U obnovljenom radu Hrvatske seljačke stranke danas se s naročitom pažnjom i priznanjem govori o radu njezina ideologa dra. A. Radića. Uz njegova brata Stjepana to je svakako najpopularniji čovjek medju pristašama ove stranke. Međutim može se s mnogo opravdanih razloga pretpostaviti da ime i rad kako dra Ante tako i brata mu Stjepana postaju i u drugim sredinama (slojevima) naše javnosti osjećajno i spoznajno bliže, u koliko se više i nepristrasnije upoznaje njihov uistinu po sve nas značajni i korisni rad. Za bliže upoznavanje rada braće Radića. a posebno dra Ante, najviše će doprinijeti već otpočeto izdavanje sveukupnih djela dra Ante Radića. Kako je poznato, sveukupna djela dra Ante izdaje i obnaroduje Seljačka Sloga u Zagrebu koja u ilrv. selj. stranci pretstavlja specijalnu prosvjetnu i dobrotvornu organizaciju. Braća Radići potpuno su jednaki kad se radi o njihovu odnosu prema narodu. Tu je zaista jedna krv i jedno srce. Ono što su kao seljačka djeca primili s majčinim mlijekom, a to je ljubav i privrženost seljačkoj grudi i narodnom životu, to im nije ništa u životu moglo popuniti. Ni školovanje ni život u društvu čiji članovi drugačije misle, pa ni nauke ni kultura drugih naroda koje su svom snagom i posebnim od prirode datim darom izučavali, ništa od svega toga nije moglo ni za dlaku da umanji njihovo osjećanje prema svome narodu niti da pobrka njihovu misao o radu u narodu. Nejednakost odnosno razlike medu njima iskrsavaju u načinu rada, a uzrok im je u temperamentu i duhovnoj strukturi. Dr. Ante je po svemu mirna priroda s jakom i nesalomljivom voljom. Svaki zadatak koji je sebi postavio, rješavao je i dovršavao ustrajno. bez straha prema pojavama u svojoi okolini, Sa mnogo psihološke sigurnosti i sa matematskom točnošću u spoznajama pristupao je svome cilju, sigurno i pouzdano, znajući da mu je vrijeme najbolji suradnik i da će i razvoj događaja ići na njegovu ruku. Zato se danas priznaje i ističe dd je on mislilac i naučenjak, ideolog i filozof, a to znači da su pojmovi i spoznaje samih činjenica u prirodi i u društvu u sadašnjosti i prošlosti, bile za njega vrednije i odlučnije nego li časovita subjektivna raspoloženja. U tome se naziru i razlozi zašto dr. Ante nije onako neposredan, gotov i spreman u svakom času, zašto spontano ne reagira na dane Situacije kao i njegov brat Stjepan. Kako se iz života i rada Stjepana Radića zna, ova njegova neposrednost sva kako stvar temperamenta i same duhovne strukture, bila je kolikogod korisna i uslužna, toliko, u nekojim slučajevima nelagodna, da se ne kaže neprilična. Sve ovo rekosmo da duhovno približimo ličnost dra Ante Radića našim čitaocima, kada želimo obnoviti ono što je on o nama muslimanima u svoje vrijeme rekao. Ovo nekoliko riječi o njemu pomoglo nam je da unaprijed znamo da u njegovim izjavama o nama nema ni trunka strasti, pa bila dobru ili zlu namijenjena, već da sve što govori čini to da kaže objektivnu istinu, da iz stvarnih zapažanja, vagnutih i ocijenjenih po čistoj savjesti, rekne pravu riječ u dobru svrhu. Godine 1899, dakle prije 37 godina, proputovao je dr. A. Radić Bosnu i Hercegovinu. Putovao je kao član Jugoslavenske akademije u Zagrebu, i to posebno kao urednik Zbornika