošto omedene nekom strogo utvrdehom vremenskom epohom, jer su se predavale vjekovima s koljena na koljeno i svako je od njih pridonosilo svoj udio. Baš po tome predavanju ta naša ustmena književnost postaje vlastnošću svega naroda, iako ju je u početku niezina postanka mogao stvoriti samo daroviti pojedinac. Više od svih spomenika daju nam živi govorni spomenici pjesme i pripoviedke, jer su u sebi kondenzirale narodnu dušu, narodni mentalitet. njegovu etiku, njegovu fizionomiju njegovo biće. Područje hrvatske Bosne zadržalo je epske oblike netaknute sve do najnovijeg vremena. Uobće, narodna je duša ljudi u planinskim krajevima pretrpjela najmanje utjecaja, i ona je ostala samonikla i prirodna. U nizini narod se miešao s tudincima (koji su sve više nadirali), ali u brdovite krajeve nisu mogli doći kako god s razloga što ondje nisu mogli naći interesna područja svojih aspiracija, jednako što svojom konstitucijom nisu bili sposobni da se bilo kada aklimatiziraju. Tu smo zato ostali čvrsti i kompaktni. Zato je Hrvat s planinskih visova ostao tip najhrvatskijeg čovjeka i svagda neaklon povjerovati bilo kome, jer je zazirao da priđe gramzljivom i bezćutnom osvajaču. Emotivni je život planinskih ljudi (kako god što je družtveni primitivan), razvijen, prirodan i snažan. Isto tako ostali su nepovriedeni temelji narodne etike, koja je najpodpunije progovorila u narodnim poslovicama i osobito u pjesmama, naročito u lirskoj poeziji. Ono što je efemerno, privlači oduviek veću pažnju, jer su ljudi skloniji vulgarnosti, koju je doniela civilizacija, negoli da se upoznaju s onim, što je njihovo.Nu kada se čovjek oslobodi snobizma, pa uzmogne dati maha svome osjećanju a oteti se roohvanju svima konvencionalnostima, mora osjetiti, kako u žilama pali zapretani oganj probudenih vjekova i kako pnanja uz ono svoje. To su mnogi naši ljudi osjetili istom u tudini, kada su se podpuno oslobodili svih natruha pustivši da progovori vlastito biće. 2. Muslimanska pjesma Bosna je iivjela bujnijim duhovnim životom od ostalih pokrajina sjedinjujući na svome području različne utjecaje, različiie kulture, različne mentalitete, te je zato i stvorila ljude posebnog i osobitog soja,koji su se odlikovali izrazitim rafinmanom. Hrvati s područja Bosne živjeli su u izuzetnim prilikama. Oni su stvorili posve druge oblike družtvenog života, koji je primio i neka orientalna obilježja modificirana obćim oznakama hrvatskoga naroda. Muslimanska narodna lirika visoko odskače svojim umjetničkim kvalitetama iznad junačkih pjesama. Ima tome više razltjga, ali je značajan u prvom redu život žene i njezin položaj, posve različit od onoga u ostalim krajevima. Zena je zatvorena uzdisala za mušebcima, predavala se snovima, živeći više od maštanja negoli u svakodnevnosti, koja je često bila gorka. Muslimanka nam se iz ovih pjesama predstavlja ništa manjom i vrjednijom od paša, begova i aga, koji su središte tadašnjeg života i suvereni gospodari iene.Emotivni je život muslimanke neobično razvijen, njezina je narav osjećajna, njeiina je duša plemenita baš zbog svoje patnje i boli.Osim toga iz i skače kao temeljna nota strogi zapt, koji je muslimanku odielio j od svieta, i njezina pitomost, jer je morala dočekivati uviek nasmijana svoga muža i pružiti mu sve bez obzira ka.kav god on bio. Narodno ćudorede je najviši zakon, koji se vazda Ć i održava, nepisan, ali jači od svih odredaba. Do u najmanje sitnice prcvodi se ono, što su stari rekli i tako je to išlo j vjekovima. 