Glavni nosioci pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni i Humu bili su dijaci pisari. Njihov značaj u kulturnom, politikom i društvenom životu Bosne i Huma bio je velik. Naša istoriografija, međutim, još nije dala ocjenu njihovog rada. Ovaj napis je samo jedan pokušaj da se prikaže uloga i znacenje dijaka pisara u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Najprije ćemo izložiti građu istorijskih izvora, i to u tri grupe, prema oblasti u kojoj se dijaci pisari javljaju: a) dijaci pisari knjiga (crkvenih), b) dijaci u službi banova, kraljeva i feudalaca, c) dijaci pisari epitafa (nadgrobnih spomenika). PISARI CRKVENIH KNJIGA Smatra se da su najstariji poznati dijaci sa područja Bosne i Hercegovine pisari Miroslavljevog evanđelja Varsameleon i »Grešni« Gligorije dijak. Evanđelje je ukrašeno inicijalima (podetna slova imena i prezimena često ukrašena i obojena) i minijaturama (obojen rukopis u starim rukopisnim knjigama), tako da spada među najljepše rukopise uopće. Na koncu evanđelja je slijededi zapis: »piše Grješni Gligorije dijak«, a niže potpisan je »Varsameleon« U red pisara crkvenih knjiga možemo ubrojiti i Manojla Grka, prepisivača Mostarslcog evanđelja, koje je također znacajan menik, a potjece s pocetka XIV vijeka. Pismo Manojla Grka nije lijepo. On nije samo prepisivac, nego i ukrasivac rukopisa. Postoji mišljenje da je Manojlo Grk iz iste prepisivadke škole iz koje je bio i prepisivač Miroslavljevog Gligorije. Međutim, u odnosu na Miroslavljevo evandelje, njegov rad umnogome zaostaje, naročito u umjetničkom pogledu. Po svoj prilici, ukrasivač je bio majstor samouk. Koncem XIV vijeka nastao je rukopis Batalovog evandelja koje je pisao dijak Stanko Kromirjanin. Na kraju rukopisa piše: »Sei knige napravi tepčija Batalo svojim dijakom Stankom Kromirjaninom«. Poznat nam je i Hvalov rukopis koji je nastao početkom XV stoljeća. Pisao ga je krstjanin Hval za Hrvoja Vukčića, velikog vojvodu bosanskog i hercega splitskog. Rukopis sadrži četiri evanđelja, apokalipsu, deset zapovijesti, tri apokrifa, psaltir i apokrifne pjesme. Na koncu rukopisa je bilješka: »ot ruki Hvala krstjanina na počtenie slavnomu gospodinu Hrvoju hercegu splitskomu«.Početkom XV vijeka pisano je i takozvano Pripkovića evandelje. Napisano je vrlo lijepo, ćirilicom ustavne forme. Spada među najljepše rukopise XV vijeka. Prepisivač je Tvrtko Pripković koji se na kraju rukopisa potpisao: »a se zapisa božijom milostiu hristienin a zovom Tvrtko Pripkovič zemljom gomilanin«. Misal Hrvoja Vukčića potječe također s početka XV vijeka. Tako se zove jer je posvecen Hrvoju, velikom vojvodi bosanskom i hercegu splitskom. Smatra se da je misal pisan na Hrvojev poticaj. Pisan je tzv. uglatom glagoljicom. Može se slobodno tvrditi da je rukopis nastao izmedu 1403. do 1415. godine. Pisao ga je prepisivač Butko, a ukrasio nepoznati slikar koji je potjecao iz toskanske slikarske škole. Misal je bogat minijaturama i kićenim inicijalima. Jezik karakterizira pažljiv izbor riječi i recenica.6 Možemo spomenuti i takozvani Radosavov rukopis koji je nastao polovinom XV vijeka. Pisao ga je Radosav krstjanin za krstjanina Goisaka iza 1433, a prije 1461. godine. Pisan je običnom ustavnom ćirilicom. Njegova