Taj boravak omogućio sustavnu umjetničko-kulturnu izgradnju Muradbegovićeva talenta. koji je poslije mladenačkih lutanja i ekspresionističkih erupcija, smionih književnih pokušaja, našao smireni izraz. Zahuktala se mladost staložila, poslije modernistički uzvitlanih i nervozno akcentiranih novela Muradbegović prilazi promišljenom sustavnom izgradivanju te cizelira i izgraduje sve ljepše pripoviesti. Tematika prve zbirke pripovjedaka je u pretežnom dielu obračun s reakcionarnom sredinom: Nojemova lada je sva u kovitlacu ludog poratnog vremena, u sveobćoj strci, u povampirenim instinktima, nesredena i bez nekog logičkog slieda. Nižu se slike, vrzu se ljudske gomile, ore krikovi, padaju leševi, ćuti se konsternacija u nezgrapnim omjerima. Sve je to bila poslje dica ratne prenapetosti, pa u nekim odlomcima nalazimo plastičan izražaj svekolikog tumultusa: I svi ištu slobodu i svi se bune protiv žrtava i proklinju robstvo za druge, kidaju se lanci, lome se verige i slobodno razpojasano, pobješnjelo čovječanstvo pleše oko svoje osi, oko svoje lomače, u kojoj gore svi porivi, svi instinkti prastarih zvieri, od čijeg je poriekla i ono nastalo. (Nojemova lada, str. 24.). Da bar donekle predstavimo duhovnu i psiholožku karakterizaciju piščeve ličnosti iz toga poratnog vrienja, navest ćemo neka kraća mjesta iz Muradbegovićeve izpoviesti »Autoportret«, jer u njoj ne daje samo presjek onoga vremena, već i dinamizam svoga bića. Tu se služi jakim frazama, bujnim rječnikom, sugestivnim slikama, rušenjem ustaljenog izražavanja i posezanjem za nečim neobičnim, kako je to i bila obćenita pojava tadašnjeg doba: Iz mesa moga izmiljuju nervi, kao raztrgana paučina i palucaju po zraku račvastim zmijskim jezicima i upijaju se u svemirsko tlo kao korienje, kao žile, iz kojih raste moje biće, moje svemirsko stablo. Osječam, kako cieli vasioni život struji kroza me. kroz moje porodično deblo, kroz moje žile i sve stvari misle mojim mislima i govore mojim riečima. Ja vidim jasno, kako iz mene rastu stvari, prostori i bića. Zeleno žito niče na mojim prsima, tanano vlaće se njiše, sagiblje i jedno drugom sasipa pelud u ustašca. Drveće se grli, zapliće orijaške krošnje u valovit, svemoćan grč, privija se stablo stablu i dršće. Gledajte! Zile su mdje potoci i po njima teku rieke krvi i slievaju se u srdce u ogromni zamućeni ocean. Ja sam cliete kaosa i u meni ima sve svoj korien i svoju klicu. (Navotli iz Nojemove lade, str. 113.-120.) Po ovome svome bučnom manitžestu nije se Muradbegović nimalo raziikovao od ostalih mladih svojih suvremenika (Simić, Donadini, Krklec i dr.). Mlada je generacija nastojala stvoriti novi umjetnički izražaj i to je samo pozitivna strana njihovih pokušaja, koji su ipak urodili koristnim plodovima: pitanje izražaja, mučni napori s težkoćom oblikovanja uspješno su svladani, te je taj isti Muradbegović u svojoj drugoj zbirci noveia dao nekoliko zrelih i podpunih umjetnina. Unatoč sirova transformiranja u središnjoj noveli prve zbirke, u »Mizantropu«, može se zapaziti rez snažna Muradbegovićeva zahvaćanja potmulih i stihijskih poriva. Nije junak ove pripoviesti Petar Stanić neki literarni Bajazzo, već je u njemu simbolizirana podsviestna udarna sila probudenih nagona: poslije nekoliko godina