3. Motivi ženskih pjesama Ženske narodne pjesme odaju svojim tankoćutnim i profi ž njenim izrarom bujni unutrašnji život odkrivajući u vrlo snažno ; zapaženim karakterizacijama plemenitost osjcćaja i čvrstoću j utjelovljenog moralnog zakona,koji je jači i od časovitog sev j daha nadvladavajući putenost, osobnu korist i sve ostale na žj stranosti. Obraz i stid, čast i ponos prožimaju gotovo svaku pjesmu, zlo je uviek kažnjeno, iako ima slučajeva da pogibaju pravedni i čestiti. Zapažamo finu diferencijaciju u izrazima, ne ćemo nijednom naći rieč »ljubavnik« već svagda »ljubaznik«. Naići ćemo na nebrojeno primjera, da čestita djevojka ne će j svoju sreću izgradivati na tudoj nesreći i da će malo koja poći I za onoga, koji je pogazio obraz već jedne druge djevojke. U pjesmama susrećemo idealne tipove djevojaka, koje su samosviestne i postojane, te uviek znadu uzvratiti oštrim izrazom, a neriedko nalazimo, da se povrieđene djevojke osvećuju kakvu hrbljavom hvalisavcu izrugavanjem. Oblici staroga družtvenog shvaćanja očuvani su u izvornom netaknutom stanju. Medusobni porodični odnosi takoder su predočeni zornim primjerima, pa vidamo, kako krute maćche bezdušno postupaju s pastorkama progoneći ih iz ljubomore. Nu na drugoj strani nižu nam se prizori najtoplijeg materinstva i blage nježnosti. Uz nevjeru nailazimo na uzornu čestitost i vjernost žene, kakogod su nam krasno predstavljene značajdjevojke, koje drže zadanu rieč i koje pregaraju svako blago za volju svetog i neokaljanog osjećaja čiste ljubavi. Porodični moral u sukobu s materialnim probitkom, gadna gramzljivost, koja je spremna upropastiti sretnu budućnost dvoje srodnih duša, podle spletke i prevara, podmetanje, pa i slučajevi, da rodena mati otima kčeri vjerenika,osvjetljavaju nam tako složene i čudne pojmove ćudorednog života uobće. Tradicija je očuvana u mnogim manifestacijama. Temeljni motivi ženskih pjesama jesu ljubav, i sve ono, što dolazi u vezi s njom,sevdah, otmica i ženitba, koju često pripremaju stari bez znanja mlade, ali u odsudnom trenutku nastupa preokret, te mladi oslobada svoju odabranu, koja je postala predmetom nainečastnijeg trgovanja. Cast se gazi, ali na kraju osjećaj pravde i ijubavna sreća pobjeduju tudi račun i igranje sa sudhinom. Kakogod je obilje u motivima, tako je bogat i jezični izraz, tako je bujna slikovitost i miloglasnost ritmike; vazda je postignut ugodaj i ravncmjerje osjećaja i stila. Ove pjesme obiluju izražainim tropima, stilskim i pjesničkim figurama, osobito metaforom i ponavljanjem. koje raste u klimaksu do kulminacije dramatske napetosti i katastrofalnog završetka. Lirske narodne pjesme odkrivaju položaj žene, njezin mučan i tegoban život, njezin sviet sanja, boli i čežnja, koje često ginu neostvarene, a ona sama propada. da bi nekom pružila naslade prclazne i neuzvraćene. I dok joj se duša trza, nitko je ne pita, kako joj je! Više od svih izpraznih razprava govore ove tako nježno izatkane pjesme iznikle iz najskrovitijih i najiskrenijih csjećaja ženske duše, koja je daleko punija i životnija od grube mužkaračke naravi, što nema razumievanja za patnje bližnjega. U lako nabačenim pitanjima, na koja odgovore samo slutimo, zrcali se djevojačka i ženska duša, koja nam odkriva vjekovni trzaj one, koja je čuvala netaknutu i neotrovanu ćudorednost i csebujnb shvaćanje časti, ponosa i snage hrvatske žene. Za mušebcima vene mladost neobljubljena i vezući jagluk pjeva iz dna svoga razplamsalog ali netaknutog bića. U jedva naglašenoj erotici, koja je sva u čežnji i snovima, u drhtaju i strepnji pršti snaga žmladoga nepokvarenog tiela: »Stan' pogledaj, Atlagiću Zuko! Vidiš ovih rumenih jabuka, Sto su noćas pokraj tebe spale! Neka znadeš, Atlagiću Zuko, Kako s' prose u majke djevojke, Izprose se, pa se ostavljaju.