Grčka riječ „diaspora" prvobitno se odnosila na one jevreje (židove) koji žive izvan Palestine. Poslije se ovo tumačenje prenijelo na sve konfesije čiji pripadnici razasuto žive među drugim konfesijama. Razumije se da su vjernici bilo koje diaspore, u prošlosti kao i u sadašnjosti, živjeli malobrojno prema pripadnicima drugih konfesija, pa su konfesijske matice kao duhovne i kulturne zajednice bile prinuždene da što više bdiju nad tim svojim silom prilika rasturenim sumišljenicima ili nad tom svojom u duhu i vjeri ujedinjenom braćom. Tako je svaka diaspora već po sebi pretstavljala duhovnu brigu prvoga reda, a posljedice toga su bile brojne ustanove i uredbe koje su između matice i razasutih pripadnika podržavale što čvršću vezu. Nije potrebno trošiti mnogo riječi da se pokaže valjanost i opravdanost diasporske skrbi i diaspornih akcija. Tumačenja nam daju kako život i kulturne težnje konfesijske matice tako i život i težnje onih pripadnika pojedine konfesije koji žive u diaspori. Život svake konfesije motiviran je najvećim duhovnim vrednotama, u prvom redu spoznajnim i etičkim, odnosno moralnim, pa humanim i socijalnim. To se sve očituje u religijskom kultu, razvijanom i podržavanom raznim religijskim ustanovama i objektima kao vidljivim nosiocima i čuvarima osnovnih zasada i vrednosnih pokreta pojedine konfesije. Najviše ovakvih vidljivih konfesijskih objekata, dinskih direka, koji konkretno pretstavljaju duhovni intenzitet pojedine religije, ima tamo gdje se konfesija započela i gdje se s vremenom izgradivala i usavršavala. Ovaj religijski rad (kult) u vremenu i zaokruženom prostoru s pravom zaslužuje ime konfesijske matice. Kao voda iz izvora, i ovdje, u krilu konfesijske matice, izbija i širi se duh zajednice, i na njemu, na ovom duhu zajednice, kao žedan na Izvoru napaja i okrepljuje pojedinac svoje religijske pokrete i svoja u kultu religije sadržana duhovna preimućstva. Na taj način uzdiže se kako vlast zajednice tako i krepost i duhovn privrženost pojedinaca svojoj konfesijskoj matici. U konfesijskoj diaspori sve je to neznatnije, bljeđe i nestalnije. Tamo gdje manjkaju vidljivi religijski objekti i stvarne konfesijske uredbe, opada i utjecaj konfesijske matice, reducira se vlast duhovne zajednice, pa je unutarnja veza između pojedinaca i zajednice izložena teškoj opasnosti. Kod svijesnih pripadnika to izazivlje uznemirenost, brigu i čežnju za obnavljanjem i utvrđivanjem duhovnih veza izmedu sebe i konfesijske matice. U psihološki zrelim situacijama, a to znači u svijesno doživljenom stanju ovih odnosa između matice i silom prilika materijalno (fizički) odvojenog pojedinca, uzdiže se diasporna akcija spontano, i tako počinje vršiti svoju odgovornu funkciju. Nema li te svijesti, slabi kako matica tako, i još gore, svaki u diaspori živeći član. Muslimanska diaspora, o kojoj ovdje želimo govoriti, obuhvata samo muslimane Jugoslavije, dakle one muslimane koji izvan muslimanskih središta razasuti žive u raznim krajevima Jugoslavije. Zna se da su u nas takva dva središta, a to su: Bosna s Hercegovinom i Južna Srbija. Kad bi se dialektički htjelo praviti analogije s drugim diasporama, moglo bi se postaviti pitanje da li je moguće, i pravo, govoriti o muslimanskoj diaspori u Jugoslaviji. Kao glavne razloge moglo bi se navesti zajednički državni teritorij i jedinstveno zakonsko (ustavno) konfesijsko uređenje. Diasporna praksa u prošlosti i sadašnjosti zaista bi mogla da dade formalno opravdanje navedenim razlozima, jer se konfesijska skrb u diasporama zaista vršila najviše izvan političkih (državnih) granica pojedine vjerske zajednice, pa naročito u takvim sredinama gdje su i vladajući običaji i postojeći zakoni ugrožavali pripadnike pojedinih konfesija. Ali motivi postojanja diaspornih akcija nijesu time iscrpljeni. U stvari pravi motivi nijesu time ni sagledani. Malo prije smo obrazložili značaj diaspora i pokuŠali psihološkim razlozima protumačiti postanak i organizaciju diasporne akcije. Ono što konfesijsku maticu usko veže s diasporom i što je spontano, ako ne već nužno, nagoni na akciju, to su u prvom redu razlozi duhovne prirode, razlozi duhovnog života i vjerovanja konfesijske zajednice. Vidi se da ti razlozi ulaze u jezgru života, da su po svojoj prirodi općebistveni (metafizički), i da po njima pojedina konfesija snuje i uređuje raznorodno kulturno djelovanje svoje. U slučaju političkih (državnih) prepreka 18 ona (konfesijska matica) pravi kompromise, a to znači traži zakonsko odobrenje za svoj rad. Prema tome jedinstveno političko uređenje i jedinstveno zakonodavstvo pretstavljaju formalnu blagodat za svaku diaspornu akciju, pa tako