upornog razaranja fizičkog i psihičkog njegova subjekta uništavaju neobuzdanog i razpaljenog mladića, koji pogiba pod tragičnim okolnostima. Fabulu ove snažne novele preradio ie pisac u izvrstnu psiholožku dramu »Biesno pseto«, koja upravo iznenaduje dubinama zapaženih ponora, intenzitetom dramatskih sukoba i njihovom uvjerIjivom motivacijom. Ovdje iznesen mizantrop ne mrzi samo sviet, već i samoga sebe. Svima je na teret, a ta ga spoznaja ogorčava. Stalno zapodieva svadu i tako se desi,da ubije rodenoga brata. Nema snage,da pode pravim putem, mrzi sve one,koji idu stazom sreće i mira."U tudoj sreći osjeća, kako je prikraćen, a ne pita koliko je za to on sam kriv: »Ja sam bezkućnik, ne ću imati ni porodice ni drugova, ni Boga, ni svieta«. Zenica nije nimalo izmienila Petra. Dolazi u pusti dom, u kojem se nastanio Joksim. Tu će se odigrati zadnji čin Petrove drame: suluda Joksimova kćiidiotkinja Joka jedina je duša, koja osjeća za Petra, u kojem se buni povriedeni čovjek, željan ljubavi.Pod Petrovim pritiskom Simo namami svoju djevojku Smilju,da izade iz kuće, kako bi izdovoljio njegovu pohotu. Razbješnjela svjetina progoni ga,napadoše ga psi,jedan ga ugrize bio je biesan.I kroz nekoliko dana umrije od bjesnila.Ovo mučeničtvo upropaštenog života, raztvaranje tiela, mračenje uma donio je pisac s riedkim ulaženjem u bolestnu psihu, koju je razodkrio kongenijalnim poniranjem u zaista originalno predstavljenu Petrovu psihosferu.Ako se Petar Stanić izobćio iz ljudske zajednice ne mogavši obuzdati probudene životinjske instinkte, i junak »Robijaša« bude izagnan zbog ubistva,a sve iz ljubavi prema liepoj Šefki.U toj priči, zapravo izpoviesti jednog kažnjenika, dotakao je Muradbegović vrlo značajno pitanje morala muslimanke, koja je prekinula odnos s ašikom, jer joj je povriedio čast.Šefka se dugo otimala momačkim pobudama, ali je krv potisnula moralne protivštine i pade žrtvom razigranih strasti.Blaga lirika mladenačkih osjećaja donesena je pogotovo u kasnijoj preradbi u pregnantnom i dojmljivom izražaju.Primjerice, ono postepeno odkrivanje Šefke svome momku: »I počela mi se ukazivati.Ali ne sva! Ma ni jedan svoj dio podpun! Već onako sve napola,crven fesić na glavici.Pa onda pramen kost na kraj stakla.Pa onda oko.Pa usnu. Pa tek onda obraz.« Ta mladenačka maštanja završila su opravdanim djevojačkim korakom, da je pošla za prvoga mladića, koji je po nju došao.No ašik ju nije htio ostaviti,ljubio ju je i sad je proživljavao težke trenutke. Ljubomora,zavist i strast rinuli su mu nož u ruke i ubije suparnika.To su prve novele Ahmeda Muradbegovića, koji i u drugoj knjizi nazvanoj Haremske novele — uz intimu obiteljske sreće dcnosi nekoliko negativnih tipova (Reško u Podloj varci,dječak Arif u Carskoj noći,Raif u Razvratniku).Mučenica je i opet žena, neshvaćena, pregažena, ponižena.Skupinu tih pripovjedaka nije Muradbegović nazvao »haremskim« iz nekih proizvoljnih razloga, zbog neke egzotike i privlačnosti za publiku,kojoj se (napose onoj iz uže Hrvatske) predstavio kao pripovjedać.Pisac je želio naglasiti osnovni motiv svoga stvaranja,koje je bilo posvećeno zasužnjenoj muslimanki, tuzi njezina harema,njezinim zgaslim čežnjama i neizživljenoj mladosti,rano sputanoj u roditeljskoj kući kao i u novom