« Kad to vidi Atlagiću Zuko, Od jada se u dušek složio. Moral zahtieva, da ostane netaknuta djevojačka čast, kako se to izričito kazuje u jednoj pjesmi: Povrati je dvoru unatrage, Ni ljubljenu, ni rukom taknutu. Ali nije uviek tako, da djevojka uspije očuvati čast, jer ima slučajeva, da se nade previjanac kao Mujo Bazrđan, koji je prevario ljepoticu Fatu nagovorivši je, da će naći traženo zlato u novoj magazi, a kada je ušla, on je za njom vrata zatvorio. Poslije tri dana moli ga Fata da je pusti ikući, jer će je karati mati, na što Mujo pridomeće: Ak' uzkara, izbiti te ne će, Ak' izbije,izćerat te ne će, Ak' izćera, bježi mome dvoru! Osim ovdje nabrojenih primjera, u kojima je na vidljiv način iztaknuto, kako se čuva obraz djevojke, imamo divnih zgoda, gdje dolazi do izražaja svetost običaja, koja se ne smije ničim povriediti. 4. Osjećaj pravde i časti Muslimansku narodnu liriku prožima tiha erotika dana u skladnoj mjeri, pa nas se i to mora dojmiti; najmanji dodir (bio i nehotičan), može okaljati djevojačku čast i mladić zna, da je treba uzeti za ženu, ako je ne želi time upropastiti. Jedini je dopušteni način ljubavi brak, a mnogoženstvo se takoder riedko susreće. Nevjera se strogo kažnjava, a prievara smrću. Jaka je i družtvena misao: omogućiti i siromahu, da nade svoju sreću. Djevojačka je čast sveta i težko onom, kojž: bi se usudio da se poigra njome. Tako su jedhoj djevojci pašalije učinili krivo iztjerali joj otca, majku pregazili, pa je došla da se prituži: Meni mladoj silu učinili I bielo mi lice obljubili, A bratu mi ruke savezali, Da on sebi pomoći ne može! Prije negoli je pošla dalje da potraži pravdu, dode paši, koji se nekako skanjivao da izreče osudu i da stvar izpita, ali djevojka odrješito vikne: Ja 1' mi sudi, ja 1' ću suda tražit, Ja ću bosa do Stambola ići, Gologlava pred cara izići Sudit će mi care u Stambolu. Nu paša je prijatelj liepih djevojaka, pa joj dobaci: Ja kakva si lica plemenita, I ja bih te paša obljubio, Kamo 1ž ne će moje pašalije! I sada je paša zove da pogodi, tko je između pašalija krivac.Teško je to reći, jer jučer bijahu u mrku odielu, a danas su u crvenu. Nu djevojka ga pronađe. I što se zbi? Maknu paša okom na dželate, A dželati jedan na drugoga, Pa podoše objesit deliju, Odpasaše sablju okovanu, Skidoše mu zelenu dolamu. I ostalo svietlo odielo, Pa ga vode pod vješala tanka, Svezaše mu gajtan oko vrata. Djevojačko srdce strepeći za delijin život krikne. ona pade pred pašu: Aman, pašo, pokloni ga meni! Volim biti pašina nevjesta, Nego ostat mlada samohrana! Poslije dramatske uzbudljivosti sve se sretno svršava svatbom, a paša nagradi djevojku. Očuvana je ćast i obraz, a ljubav mladih likuje. I pravdi je zadovoljeno. Zato su posve prirodni humoristični momenti, koje tako često susrećemo: takva je duša našega naroda, od prirode dobra i vedra, nu nekad nas začuđuju njezini obrati, koji nisu predviđeni nikakvim unapried utvrdenim rješenjem. Naš čovjek se ne da