za narodni život i običaje. Dvije godine prije toga uredio je i obnarodovao svoju znamenitu Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (II knjiga Zbornika, dok je drugo izdanje objavila Jugosl. akademija u posebnoj knjizi 1929), čime je u nas udario temelj narodoznanstvu (etnologiji) svoje ruke, pa je svrha njegova puta i bila da se sastane sa svojim suradnicima, da nove potraži i uputi u rad, te da sam pogleda i prouči ono što su mu već nekoji u građi javili, a čime nije bio zadovoljan. Putovao je od Bos. Broda preko Sarajeva u Mostar, pa preko Metkovića i Stona na Dubrovnik, da odatle' na povratku, zahvati Trebinje, Ljubinje i Stolac, pa opet Mostar i Sarajevo. Potom je proputovao Jajce i Banju Luku, a ođavle, starom cestom, u Varcar Vakuf (sada Mrkonjić Grad), pa opet u Jajce, da se na kraju, preko Bugojna i Kupresa spusti u Duvno (sada Tomislav Grad), a otale povrati u Travnik, pa podje u Fojnicu i Visoko, odakle se povratio u Zagreb. Izvještaj o tom putu štampan je u Zborniku za narodni život, sv. V god. 1899, str. 292/325. Kako je i razumljivo, nije on putovao da razmotri i upozna život samo muslimana, već život našega naroda uopće koji živi u Bosni i Hercegovini. Nas, naravno, ovaj put zanima najviše što je upoznao kod muslimana, ali ćemo morati kod pojedinih navoda posegnuti za njegovim mišljenjem i o životu pripadnika drugih konfesija, a što će nam od nemale koristi biti po opće gledanje (naziranje) na život narodni uopće, kako ga je shvaćao dr A. Radić i kako bi ga mi danas trebali uvažavati. U navođenju i obnavljanju onoga što je dr A. Radić ovom prilikom o muslimanima rekao, spomenućemo ono što držimo važnijim i za današnje prilike korisnijim. Kako nekoje, da ne kažemo mnoge, njegove izjave potrebuju nadopunu ili objašnjenje, to ćemo, tako barem držim najbolje učiniti, ako dotične navode odmah s našeg stajališta popratimo, da ne bi tako gubili bliski dodir s predmetom o kome govorimo. Prolazeći sarajevkom čaršijom i zadržavajući se kod pojediiiih trgovaca i obrtnika, nailazi kod mnogih, kako bi to danas rekli, na neracionalnost kako u shvaćanju posla tako i u brizi oko njegova unapređenja (prosperiteta). Kratko rečeno, on u tim radenicima ne vidi poslovnog ethosa (poslove odanosti, Ijubavi), pa ni poslovne spreme. Razlog ovome utvrđuje u činjenici što svaki od ovih trgovaca (i esnafčija) ima tada, po neki svoj posjed (kmetove), veći ili manji, pa zanimanje koje vrši smatra nuzgrednim poslom. Ovoga je u prošlosti zaista bilo. Ima toga i danas, i ako to za mnoge slučajeve ne potječe iz istih razloga (trgovina kao nuzgredan posao). Mjesto toga mogli bi reći da u mnogo primjera ne dostaje dar za pojedini posao, pa ni za današnje prilike potrebna sprema. Ovo neshvaćanje posla, nedostatak smisla za njegovo održanje pa gotovo nikakvo psihološko uživljavanje u narav mušterije i dnevnih tržnih potreba, razlogom je da su mnogi kapitali, naslijeđeni ili teško stečeni, propali. Na svom putu razgovarao je s mnogim muslimanima, priprostim i viđenijim, dok je u kuće zalazio samo kod bogatijih (begova). Gdje je bio nepoznat, dočekivan je u početku s nepovjerenjem. Držali su ga da je Švabo. i ako njihovim jezikom govori i vlada se „osmanlijski". Ali