domu. Prigušeni krik rano pomračene mladosti, volja za slobodom, žed života, to su strune,koje dršću u tim pripoviestima.Prva od njih pod romantičnim nazivom Podla varka, unatoč nekih snažnih elemenata, u svome je sklopu izlomljena, jer piscu nije uspjelo uravnotežiti Reškovu podivljalost i autoritativnost njegova otca Osmanage. Ono divlje, razplamsalo, podljudski podticaji gomile iz Nojemove lade, Petra Stanića, progovaraju i u Reškovu biću, koji iz povriedene samosviesti zamrzi na svoga otca, majku i sestru, te je pravi pripadnik tih negativnih i za družtvo opasnih rušitelja sklada, ljubavi i reda kao i onaj još mali Arif,koji ostavlja bolestnu sestru, da bi mogao prisustvovati vatrometu i bakljadi ili pak drzki Raif, koji je onako grubo zgazio iluzije nevjeste Tahire rugom i bludnim nasrtajem. Svuda ovdje trpe žene, povriedene, nepoštivane, jer nitko rie osjeća nijhovu bol, niti se itko bori za njihovu čast.Tu su zametci kasnijega Muradbegovićeva kulta materinstva, koje je kao u Vo.jnovićevim i u njegovim djelima pokretna sila. Zagonetan je motiv Podle varke, ali ne onaj, koji je izvanjski i banalan (djevojku izprošeriu za jednoga daju za drugoga), nego u onom zgušnjavanju (biesa, krvi, nemira i neobuzdanosti) i pitanju: čemu sva ta bolna tragika! Motiv je u iragičnom sukobu osjećaja s bezdušnim haremskim duhom i u slomu poletne i čiste mladosti s podlim neprijateljima.Ta sputanost mladosti progovara i iz potresnog sagorievanja plemenitih pobuda Selmane, koja je u vječnom odricanju realne ljubavi i ljubavnom maštanju otupjela u svojim prirodnim osjećajima, a sve pod pritiskom staroga zapta tako, da nije sposobna za život slobodnih emocija, radosti i žara, te guši samu sebe, jer su je dali za nekog prividnog junaka njezine izhlapjele mašte:već pri prvom susretu s danim joj mužem ona se užasne pred aveti mrzkoga čovjeka. Taj motiv prožima i jezivu priču Razvratnik, koja nam iznosi biedu uboge Tahire. S njom se poigrava obiestni Raif. Ona osjeća, da je gaze, da je ne shvaća ni Raifova mati, da je osamljena i da mora bježati iz tamnice svoje mladosti ali ipak bstaje. Muradbegović je već u svojoj Haremskoj lirici skinuo zamamni nimbus s poezije o ljepotama harema, o njegovoj romantičnosti i nekom iztočnjačkom čaru upozorivši na težak položaj muslimanke. On je prvi prodro s pobjedničkim reflektorom evropskog emancipiranja u carstvo preživjelih iluzija: Tu medu bielim, nadkrivenini zidovima, na sivoj i popločanoj kaldrmi, na težkim žel.ieznim vratima, na drvenim mandalima i gvozdenim rešetkama, gušilo se sunce, kao mala dječja glava, bačena u ponor. Na kućnim zidovima buljili su mušebci kao krletke. kao ptičji kavezi. u kojima čame odbačene paunice. Iz njihovih kockastih rupa, zjala i crnina izbi.iala strava i štipala duSe groznim dojmovima i ciedila ih kao namočene spužve. Sve je bilo hladno. inrko i neprijatno. (Haiemske novele. str. 98.). Selmanina maštanja i bolestne neizpunjene čežnje o budućoj sreći, o dragom liku nevidena ašika uništeni su u jednom jedinom trenutku. Zavoljela je Selmana više po kazivanju drugih, ali kad je došao na videnje, zbi se užasan preokret u njezinoj duši, što nam ga pisac uspjelo predočava: Ona zadršče i odvrati se od n.iejra sa zgražan.iem. Sve one priče, ko.ie je o njemu čula, pale su pred vlastitim sudom, i ona mjesto Ijubavi osjeti na.iedanput neizkazanu mržnju prema njemu«.