ničim stegnuti, on stvara odluku prema situaciji, ruši sve obzire. ne će nikoga poštedjeti, čast i poštenje je najviši zakon. Ponositost pregara sujetu, častna djevojka prezire bogatstvo, žrtvuje sreću, odriče se udaje, jer ne će poći za nevjernika, koji je već jednu djevojku obezčastio: neka se pravda vrši, neka se zlo popravi. Iako fukara djevojka odbacuje sjaj, odbacuje prolaznu radost, jer joj tuđa tuga ne bi dala ni smieška na obraz. Alibeg ašikuje, nema kuće ni sokaka, gdje nije imao djevojke, pa tako dođe u priliku, da se upozna s jednom siromašnom djevojkom, koja mu odmah omili, pa joj ponudi, da mu bude »virenica ljuba«. Nu ona smjesta odgovori: Ja ti ne bih, beže, polazila, Kad bi znala, da ri prva nisam. Alibeg je prvi njezin sevdah, koji se ne zaboravlja! I ona pristane da pode za njega uz otčevu privolu. Nu dogodi se, da k ovoj djevojci dode neka iena s djetetom, koju je već prije obljubio Alibeg, i kada su po nju došli svati, odriče se svega i skida sa sebe svileni duvak. Skide i haljine, a otac je nije mogao nagovoriti. Ostala je čvrsta. Ponosito uzvraća: Ne ću, babo, umrlog mi dana, Nit ga hoću, nit ću ići s njime, Bud bi sebe metla u nesriću, Kad me daješ a za nevirnika. Iako ju je otac uvjeravao, da će Alibeg ostavljenoj ženi platiti nićah (dužni iznos) odbija ga sveudilj, jer je nevjeran, pa će se i njoj iznevjeriti »prije godinice«. Ostavlja bogata bega, spremna da se brine za otca dokle god živi. Vezt ću, tkat ću, pa ću hranitž tebe, A ti sidi u mekom šiltetu. Muslimanska je narodna pjesma puna takvih svietlih primjera. Ove ženske pjesme, a taiko ih nazivamo, jer ih prožimaju osjećaji i etika (a sporedne je važnosti njihov sadržaj), daju divnih dokaza narodnog morala. U svima skalama osvietljen je porodični život, odnos muža i žene. Djevojke su čuvale obraz više od života. Tu nema nikakva popuštanja ni kolebanja, svaka i najmanja povreda djevojke svršava vjenčanjem! A kako danas stcjimo s tim pitanjer.i? Bude li se i u buduće nastavilo s novim shvaćanjem morala, budemo li podnosili i najdrastičnije slučajeve kojekakvih konkubinata, možemo biti ozbiljno zabrinuti za budućnost našega naroda. Grad je raztrovan, a načeto je i selo. Koliko li se izopačio moralni osjećaj naše mladeži prema onome uistinu divnom i bezsmrtnom shvaćanju časti Kada si mi lišce obljubio, Ti me vodi svojem dvoru bielom. Djevojka dakle dolazi čista i netaknuta svome budućem mužu: Odnesoh ti grlo negrljeno, I bielo lice neljubljeno. Ima i osebujnih slučajeva, da ranjen junak umire zbog povriedena stida.Tako i ranjeni Fejzo ne umire toliko od rana, koje je zadobio u borbi, koliko od boli, što mu je hanumica iztrčala odkrivena, Jadna bosa razpletenih kosa, Gologlava lugu doletjela. I sada dolazi do snažnog završetka,gdje se osvjetljuju bol. fizičke i duhovne rane, od ove potonje i umire: Jedna rana, jer si Dudo bosa, Druga rana, jer si gologlava, Treća rana među obrvama. Ili ovaj detalj. Zuko je ostavio Fajku zbog ovog: Vidio joj na prozoru ruke, Pa mislio, drugome ih daje. Gotovo uviek se sevdah svršava sa ženitbom, mladići nisu nikakovi vjetrogonje,već branitelji časti i pobornici poštenja. Oni zaštićuju slabe i nejake kao što se i doliči. Kada treba, sin spočitava rođenoj majci zablude,ako to zahtieva obraz povriedene djevojke. 