ljepota ne dostiže ljepotu rukopisa koji su nastali početkom XV vijeka. Na kraju teksta piše: »si knigi piše Radosav krstjanin Goisaku krstjaninu DIJACI U SLUŽBI BANOVA, KRALJEVA I FEUDALACA Mnogo je vise podataka o dijacima koji su vodili kancelarije bosanskih banova, kraljeva, feudalaca i humskih gospodara. Dijaci u službi bosanskih banova i kraljeva Najstariji poznati dijak u službi bosanskih vladara bio je Ra- doje koji je kao dijak vodio kancelariju Kulina bana. Radoje je pisao povelju o prijateljstvu i trgovini između bana Kulina i Dubrovnika, 29. avgusta 1189. godine. U povelji se potpisao: »ja Radoje dijak bana Kulina pisah siju knigu«.8 Po kronološkom redu, tj. po vremenu kada se javljaju pojedini dijaci pisari, iza Radoja je Desoje gramatik, kancelar bana Matije Ninoslava. On piše povelju u kojoj potvrđuje Du- brovčanima povlastice izdate od Kulina bana (1214 — 1217). Kako vidimo, Desoje nosi naziv gramatik, za razliku od naziva dijak koji je bio uobičajen. Osim spomenute povelje, Desoje piše i povelju bana Ninoslava Dubrovniku, 1232. ili 1235. godine. Još nije tačno ustanovljena godina njenog pisanja. Ta Desojeva povelja nema nikakvih ukra- snih elemenata. U povelji piše: »ase pisah imnem Desoje Gramatik bana Ninoslava velijega bosnskoga«. Povelju Matije Ninoslava Dubrovniku od 1234. do 1240. i 22. marta 1240, piše anonimni dubrovački notar. Pismo povelje čini prelaz od majuskule ka minuskuli. Gregor Čremošnik tvrdi da »sa Ninoslavljevom poveljom od marta 1240 godine nastaje u bosanskoj diplomatici prekid od gotovo 100 godina, jer sve do bana Stjepana II Kotromanića u dvadesetim godinama XIV stoljeda nije sačuvana ni jedna iz bosanske državne kancelarije pro- izašla povelja«.10 Iako se po imenu ne spominje ni jedan dijak u humskoj zem- lji tokom XIII vijeka, ipak treba i o tome dati neke napomene. Povelju humskog kneza Andrije iz 1247. i 1249. godine pišu učenici koji su pohađali istu školu kao i prepisivači Miroslavljevog evanđelja. Ovi, po imenu nepoznati pisari, pišu ustavnim pismom koje je u velikoj mjeri dotjerano. Neke povelje humskih knezova pisane su u dubrovačkoj kancelariji, kao na primjer povelja župana Ra- dosava Dubrovniku od 22. maja 1254. godine. Poznato nam je i pismo nekog kneza Črnomira Dubrovniku 1252 -1254. godine. Dokumenat je vrlo interesantan jer je pisan poluustavnim pismom koje svjedoči kako novi način pisanja prodire u sire slojeve naroda. Pismo je estetski dotjerano. Crnomirovo pismo dokazuje da je razvoj u pravcu uvođenja miniskule uhvatio šire razmjere, iako službena bosanska i humska kancela- rija pružaju snažan otpor novotarijama u pisanju.12 Iz treće četvrtine XIII vijeka potječe i pismo općine Popova Dubrovniku. Uprkos njegovoj neurednosti, u pismu je ocito pribli- žavanje minuskuli.13 Kako kaže Čremošnik, »sa ova dva pisma nastaje u humslcoj diplomatici veći prekid nego u bosansltoj, jer sve do brace Sankovića pred kraj XIV stoljeća i Kosača početkom XV vijeka, iz Huma nema nikakvih sačuvanih dokumenata«. Tako ne znamo ni kako se razvijala kancelarijska vještina niti pod kojim uslovima se ponovno razvijaju službeni dokumenti iz Huma krajem XIV i početkom XV vijeka. Može se samo lconstatovati da pismo s kraj a