(Haremske novele, str. 107.)Sve se je slomilo. Selmanovi nasrtaji postajali su sve bješnji,Selmanino zaziranje i gašenje sve žešće. I tako je u zdvojnom momentu bila stjerana na krajnji korak da skoči 5 kroz prozor.Tako je pala mladost kao žrtva ustaljenih propisa. Tahira je ništa manja mučenica. Njezin Raif je bludnik, grubi nasilnik, bezobziran. Udala se po volji starijih. Koliko je nježnosti i djevojačkih sanja odisalo u Tahirinoj čistoj duši, kad je onako poslušno pristala na udaju: Tahira se nije mnogo nećkala. Slegla je ramenima i u duši se obradovala, da će konačno sasvim upoznati čovjeka, o kojemu s« toliko govori, a ko.ii je bez sumnje nesretan radi toga. Privezati ga uza se i svojom ga nježnošću i čistoćom učiniti posve drugačijim, da se čitav sviet zaprepasti, to je bilo u njezinoj netaknuto.i i naivnoj duši glavni motiv, koji ju je tako brzo doveo do odluke. (Haremske novele, str.112.)S mnogo nježnih i toplih uzdaha, blagim lirizmom pisac je iznio dušu jedne nesretne mladosti, koju Će očaj ogorčio, da od zdvojnosti nije znala što bi. I tako se odvija razgovor izmedu Tahire i njezine jedne prijateljice Zehre:A zar se mi ne bi povratile majci, Zehra. Djevojče se preplaSi i trgne se unazad:Tahira, što ti to govoriš? Ti nisi više njezina! On je tvoj gospodar.Ja ću se utopiti.Pa ćeš biti na obadva svieta prokleta.Pa što da radim, kad ja nisam ničemu kriva (Ibid., str.116.)Raif je hohštapler, koji je nasrnuo na naivnu Tahiru. Koliko grubosti i ironije skriva svaka njegova rečenica.Koliko pogrde u svakoj rieči, koliko ruga u svakom pogledu.U svima ovim »haremskim« novelama umire ženska duša: i Rasema, koja bi trebala žrtvovati plamen žarkog sevdaha, i mala bolestna djevojka Šemsa, koju ostavlja bezćutni brat, da bi se izgubio u metežu ulične svjetine i zadovoljio dječačkoj znatiželjnosti,i Selmana, koja u čežnji izgara za dragim bićem, i biedna Tahira,zgažen cviet pod nogama naprasitog Raifa, kao i mučenica majka s kćerkicom Munirom,što ih na Bajram naumiše ostaviti same u kući, dok će otac s dvoje mužke djece u čestitanje.Smračena mladost, tugovanje bez utjehe, zaturenost,odbačenost; za mušebcima i žaluzijama trzaju se nježna srdca sputana u tamničkom mraku tiesnih soba. Muradbegović suosjeća s patnjom vjekovnih robinja. On simpatično i mladenački temperamento ustaje protiv pogrješnog shvaćanja, bori se za žensku čast dižući u njima ponos i samosviest. Ukazuje nam na zablude, koje su se s malo više razumievanja mogle izpraviti: i onda ne bi Rasema pala žrtvom bratove osvete, da su roditelji s više odgovornosti nadzirali odgoj svoje djece, i onda ne bi Arif ostavio na smrt bolestnu sestricu, onda ne bi ni Selmana tragično završila skočivši kroz prozor, niti bi ginula pusta Tahirina mladost, jer su je dali za bezdušna snoba, već bi se sve popravilo ljudskim suosjećanjem i plemenitim odricanjem, kako je tož otac djelotvorno pokazao u pripoviesti »Na Bajram«. Muradbegović je u drugoj knjizi svojih pripovjedaka podpuniji umjetnik. Nalazimo krasne lirske odlomke, fine karakterizacije tipova, analiziranje njihovih duševnih stanja, drhtavosti i raznježenosti. Sjetimo