5. Zakoni vjekovne predaje Cistoća muslimanskog življa očuvana je unatoč miešanja raznorodnih elemenata, koji su nadolazili na njegovo područje. Očuvan je izraziti plavokosi muslimanski tip, zdrava tjelesna konstitucija, neizkvareno razsuđivanje i plemenitost kao i naklonost prema svakom čestitom čovjeku i spremnost da se svakom pomogne. To nije samo posljedica čvrstog pridržavanja islamskih propisa, već su to bitne oznake hrvatskog naroda, koje su slabile u prodiranju tudinskih utjecaja, ali na ovom području uspio je hrvatski narod zahvaljujući svojoj urođenoj nepovjerljivosti ostati po strani od mnogih nanosa različnih negativnih oblika, koji su trujući živu snagu bosanskog življa išli za njegovim zatiranjem. Dok se živjelo po ustaljenim oblicima patriarhalnog života, družtveni se moral temeljio na čvrstim zasadama. Zato je i razumljivo, da je porod bio i fizioložki zdrav, jer nije bilo bluda, a po tome je i porodica vršila svoju značajnu družtvenoćudorednu funkciju. Zanimljivo je obnavljati oblike staroga života kao i navesti značajnije momente. ikoji nam mogu u punoj mjeri osvietliti odnose naših starih i dati nam obilje poviestnih činjenica, koje nam se same od sebe javljaju govreći rječitije od svih izmišljenih naklapanja. U tima je pjesmama progovorila narodna duša iskreno, priprosto, seljački izravno. Počet ćemo od ljubavi mladih, kada se jedno za drugo odlučuje. Bez ikakvih lažnih ceremonija kazuju si svoja osjećanja vrlo liepom igrom, koja je sikovito predočena: Na nj se baci vezenom mahramom, A on na nju rumenom jabukom. Mlada ostaje nedirnuta, dok ne dođe njegovoj kući. A on nestrpljiv moli vjetar, da podigne puliduvak mladoj: Da ja vidim, što ja dvoru vodim: Imam li šta majci dovoditi. I kada dune vjetar, imaju svati šta i vidjeti: Sinu lice kano žarko sunce. Mehu spopade groznica, pade s konja čudeći se, ali mu djevojka prcgovara, da će ga iznenaditi Ijepotom kad odpne peču, odgrne feredžu, te se pošeće po bielu dvoru i majku mu posluži kahvom: Što 1' ćeš, dušo, tek onda činiti? Mladost se razkošno kiti. Njezina je nošnja bogata, zlatom vezena, srmom protkana. Njezino je lice divno: Dva joj bena (madež) medu obrvama, A četiri medu solufima; Đerdan joj je na grlu bielome, Na kom ima do trista dizija (nizova) I pet stotinž sitnih tetrejiika (resa). Sjedi mlada na mermeravliji, Na avliji, a u sandaliji, None hladi u studendžerizu (vodi) Odjeća se ljeska na suncu, sva je u zlatu i biserju: Oblači joj svilene kavade, Svila im je od ravnih Mletaka: Na noge joj zlatne štopjelice, Što su ozdol zlatom podkovane, A ozgara biserom vezene; Zlatnijem je opasala pasom. Na vrat stavlja zlatnoga derdana, Alemkamen jedan do drugoga. Već sama prirodna djevojčina ljepota očarava, akamoli uljepšavanje, koje nije potrebno. Zato mati dragoga kara obiestnu nevjesticu, da će zaluditi njezina sina: Ne bieli se i ne bakami se (mazati s crvenilom) Ne navlači na elif obrva, Ne podvlači surme plemenite, Ne čin čina, ne mami mi sina, Gotov' si ga mamom pomamiti I njegovo srdce primamiti. Nu u tom nema nikakva zla. Ljubav je prirodni zakon krvi zatočnik narodne budućnosti. Zanimljiva je djevojčina kletva i njezin povrieden ponos, kada se prieti nevjernom ljubazniku, koji ju je odbacio: Koliko je u marami grana,On'liko mu nasred srdca rana! Koliko je na krušci krušaka, On'liko ga udrilo pušaka! Koliko je pod nebom orlova, On'liko ga udrilo gromova! Koliko je na gradu bakčija, OnžIiko ga liečilo hećima! Strašna je klerva djevojačka, njezina osveta vapi do neba. Bilježimo