to ne bi dugo trajalo. Srca su se ubrzo kravila, povjerenje uzdizalo, i govor je tekao kao medom začinjen. Međutim njegovi poznanici ili ljudi naviknuti na razgovore susretali su ga vrlo Ijubazno. Srdačnost i gostoIjubivost ljudi koji su ga dočekivali, uvodili u svoje domove, gostili i s njime razgovarali, diralo ga je u srce, pa u izvještaju o svome putu, što ga je čitao u Akademiji, ponavlja i pojačava Svakom prilikom svoju zahvalnost ?.a sve što je lijepo doživio. „Porazila me nada sve Ijubaznost ovih ljudi," to su njegove riječi. Ulazio je u muslimanske kuće kod Hrasnica (u Hrasnic kod Sarajeva), kod Resulbegovića—Kapetanovića u Trebinju i kod Šarića u Mostaru. Kuće su mu svijetle i zračne, udobno namještene, te vrlo čiste. Naročito ističe ljepotu i čistoću dvorišta (avlija). U druge kuće, izgleda, nije ulazio. A to je šteta. Tako bi se mogao uvjeriti da čistoća i smisao za red, pa i udobnost postoji i u kućama srednjega staleža (trgovaca i obrtnika), pa i kod siromašnijih. Neću nikad zaboraviti utisak što su ga doživjele moje učenice (maturalni razred učiteljske škole), kada su nadomak hrastova, u Sarajevu, bile uvedene u kuću osrednjeg trgovca, meni posve nepoznatog. To je, čini mi se bio njihov najsnažniji doživljaj od svega što su na putu vidjele. Već je ovo za narodoznanca, kakav je dr. A. Radić, bilo dovoljuo da ga učvrsti u uvjerenju kako su ovi Ijudi, upravo radi ovoga smisla za uređenje doma, čvrsto vezani uza svoju grudu zemlje, uza svoj zavičaj, makar da je doživljao i takvih susreta, da je posumnjao u usku i sirovu povezanost Ijudi sa svojom domovinom, a u čemu dom znači kulturnu tvrdavu. To ćemo objasniti. U selu Policama kod Trebinja kamo ga je doveo Jusufbeg Resulbegović, prisustvovao je razgovoru između Jusufbegova kmeta (Puše Bokonića) i domaćeg čovjeka, starca Suljage Karamehmedovića. Radilo se o pokušaju dvojice Suljaginih sinova da napuste dom i pođu preko Crne Gore i Albanije u carevu (sultanovu) vojsku. Dakle za malu i neznatnu plaću noseći glavu u torbi, ovi su mladi Ijudi bili gotovi, kako veli dr. Ante Radić, zapaiit; krov nad glavom, dakle uništiti svoj dom i poćl u bijeli svijet. Veli da je toga od više Ijudi čuo, ali ne samo od muslimana, već i od pravoslavnih hrišćana. BJa sam," govori doslovno naš narodoznanac, „slušajući to pomišljao na naš narod ovamo, na Podravinu, Posavinu, Slavoniju: je li moguće i pomisliti, da bi ovaj narod zapalio sve svoje — pa šta bilo." Upravo da je to poticalo i od pravoslavnih hrišćana kao i od muslimana, dokazuje najbolje kako je to samo posljpdica duševnog potresa, što ga je prouzročila okupacija Bosne i Hercegovine od strane AustroUgarske. Kod muslimana je to ostavilo ranjavije tragove, da je graničilo s beznađem i očajem. Tu treba tražiti razlog i objašnjenje ovog i ovakvog napuštanja doma. Ali kad je Ljubinju ugledao starog „turčina" (dr A. Radić piše uvijek: Turci mjesto muslimani, samo ime turčin stavlja uvijek među navodnike) koji mu se učinio nko ministar s krasnom bradom. krasno odjeven", kako obilazi oko svoga polja, onda je, veli, razumio „zašto ovaj nije iselio" (u mubadžirluk), jer je privezan uz svoju zemlju. „To je, kako sam priznaje, još bolje shvatio kada je