XIV i na početku XV vijeka nema nikakve veze sa starim hum- skim tradicijama. Ban Stjepan II Kotromanić (1322 — 1354) imao je dobro organiziranu kancelariju. Poznata su imena nekoliko njegovih dijaka. Povelju, prema kojoj ban daje knezu Vukosavu Hrvatiniću dva grada i dvije župe u baštinu, piše dijak Priboje. Tačan datum pisanja se ne zna, ali se vjerojatnim smatra 1322. godina. Na kraju povelje je zapis da »lcnjigu pisa Priboje dijak velilcoslavnoga gospodina bana Stjepana na Milama«. Priboje također piše povelju od 15. avgusta 1332. godine kojom se određuje kako će se raspravljati medusobni sporovi Bosne i Dubrovnika. U povelji je zapisano: »a siju knigu pisa Priboje dijak velikislavnoga gdna Stepana«.Dijak Rađen piše povelju u kojoj banica Jelena sa sinom Stjepanom II daje vjeru knezu Vukcu Hrvatiniću 1323 — 1331. godine. Rađen piše poluminuskulom. On se vise nigdje ne spominje. Kao dijak bana Stjepana II pojavljuje se i Kupusac, pisar povelje u kojoj ban potvrduje, godine 1331, knezu Vuku Vukoslaviću i njegovu bratu župu Banice.Kupusac pise izrazitom majuskulom, i to čak prastarom, tako da stavlja OY mjesto Y. U načinu pisanja, pismu i jeziku, ogleda se velika konzervativnost Kupusca, koji je vjerovatno poticao iz redova bosanskih krstjana.Dijak Dražeslav, kojega je ban Tvrtko preuzeo od svoga strica Stjepana, svakako je jedan od najzanimljivijih dijaka srednjo-vjekovne Bosne. On je dobar majstor pisarske vještine, ali piše majuskulom koja ima najviše sličnosti sa pismom Desoja, gramatika bana Ninoslava. Svakom prilikom Dražeslav nastoji da istakne i svoju ličnost u javnoj ispravi koju piše. Kako ovi podaci donekle osvjetljavaju funkciju dijaka uopće, navest ćemo i nekoliko citata. U povelji bana Tvrtka iz 1353. godine, Dražeslav kaže: »A se pisa Dražeslav dijak gdna bana Tvrtka, a prvo dijak velikoslavnoga gdna bana Stjepana«. U drugoj povelji, izdatoj u isto vrijeme i na istom mjestu, na kraju je navedeno: »A se pisa Dražeslav dijak godna bana Tvrtka nadvornim, a prvo dijak velikoslavnoga gdna bana Stjepana«.U poveljama iz 1354.23 i 1357 godine stoji samo: »a se pisa Dražeslav dijak«. U svečanoj povelji bana Tvrtka Dubrovniku, 1367, Dražeslav se ponovo raspričao: »a se pisa Dražeslav dijak svojom rukom« Povelju bana Tvrtka od 1367, izdatu knezu Pavlu Vukoslaviću, pisao je, inače malo poznati pisar, Vukmir Krhljetić. Vukmir je, suđeći po pismu, vjerovatno učenik staroga Dražeslava, ali ga nije bio dostigao u pisarskoj vještini.Kao dijaka bana Tvrtka možemo spomenuti i Brajana, pisara cirilske povelje Dubrovniku od 9. februara 1375. godine. Vjerovatno je i on bio učenik dijaka Dražeslava. Povelja je pisana majuskulom, a izdata je pod Bobovcem.Nakon proglašenja za kralja Bosne i Srbije (1377), Tvrtko reorganizuje svoju kancelariju. Na čelo kancelarije postavlja Vladoja, koji nosi ime logofet, po uzoru na titule kancelara srpskih vladara. Po svemu izgleda da je Vladoje i bio rodom iz Srbije. Logofet Vladoje 1378. godine piše povelju kojom Tvrtko, kao kralj, potvrđuje sve ranije povlastice izdate Dubrovniku od strane bosanskih banova i srpskih kraljeva. Vladojevo pismo je neobieno lijepa, savršena diplomska minuskula. Ova povelja je dotada najvrći akt koji je