se samo opisa večernje panorame, koja je zaniela maloga Arifa i grcaja njegove šemse, kao i brižne njihove majke; sjetimo se pečali i uzdisanja Selmane i užasnutog razočarenja pri prvom susretu sa Selmanom, i težke situacije, koja je zgrabila nježnu Tahiru, kada se ponižena svladavši i ljudski ponos našla smjerno do nogu svoga muža, kao i uztreptalosti jutarnjeg budenja i dječije svade oko odiela, čije je ljepše, gdje nam je odkriven njihov mali sviet. Treća zbirka »Sviet u opancima« odvodi nas na selo. Tu je Muradbegović dao izvrstnu prozu, realistične i podpune likove posavskoga sela, stil mu je jedar, narodski, prirodan i neusiljen. U prvoj od njih, u »Postu«, predočuje nam bosansko selo u jeku žetve. Tu nam se nižu prizori seoske idile, ali ne nipošto idealizirane, već u svom njezinu jadu, u jednostavnosti seljačke svakidašnjosti. Tu je Muradbegović nježan slikar krajolika, ali i dinamičan u iznošenju sukoba. Pozna on taj sviet. On u ime njega prosvjeduje, on ga voli, ali mu i zamjera oštro i bez prešućivanja. Ovdje nam Muradbegović i ne daje nikakvu odredenu fabulu, nikakav izkonstruirani sadržaj, te time pojačava spontanost svoga djelovanja. Zadnji je, dan posta. Peče zvizdan. Marni žeteoci rade. 2ito pada. I mali se Alija našao na njivi Karači svoga otca hadžr Kasima. Ponos mu ne da da prestane s radom, iako je sustao. Otac primieti njegovu slabost, nagovara ga, da odahne. Ali da! I dogodi se, da Alija pade s visoke kladnje. Žeda ga muči, hoće mu izpuniti želju, da srkne samo kap vode, ali hadžija ne da, da diete pogazi post. Nastade strka i metež, planula kavga, no jek topa smiri uzavrelu krv. Pejsaž vri u ljetnom suncu (koje se apostrofira u nekoliko slika): Na ogromnoj, nepreglednoj n.iivi vidiš dvie strane: na jednoj se svietli more razstaljena, živa zlata! O ne zlata! To je sjajna užarena vatra, što ujednačenim plamenjem sikti iz zeml.ie. Kroz nju gaze seljaci, razdrl.ienih prsa i zasukanih rukava privezanih koncem za plećima, kao biele utvare, i uzimaju golim rukama za taj oganj i sieku ga usijanim srpovima, izpod pasa, i slažu ga brižno u kamare. (Sviet u opancima, str. 8.). A vršitba po starom seljačkom načinu — s konjima? Tri kon.ičića, kao tri jarčića, privezana uz drveni kočić, stoje u sredini, mašu srdito glavama, braneći se od mušica, što se dižu s njih, u gustim, nesnosnim rojevima, i opet se vraćaju na njih ... 5* Postelju su ra/.astrli. Bič je oštro zviznuo n zraku. I konji su poČeli da skakuću po strni i odniata.iu dugo uže, umotano oko koca. I sve se s n.iime odpoče da vrti. Goniči trče gazeći za n.iiina pož mekome snopl.iu. Hrana šumi u jednoličnu huku s klepetavim šjharama. Svrdlovi prašine i pljevc dižti se neprestance u visine i guhe se u prašini sunca i sivog. usi.ianog ncba. (Sviet u opancima. str. 9.). Pada kao odsječena seljačka rieč. Epopeja mukotrpnog podnošenja, velika šutnja najvjernijih sinova matere zemlje krije divnu harmoniju duše i kraja. Seljački sviet Hrvatske Posavine, »fesovi« i »peškiri« predstavijeni su sa svima svojim osebinama. Kolika li je vjerska postojanost muslimana, koji podnose težkoće posta unatoč zadjevica i prigovora, pakostnih i podrugljivih primjetaba: — Hm, na takvo.i vrućini, čitav dan bez mrvice kruva, bez praške