u Duvnu razgovarao s načelnikom Osmanom Kokanovićem sjedeći s njime na njegovoj podvornici". On mi k, ublažuje dr A. Radić, odao svoju tajnu ljubav i potvrdio moje misli o ovom ministruzemljodjelcu"A Osman mu je rekao da se i on htio iseliti, ali nije mogao prežaliti svoje zemlje. „Di je moj did ko udario", tako mu je rekao, tu moram i ja ostati. Pa mu je onda pričao o bulbulu koji nije htio pjevati u kafezu već u trnu, u svome domu. Mi ćemo se se još na nekoje riječi Osmanove povratiti kad na to dođe red, a sad bi nadovezali samo ovo: U Bosni i Hercegovini i tada je kao i danas bilo vise muslimana seljaka nego šeherlija, pa su oni od vajkada težili zemlju s kojom su usko vezani bili i koju jednakim srcem uvijek ljube. Ali treba reći i to da je i među šeherskim (graaskim) muslimanima naj manje onih koji sa zemljoradnjom nijesu imali nikakve veze. To su obično siromašni Ijudi ili bezemljišne zanatlije. Svi oni koji su imali zemlju i kmetove imali su obično po neki komad zemlje koji su sami obradivali (tćžili), a to, pokraj životnog osiguranja i s druge strane, može samo značiti usku povezanost sa zemljom i njezinim rađanjem, dakle već od pradjedova naslijeđenom i očuvanom sklonošću. Žalibože danas su mnogi od toga oslobođeni, ne toliko svojom krivnjom, koliko razvojem i sticajem socijalnih i ekonomskih prilika naših. Ova svojstva našim muslimana, koja su posljedica duhovnog odnosa prema zemlji, a koja spadaju svakako u ied kulturnih vrednota, nadopunjuju se svojstvima kulturnog duha koja je dr. A Radić opazio i znalački ocijenio, a proizlaze iz medusobnog odnosa, naročito bogatijih, samostalnih domaćina prema siromašnijima i socijalno ovisnima. To su pojave društvene, sccijalne kulture, ali pojave koje motrioca upućuju na daleka vremenska zbivanja. Kad dr A. Radić prisustvuje razgovoru Resulbegovića s njegovim kmetom (u Policama kod Trebinja), pa vidi kako se oni pozdravljaju. za zdravlje pitaju i za sve domaće priupitivaju, kako je to sve Ijudski blisko, mi bi rekli demokratski, onda se njemu trga s jezika: „Toga kod nas nije nikad bilo. To kod nas ne bi moglo biti." Što ne bi moglo biti? Eto ne bi moglo biti da kakav vlastelin, grof ili baron, ovim načinom razgovara sa seljakom koji živi i radi na njegovoj zemlji. Stalež vlastelina nema te duhovne i socijalne (porodične) veze s pojedincima iz puka, niti su je kad imali. Oni su uzneseni, uzvišeni i čisti od takvih veza. Zato je ovaj odnos bega prema kmetu s čistog ljudskog gledišta osvojio ovog narodnog velikana i prijatelia pulfa. A on je to isto doživio •i Hrasnici i u Varcar Vakufu kod Muhamedbega Kulenovića. U Hrasnici je gledao kako beg Hrasnica (sigurno otac sadanjeg Halidbega ili sam on, ili tko od njegove dvojice braće) susreće hamala, dakle slugu, siromaška čovjeka koji mu je donio prtljag. Odmah ga je pitao za zdravlje, ponudio mu kutiju da zapali, i tako nastavio s njime razgovor na ravnoj nozi. To je on vidio i drugdje. Vidio je kako se prvi ljudi pitaju i raspituju sa svakim, kako se svi pozdravljaju, pa kako to i djeca čine. Sve je to tako pitomo i kulturno, ali sve upućuje na dublje veze koje postoje među Ijudima, pa makar ih dijelile mnoge ograde, kao, evo, u ovom slučaju