i za muslimansku u jugoslaviji. Postankom kraljevine Jugoslavije započelo je brojnije seljenje naročito bosanskohercegovačkih muslimana u razne krajeve države. Razlozi su u prvom redu ekonomski, a na drugom mjestu socijalni i duhovni. Sve je to razumljivo s gledišta zakonske zaštite koju muslimani uživaju i koriste kao jednakopravni državljani. činjenica je da danas postoje brojne muslimanske porodice koje nastanjene žive u raznim mjestima i krajevima naše države napustivši tako iz spomenutih razloga svoja muslimanska središta. Uz njih treba spomenuti brojne pojedince muslimane koji se iz bilo kojih razloga nalaze kraće ili duije vrijeme također u ovim sredinama gdje žive brojno jaki i od davnine naseljeni pripadnici drugih konfesija. lzgleda da je naša muslimanska diaspora po broju najjača u Hrvatskoj, potom u Dalmaciji, naročito u južnoj, pa u Srbiji i Vojvodini, dok je u Sloveniji, kako se čini, malobrojna. Koliko muslimana živi u diaspori, ne zna se. Moglo bi se reći da o tome ni najpozvaniji nemaju ni približno tačnog ra 19 čuna. Kad je o tome riječ, onda se vidi kako su tu po srijedr samo nagađanja, i to vrlo nestvarna. Zato ćemo se ovotn prilikom zadovoljiti činjenicom da tih razasutih muslimana u Jugoslaviji, obzirom na brojno stanje muslimana u Bosni i Hercegovini, te Južnoj Srbiji, ima zaista dosta i da će ih s vremenom biti još više. Danas u mnogim mjestima postoje manje i veće skupine muslimana, manji i veći džemati, ali bez svih oznaka i sadržaja što po islamskom zakonu čini džemat. I tako, ako ne znamo brojno stanje naše jugoslavenske muslimanske diaspore, mi, osobito mi koji živimo u ovoj diaspori, znamo vrlo dobro ovo dvoje: 1) da je život ovih muslimana kao muslimana zaista daleko od svih islamskih propisa i islamskih tradicija, a time izložen krajnjim opasnostima, i 2) da se o njima s pozvane strane ne vodi briga koja bf im uistinu odgovarala. Kako je svrha ovog članka ogranlčena, to je nemoguće da ovaj put i na ovom mjestu iznosimo činjenice kojima bi osvijetlili i opravdali tvrdenje, izneseno u navednim dvjema tezama (tačkama). Neka nas, mjesto toga, umiri misao da će se s jedne i s druge strane, u času iskrenosti i prave islamske otvorenosti, naći dovoljno dokaza za ovo što utvrdismo. Zato bi bilo neumjesno i nerazborito, za ovaj put, suditi i presuđivati za ovo stanje, pa odnosilo se to na bilo koga, već sve ovo rekosmo da činjenicama taknemo uvijek budno islamsko osjećanje svoje braće, ne bi li tako doživjeli akciju koja iziskuje i svijest i volju, i razum i djelo. Sve to govori u prilog da se misao muslimanske diaspore u nas usvoji, da se ozbiljno shvati, i da se započne s njezinom organizacijom. Još prije nekoliko godina kao pretsjednik Društva zagrebačkih muslimana tražio sam, u jednom poslanom memorandumu na sarajevski Ulema medžlis, da se u Ulema medžlisuuspostavi naročito odjeljenje (načelstvo) koje bi posebno vodilo brigu nad svim onim muslimanima koji nastavaju izvan Bosne i Hercegovine, dakle koji se nalaze u diaspori. Svoje traženje obrazložio sam brojnim činjenicama. Ovaj članak namijenjen je opet ovoj uistinu korisnoj i ničim neotklonjivoj svrsi. To je naša opća islamska dužnost. Drukčije, to bi se moralo shvatiti kao nalog koji spontano proizlazi iz islamskih obaveza. Ako bi se ovom odgovorilo da su za to dovoljni naši imamati, kao što se to i inače čini, a uz njih i džematski medžlisi, koji su već unazad dvije godine uspostavljeni u pojedinim pokrajinama našim, onda se već time odmah pokazuje i dokazuje da misao diaspore nije jasna niti njezino djelovanje pravilno shvaćeno. Diasporna akcija iziskuje posebnu motivaciju i posebnu organizaciju. Ljudi s prosječnim, a često i nedovoljnim, obrazovanjem naših imama ne mogu tome odgovoriti. Diasporna akcija je inicijatoma, pokretna, ona je po svojoj prirodi nužno borbena, pa otuda i potreba da ljudi koji u njoj sudjeluju imaju više obrazovanje, da su agilni i konstruktivni. U drugim prilikama za ovaku svrhu posebno se spremaju i specijalno obučavaju oni koji će da rade u diaspori. Sadanji naši imami i članovi džematskog medžlisa mogu samo očekivati inicijativu iz ovog izvora, mogu dakle biti posrednici i suradnici jedne u višem smislu zasnovane akcije. Što bi se sve uzelo kao postulat ove diasporne akcije, te kako bi se uistinu imala organizirati i uz kakva sredstva, a napokon što bi ona trebala da vrši, sve to čini poseban krug pitanja, o čemu bi se moglo i trebalo razgovarati. Ponavijam samo da je svrha ovoga članka da se misao muslimanske diaspore postavi i uvaži, a ako to uspije, onda će, uzdajmo se, slijediti i njezino duhovno i kulturno ostvarenje. Daj Boža !