izašao iz bosanske državne kancelarije. Po svojoj ljepoti ona ide u red najljepših zapadnoevropskih povelja. Mjesto ranije skromnih produkata državnih kancelarija ovdje imamo luksuznu, svim sredstvima pisarske vještine kićenu povelju. Povelju kralja Tvrtka velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću, od 12. marta 1380. godine, piše isti Vladoje. Neobično je da Vladoje ovu povelju ne piše diplomskom minuskulom, nego majuskulom. Zašto je to tako učinjeno nije jasno. Majuskula ove povelje je kaligrafski dotjerana tako da u tom pogledu, kako kaže Čremošnik, natkriljuje i samoga Dražeslava.Vladoje je pisao i pisma kralja Tvrtka Dubrovniku od 4. marta 1387. godine, zatim od 28. septembra 1388. godine, od 25. novembra 1388.i od 19. maja 1389. godine. Vladoje je, nesumnjivo, najznačajniji dijak (logofet) i od njegove ruke sačuvano je najviše pisanih dokumenata. Tomaš Lužac bio je logofet u službi kralja Dabiše. Za života Vladojeva on je bio njegov pomoćnik, a, sudeći po pismu, bio je i Vladojev učenik. Pisao je ove Dabišine povelje i pisma, pored ostalih: povelju kojom Stjepan Dabiša Dubrovniku potvrđuje povlastice o trgovini svojih prethodnika, izdatu 17. jula 1392. godine u Lušcima, u Donjim krajevima. Razrešnicu računa protovestijara Zorete, 29. septembra 1393. godine, zatim povelju kojom Dabiša daje Vukmiru Sankoviću selo Kolo, 17. maja 1395. god. povelju od 26. aprila 1395. godine, kojom Dabiša daje svojoj kćerki Stani selo Veljake, kao i vise drugih pisama kralja Dabiše Dubrovniku (17. jula 1392. godine, 21. avgusta 1392, 18. februara 1393. i 15. oktobra 1393. godine). Kraljica Jelena, od koje je sačuvano svega nekoliko dokumenata, preuzela je od svoga muža u službu i logo feta Tomaša Lušca. On je pisao kraljičina pisma od 15. novembra 1397. godine.I kralj Dabiša i kraljica Jelena imali su, osim Tomaša, i drugih pisara čija se imena nisu sačuvala.42 Stipan Dobrenović je kancelar kralja Stjenana Ostoje. On piše povelju u kojoj Ostoja obećava Dubrovčanima da će isplatiti dugove kralja Tvrtka 1398. U povelji stoji: »a pisa Stipan Dobrenović kraljestva mi dijak«. Dobrenović djeluje i kao Ostojin poslanik u pregovorima o prodaji bosanskog primorja Dubrovčanima. On je kao pisar učestvovao u završnom aktu ove radnje i napisao povelju od 15. januara 1399. godine kojom kralj ustupa Dubrovčanima sela od Kurila do Stona. Ova je povelja pisana u Lišnici na Usori.Zanimljivo je spomenuti da su Dubrovčani nagradili logofeta Stipana na taj način što su jednog njegovog nećaka primili na školovanje na trošak grada, dodjelivši mu pomoć od 50 perpera godišnje. Kod kralja Ostoje logofet Stipan ostao je do kraja njegove prve vlade. Svrgnućem Ostoje gubi se svaki trag o daljem djelovanju i životu ovog logofeta.Ostojino pismo od 15. januara 1399. godine piše dijak Hrvatin. U tom dokumentu Ostoja šalje poslanike u Dubrovnik po srpski dohodak. Ovaj Ostojin dijak miješa majuskulu i minuskulu, a obje forme su mu ružne. Ostojinu povelju od 5. februara 1399. godine piše isti dijak Hrvatin.47 Čremošnik je izrazio mišljenje da je Hrvatin bio učenik Stipana Dobrinovića, ili dijak iste škole iz lcoje je izašao i Dobrenovic. Od Ostojinih dijaka poznat nam je Tomaš Bućanin ili, kako stoji