staleške, imućstvene, oa osobito konfesijske. Sve će to za dr. A. Radića biti znak da u narodu postoje tradicije koje kazuju o nekom zajedničkom duhovm posjedovanju, znak o kulturi naroda koja je zajednička svima i koju nije moglo poremetiti ni ono što se umjetno unosilo. Ovu važnu pojavu duhovnog (kultumog) srodstva među Ijudima možemo objasniti mislima dra A. Radića što ih je iznio na drugom mjestu, u svojoj Osnovi. Tamo on ističe razliku koja postoji između gospode (obično školovanih) i seljaka (puka, naroda). Raspredajući ovaj odnos svestrano, utvrduje da je ta razlika u duši. Gospoda su se odbila od naroda i narodne duše, jer su usvojili s tuđom kulturom (kršćanskom, evropskom, zasnovanom na helenizmu) i tuđu dušu, i tako se odbili od narodne kulture i narodne duše. Iz toga je nastao jaz izmedu jednih i drugih, jaz koji se praktično očituje nepovjerenjem i mržnjom. Ali glavari, starješine prošlosti, župani, knezovi i banovi naprimjer koji su u svoje vrijeme imali slične društvene položaje kao potonja feudalna gospoda, nijesu ništa narodno mrzili niti se od toga odbijali. Njima je sve to bilo blisko, jer je to bilo i njihovo, pa su prava narodna gospoda imala istu narodnu dušu i istu narodnu kulturu kao i puk kojim su vladali. Život naroda u Bosni i Hercegovini pokazuje dakle drngu sliku. Tamo se gospoda ne odbijaju od puka, niti mrze njegovih životnih navika i običaja, dakle onoga što čini sadržaj njegove kulture. Jedni i drugi, možemo reći, pripadaju jednoj i istoj narodnoj kulturi. Ovdje je zaista sadržana velika životna istina, koja se tim više potvrđuje koliko se s izvjesnih strana s tendencijom pokušavalo da se među ljude i među narod Bosne i Hercegovine unese razrožnost. Svima nama iz Bosne i Hercegovine poznato je kakva je podnosljivost vladala ne samo izmedu staleža, već izmedu pripadnika glavnih triju konfesija. Kako se i koliko se u nas pazilo na čuvanje onoga što pripada svima nama, na komšiluk i na cijeli zavičaj kao skupna životna ognjišta! Zar bi, recimo, prošao musliman mimo svoga komšiju kršćanina, njega ili njegovu ženu, a da ih ne pozdravi, a u kakvom vanrednom slučaju da ne zastane i prijateljski se priupita, ili bi to učinio kršćanin (katolik ili pravoslavni) prema muslimanu? Toga nije bilo. Roditelji su u tom znaku uzgajali svoju djecu. Danas je toga svega manje, a to se može samo požaliti. Medutim i sam dr A. Radić opazio je, još u ono vrijeme, kako Ijudi koji dolaze iz škola donose sobom neke upute, neka neraspoloženja kojima remete narodni mir, a time zaustavljaju i uspon narodne kulture. Kao posebne kulturne odlike bos. herc. muslimana ističe i objašnjava dr A. Radić iskrenost i pravdoljubivost. To je na više mjesta doživio i utvrdio, i to kod ijudi različne inteligencije i iz različnih društvenih slojeva. Kad je posjetio izvor Bune kod Blagaja, upoznao se sa šehom Seidom Hindijom, čuvarom tamošnjeg turbeta. Ovaj ga je lijepo primio i o svemu ljubazno uputio. Htio ga je počastiti i kafom, kako je to svugdje red, ali mu se šeh u neprilici izvinuo da nema šećera. Dr A. Radić mislio je da je to samo tako, dakle pogodan izgovor. Međutim slučaj je htio da se isti dan navrati ponovo na izvor Bune, ovaj put sa svojom ženom, koja ga je