duvana, nadovezivao dalje, izpod glasa, prvi. — Ne bih ja u toj vjeri bio ni za ko.ie pare na svietu! oglasi se jedan od mladića. — Pst! opomenuše ih stariji. Svakom je njegova vjera sveta. A oni opet rade, svejedno kao i mi. Valjani težaci. — Val.iani, potvrdiše ostali. (Sviet u opancima, str. 21.). Prisnu povezanost sa zemljom pisac je posebno iztaknuo u krasnoj priči o seljaku Sinanu i njegovoj kravi Maldovanki iznoseći komične i žaJostne dogodovštine. To je novela spontanih emocija čovjeka srasla s bićem zemlje. Stil je priprost, sažet i sočan. Ugodaji širokog zahvaćanja prirode i njezinih manifestacija, u kojima se čovjek sa životinjama i rastlinjem stapa u nerazdvojnu cjelinu. Seljačka duša u svekolikoj jednostavnosti tako je tajna i velika. Sinan ljubi blago sviestan,kako mu je ono blizko, možda bliže i od čovjeka. Jedan pogled u sjajno kravije oko odkrilo mu je misterij života: Bila su to dva sja.ina i prekrasna oka. U njima se zrcalila ciela okolica kao u ogledalu. U lievom se oku jasno vidio zeleni stari briest i na njemu kokoši, kako liežu. U desnom je odsievao, sa šumom u pozadini i kućom u začel.iu, na čijem se prozoru vidio Sinanov sinčić. kafco se s pticama igra. A negd.ie u dubini odsievao je zapad sunca i krvavim riekama tekao u dubine... (Sviet u opancima, str. 37.). I Sinan se odluči riešiti te krave, koja mu je zadala mnogo brige svojim neukrotivim držanjem. No kad ju je prodao, tuga zavlada njegovim bićem i htjede je povratiti, ali je cigani — zaklaše. Nastojao je opravdati postupak izpoviešću predbacujući kravi njezin prkos i silovitost: »Ja sam, brate, čovjek seljak; i nije meni do gospodstva i do gizde, zaključi on oštro i kratko, ali krave mu je ipak bilo vrlo žao«. Meditiranje priprosta ćovjeka, predbacivanje i jad živo su osvježeni. Njega onako očajna ohrabri radost, kad ču riku mlade krave, kćeri ove prodane. Kako »Post« i »Maldovanka« teku inirnim izlaganjem, bujnim izražajem, skladnim upodpunjavanjem radnje psiholožkim umetcima! Napose je jezik bogat i čist odišući ritmikom narodne tžraze. Prisno sradanje s dušom čovjeka seljaka iznosi i pripoviedka o Mićunu, koji se tak u vojsci osviestio, te ustao protiv zarobljavanja sa strane samovoljno nametnutog »tutora« i jezičave liene žene. Takav je naš čovjek: strpljivo podnosi, ali u trenutku plane i ruši. Ovdje je vidljiv humor, prostodušan i prirodan, kao i u Muradbegovićevu »Djedovu gunjcu«. Oštra zapažanja, živo ocrtavanje značajnih pojedinosti, kratke rečenice, spontane reakcije. Već napried spomenuta priča »Robijaš« u ovoj je zbirci donesena u dotjeranom obliku djelujući vrlo uvjerljivo i snažno. Pišući o vrlo delikatnom ašikluku, ne prešućujući ni sklizkih pojedinosti, pisac je očuvao estetski ukus ne povriedivši stid. U četvrtoj knjizi pripovjedaka, »U vezirovim odajama«, objavio je Muradbegović pet novela, u kojima je umjetnička z strana, napose u pogledu konipozicije i izrade, znatno popustila prema kvaliteti »Haremskih novela« i »Svieta u opancima«. Ne može se poreći, da nema i u njima elementarne prodornosti (motiv »Vučje gore«), vedrog i sočnog humora (»U vezirovim odajama«), seoskog kolorita (»Krčmarova kći«), ali osim izvrstne crtice »Šaćir Dedaga« nije od njih nijedna podpuno dotjerana, te nema one