zanimljiv slučaj, da je dragi ostavio svoju ljubav,oženio se s drugom,a ona ga ostavljena proklinje, ne samo njega, već i čitavu porodicu: Nek se ženi, željela ga maj.ka! Da me zovne: u svatbu bih pošla I poniela, što bih kadra bila:Svekrvici mrku jemeniju, Smrklo joj se, ne svanulo joj se! Svekru babi svilenu košulju, Svile mu se kosti od bolesti! Djeverovžma nože okovane, Svaka im se sreća okovala! Zaovama po kitu behara, Udarile po trista belaja, Inočici dibu i kadifu, Njoj pristala, pusta joj ostala! Ljepota ovakvih pjesama više je u slikovitosti i punoći osvjetljavanja, negoli u lirskoj noti. Ali u onim pjesmama, u kojima progovara osobno osjećanje uzbuđenoga bića, gdje je na neposredan način izražena bol ili nježnost, osvaja nas divota izraza i kondenziranost oblika. Bez vanjskih elemenata tu se prodire u dubinu slušača s evociranjem najdiskretnijih tonova pjesničke žice.Za primjer navodimo nekoliko mjesta tragičnih osjećanja i gorkoga čemera: Truhni, truhni, moj vezen jagluče, Truhnu ruke, koje su te vezle, Bieli zubi konce odkidali, Crne oči, koje su gledale.Koliko li izbžja ravnodušnost nad životom, kada je umrlo Ijubljeno biće! Kako li je fino izražen osjećaj samoće i čemera! Jednako je liepo i dojmljivo interpretirana materina tuga nad grobom jedinca sina: Sad po Smaji bieli behar pada, Misli Smajo, pokriva ga majka, Sad po Smaji medna rosa pada, Misli Smajo, da ga kupa majka. 6. Odlike muslimanske narodne lirike Našem je narodu uroden smisao za ljepotu kaošto je i osjećaj pravde. Na temelju izpitivanja tekstova i estetske analize izskaču pred nas neoborivi dokazi umjetničke kreativne snage našega naroda. Svi oni bujni atributi, slikovite poredbe, nježni izričaji, fina uskJađenost, mjera i ukus instrument su impresivnog i dojmljivog umjetničkog govora. Bila bi potrebna vrlo obširna analiza, da se iznesu sve estetske i duhovne odlike ove poezije. Takvih poredaba i finih ugođaja riedko nalazimo i u djelima najiztaknutijih književnika. Da li ćemo naići na ovakvu baladičnost, na tako duboko iztaknutu tugu majke, koja plače nad grobom sina jedinog kao u onoj, gdje pokojna mati proklinje okrutnu maćehu s ovakovim priekorom: Ne trgaj ruže, nisi je sadila; ne nosi zlatne dibe, nisi je krojila; ne tuci ćerce, nisi je rodila. Težka je materina kletva, do neba vapi: Bog ti dragi duše ne primio! Ovdje se u dojmljivom klimaksu, u snažnom porastu iznose zapažaji raztužene majke. Sve tri poredbe uzko su vezane za materinu njegu: ona je i ružu sadila, ona je i dibu krojila, ona je majka i ne da da se uništava njezino djelo, što ga je ona ljubavlju stvorila. Muslimanska narodna lirika iznenaduje bogatstvom šarolikog kolorita. Njezin je izražaj bujan kao boje najčarobnijeg krajolika. Jezik, kojim je ta lirika pisana, manifestacija je jakoga duha, koji se ne zadovoljava ni šablonom ni siromaštvom banalnih oblika. Pretežan dio ove lirike nepoznat je i širim slojevima naroda. Dužnost bi odgovornih kulturnih i nacionalnih radnika bila populariziranje tih krasnih narodnih pjesama. I dok se medu bosanske sevdalinke uvlače razUčni robski prievodi često vrlo bezsmislenih i banalnih pjesama prolazne vriednosti, trebalo bi odabrati najljepše tekstove nekih pjesama i popratiti ih adekvatnom melodijom, kako se ne bi trovao zdravi dug našega čovjeka, koji se time odnarođuje i otuđuje, čime bi mogao biti izgubljen kao djelatni pripadnik narodne zajednice.