inače pratila na putu, pa kad ga je šeh Seid iz daljine prepoznao, odmah mu je radosno doviknuo: .Imam šećera, sad će biti kahva!" „Kako sam se pokajao, veli dr A. Radić, što sam prije podne sumnjao o njegovoj iskrenosti." Kako se vidi, ovdje se radilo o neznatnoj stvari, o crnoj kafi, koja doduše za bos. herc. muslimana mnogo znači kad se radi o gostu (Crna kahva obraz osvjetla!), ali iskrenost kao životno mjerilo i svojstvo duha probijala je i tamo gdje su odnosi složeniji, gdje postoji i opasnost. To je doživio slušajući razgovor izmedu Suljage Karamehmedovića i Puše Bokonića (u Policama kod Trebinja). U Suljage, kako bi se reklo, nije bilo dlake na jeziku. On je svome sugovorniku otvoreno govorio o njegovu karakteru, pa i kad je to nepovoljno za njega, kako je to činio i prema sebi. Tu se vidi kako je iskrenost zaista osnov pravednosti i pravdoljubivosti. Samo duhovno slobodan čovjek, dakle unutarnje slobodan, kako se to u etikama spominje, može biti pravedan, živiti pravedno i neustrašivo joj služiti. Kao primjene pravdoljubivosti spominje dr. A. Radić skoro suglasno osuđivanje čestih nepravda koje su postojale u vršenju turskog zakonodavstva i tiho, ponekada glasno priznanje „švabinom sudu". Već spomenuti šeh Seid uskliknuo mu je da bi poželio mač kojim bi posmicao sve Turke, jer da su se kadije odmetnule od šeriata i od Ijudske pravde. Kad je još čuo Suljagu i druge kako osuđuju nepravdu i u tome vide razlog propadanja, onda dr A. Radić veli: Ja sam sad razumio ono, što sam čuo već na sarajevskoj čaršiji: o „švabi" se govori — i šuti — mnogo, ali „Švaba" sudi pravo". Justitia regnorum fundamentum, rekli bi, ali je zaista istina da je u našeg svijeta osnovno duševno pokretalo ovo osjećanje i traženje pravednosti, dakle zakonitosti. To je etičko mjerilo kojim i običan čovjek sudi sebi, svome bližnjem, pa i gospodarima i carevima. Otuda ona .politika oko ognjišta" kako je nazivlje dr. A. Radić, a kojoj se divio i čudio kada je među naš narod u Bosni i Hercegovini zalazio. „I ja, veli, moram prunati — pa sudio tko o toj činjenici, što mu drago — da su se ovi osnovi, što ih je u meni udario hrvatski školski uzgoj i opći naš horizonat nad ovom stvari — da su se ti osnovi uzdrmali." I ako on ne kaže doslovno što je to što se je u njemu uzdrmalo, ali iz svega toga se vidi da je tu po srijedi prikazivanje naše povijesti po školama u kojoj se želi ratovanje u našoj prošlosti prikazivati, a time i sve zategnutosti među narodnim slojevima, kao jednostrano crnjenje jednih 'muslimana) a hvalenje i pravdanje drugih. Zato i kod najosjetljivijih pitanja i odnosa, u koja prven stveno spada pitanje vjerske snošljivosti, ima dr A. Radić za naše muslimane samo pohvalnih riječi. 0 tom smo već prije nešto rekli kad smo objašnjavali odnose među pripadnicima pojedinih staleža, društvenih slojeva, pa i konfesijskih zajednica. Ali dr A Radić i pri promatranju nažih muslimana izravno u ovom pogledu nije mogao ništa opaziti što bi ga uvjeriio na umjetno podržavanje razročnosti prema pripadnicima drugih konfesija, već je, naprotiv, utvrdio da kod nas postoji više smisao da se, čuvajući svoje poštuje tuđe, i tako stvara mogućnost snošljiva života. Tu se on služi riječima