cjelovitosti i zaokruženosti jednog »Posta«, »Maldovanke« ili »Na Bajram« (jedne od mladenačkih piščevih novela). Tu se osjeća nedorečenost i neizradenost pojedinih i te kako bujnih epizoda, radnja je prebrzo izpripoviedana, nema mirnog ritma i psiholožkog poniranja i cizeliranja svakog detalja. Njihova je značajka u skicioznom i sirovom nabacivanju. Koliko li je zahvalnog gradiva pružala vesela dogodovština Redže Pašalića, ali pisac nije izbio ove momente, koji su nadavali životnu punoću. Izkusni pripovjedač i umjetnik sjajnoga jezika, vrstan stilist s lakoćom je (ali s manje pozornosti) izložio fabule, koje ovaj put trpe od stanovite izkonstruiranosti i pogdjekoje neprirodnosti (»Vučja gora«), te čitač može unapried predvidjeti slied dogadaja. »Krčmarova kći« ima nekih romantičnih pojedinosti, koje svojim zastarjelim duhom ne djeluju realistično. Zar nije Mate Durić, napastnik i lihvar, podpuno srodan Šenoinu Grgi Čokolinu: »Ružan je to i gadan čovjek, da mu para nema. Škiljav u jedno oko, dok mu je drugo bilo puno neke pritajene pakosti, neobrijan, da nisi mogao gledatj u njega«. Jedino se izdvaja sjajna crtica o Dedagi, čudnoj prirodi starog Bošnjanina, koji je predstavljen riedkom majstorijom. On čezne za družtvom, jer je kod kuće zapostavljen, a on se ne osjeća slabim, kako bi to njegovi ukućani željeli. Otvara trgovinu, ali sve mušterije upućuje susjednim trgovcima, jer mu nije do pazara i šićara, već do bratske rieči. I radije trpi životne težkoće, napor i brige (za tim i ide), negoli da u miru provodi dane: dotežčala mu samoća, tihi mir i nerad: »Ostavio je svoju crnu kahvu, kutiju s mirisnim duhanom, zvjezdane noći, savršenstvo života i sklad neba i zemlje u svojoj vedro razpjevanoj duši«. Fabula naslovne pripoviesti zaslužuje, da je iznesemo u nekoliko poteza. Redžo se ne može snaći u sjaju sultanovih saraja, u razkoši bogatih dekoracija. Pozvan na večeru našao se u neprilici: kuda će s oglodanom kosti. Baci je u prazni prostor (ne znajući, da su dva vanjska zida od stakla). I što je veća Redžina bruka, gosti se sve lude smiju: maramicom, kojom je brisao tintu, otire znoj s lica te posta zamrljan. Gosti padaju jedan preko drugog, kad se pomamljeni Redžo pokušao spasiti biegom, te sa sobom povukao sve goste, jer su svi bili povezani zajedničkim ubrusom. Pregnantnost sirova * ižraza (oslobodena knjižke retorike) osvaja prostodušnim izlafjanjem. Razvojni stvaralački put pripovjedača Muradbegovića dao nam je liep broj umjetnina (Ćarska noć, Iza žaluzija, Razvratnik, Na Bajram, Post, Maldovanka, Šaćir Dedaga, — objavljenih u zbirkama) i nekoliko radova u knjizi još neskupljenih (Djedov gunjac, Zviezda u travi, Naprednjak, Arslan i sin — fragmenat romana). Uzevši u obzir plodan rad na području drame, Muradbegović se trajno obilježio i kao izvrstan pripoviedač. Motivima se nekim poslije navraćao davši im dramski oblik (najuspjelija je obradba motiva »Mizantropa« u drami »Biesno pseto«). Muradbegović je snažna umjetnička narav u stalnom prelievanju iskonskih poriva, pun neposredne izražajne ekspresije i uvjerljive životne sočnosti. Srž njegove pripovjedačke umjetnosti predstavljaju dvie zbirke, ali bi novi izbor neskupljenih novela dao i treću značajnu knjigu njegove umjetničke proze.