Osmana Kokanovića koji je govorio kako je zlo što i kod muslimana i kršćana opada smisao o slijeđenju vjerskih naredaba, a da je za život svih vrlo potrebno da međusobno budu snošljivi. MBio sam danas u čaršiji, rekao mu je Osman, pa sam čuo, kako su dva katolika jedan drugome izbrojili toliko vaših svetaca, da ti ne bih umio kazati. A tako radi i rišćanin i turčin. Pa kako bi onda Bog dobro dao!a Pa dalje: BA ljubavi nema". I onda mu je nadovezao riječi hodže Buljugije kojima je upućivao narod da ne psuju, ne vrijeđaju kršćane, jer da su svi oni ljudi i da se moraju međusobno voljeti. Kad je o tome dr. A. Radić govorio među katolicima, onda su mu rekli da se Osman pretvara, ali on se s time nije složio. Naprotiv se čudi kako mnogi fratri, naročito mlađi koji dolaze iz škola, nemaju nikakve veze s muslimanima, niti što o njima stvarno znaju. Samo je njihovo držanje takvo, da se vidi „da ih u školama previše navijaju". Postupak blagajskog župnika (don Frana Milićevića) prema siromašnom muslimanu, koji je došao u župni dvor da ponese Radićev prtljag na izvor Bune, označuje on intransigentnim, a što s gledišta narodnog nije ni pametno ni korisno. U jednom broju beogradske „Pravde" u mjesecu juluštampan je razgovor g. Rudolfa Hercega, pretsjednika Seljačke Sloge i glavnog propagatora Radićevih ideja, sa suradnikom ovoga lista. G. R. Herceg tumači, među ostalim, upravo ove nazore dra A. Radića, a to je kako muslimani i kršćani (obaju zakona) ne mogu politički, pa ni kulturno suradivati, ako u svoju politiku i u svoj kulturni rad (socijalni rad) postavljaju svoje vjerske nazore isključivo kao osnovne. Ali njima se otvara najbolja mogućnost za slobodnu i intenzivnu suradnju narodnu, kada se postave na temelje narodne kulture koja im je zajednička. Dok su muslimani zaista uvijek tražili ovaj modus vivendi, naročito u politici, a u svome vjerskom životu ograničili se na čuvanje onoga što imaju, što im je duhovna i konfesijska potreba, mi doživljujemo i danas slučajave kako pojedini političari s druge strane svoje konfesijsko ubjeđenje kao isključivo naglašuju, makar da je sa zadovoljstvom primljena i Katolička akcija kao i prvotne nekoje izjave u katoličkim Iistovima da je vjerski mir medu pripadnicima konfesija uistinu potreban. Postojanje bivše Jugoslavenske muslimanske organizacije treba shvatiti kao posljedicu samih prilika kako su se one javljale u Jugoslaviji, ali će i ovdje svaki objektivan čovjek priznati da je suština ove politike bila narodna. Nama je ipak drago da možemo evo i kod dra A. Radića naći sigurnih dokaza kako je kod muslimana ovo narodno, ovo opće kulturno, vrlo razvijeno, na čemu se može voditi i graditi svaka konstruktivna politika i unapređivati zajednički kulturni razvoj narodni. Još bi samo spomenuli pohvalno mišljenje dr A. Radića o narodnoj pjesmi koju muslimani osobito njeguju i o Ijepoti jezika kojim oni govore. Zanimljivo je i to da je susretao kako muslimani svoj jezik nazivlju hrvatskim. Jedan dječak u Mostaru (Alija Bajgorić) odgovara mu, kad ga je pitao: Kako govorimo?, da je to hrvatski jezik, a hodža Buljugija (u Duvnu) rekao je dru Anti, kad su se upoznavali, da tako lijepo hrvatski govori kao da se je u Bosni rodio.