u povelji: »logofet kraljestva mi Tomaš Bućanin«. Bućanin piše povelju od 4. decembra 1409. godine, u kojoj kralj potvrđuje Dubrovčanima povlastice ranijih srpskih i bosanskih vladara. Povelja je pisana pod Visokim. Tomaš Bućanin je zajedno sa Hrvojem Vignjevićem dobio zadatak da 31. decembra 1410. godine ode u Dubrovnik i da, prema kraljevim uputama, uspostavi s Dubrovčanima stare dobre odnose koji su bili narušeni ratom između Bosne i Dubrovnika 1403 -1404. godine. Ovdje se vidi kako Tomaš Bućanin, kao i dijak Vladoje, pored svoga redovnog kancelarijskog posla, vrši i diplomatske zadatke. Bućanin gotovo doslijedno upotrebljava minuskulu u kojoj se pojavljuju i elementi kurziva, što predstavlja sasvim novu pojavu u razvoju bosanske ćirilice (bosančice). Kao i svi ostali kraljevi bosanski, tako i Tvrtko II Tvrtković ima svoju kancelariju i svoje pisare. Njegovu povelju od 24. juna 1405. godine piše Novak Gojčinić: »dijak gospodina bana Tvrtka«.Povelja se odnosi na bosansko primorje, koje je Dubrovčanima predao još kralj Ostoja. Gojčinić piše bosanskom majuskulom, i, što je zanimljivo, ima dosta zajedničkih osobina sa Ostojinim dijakom Hrvatinom.Povelju kralja Tvrtka II Tvrtkovića, kojom se potvrđuje Sandaljeva predaja pola župe konavoske zajedno sa gradom Sokolom, pisao je logofet Dušan 16. avgusta 1420. godine. Tvrtkovu povelju od 18. avgusta iste godine, izdatu na Milodraži, piše dijak Vladić. Pismo od 13. februara 1424. godine, izdato u Sutjesci i poslano u Dubrovnik radi isplate dmitrovskog dohotka, potječe od ruke inače nepoznatog dijaka Radosava. Dijak Pavle pisao je Tvrtkovu povelju kojom se potvrđuje mir između Radosava Pavlovića i Dubrovnika, 2. marta 1433. I njegovo pismo je bosanska majuskula. Misli se da je Pavle učio kod dijaka Vladića. Vise akata Tvrtka II pisao je Radivoje Hristić. On pise minuskulom koja je mnogo ljepša od ranijeg pisma. Kancelariju kralja Stjepana Tomaša u početku vodi »protobistar« Restoje koji se pojavljuje kao pisar povelje Dubrovniku od 3. septembra 1444. godine. Njegovo pismo je diplomska minuskula pomiješana sa majuskulom, a zapaža se velika sklonost ka kićenju. Restoje piše i Tomašovu povelju Dubrovniku od 18. decembra 1451. godine.Za Tomaša Restoje obavlja i važne diplomatske poslove, o čemu će biti kasnije govora.Iz Tomaševe kancelarije poznato nam je još jedno ime. To je dijak Tvrtko Sekulić, pisar velike darovnice braći Dragišićima od 22. avgusta 1446. godine.Sekulić piše minuskulom u kojoj se zapažaju česte pojave kurziva Sudeći po rukopisu ugovora kralja Tomaša sa Nikolom Trogiraninom, u kraljevoj službi nalazi se još jedan dijak kojemu ne znamo ime.Kancelariju posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića, za cijelo vrijeme njegove vlade vodio je kancelar-dijak Branoš. Njegovo pismo je diplomska minuskula sa dosta kurzivnih elemenata. Povelja od 23. novembra 1461. godine spada među najveće poveljc koje su proizašle iz bosanske državne kancelarije.Po svoj prilici, Branoš je posljednji dijak bosanske državne kancelarije. Propašću bosanske države, 1463. godine, propala je i državna srednjovjekovna bosanska kancelarija. DIJACI U SLUZBI FEUDALACA Kancelarija porodice Sankovića Ova porodica vladala je najvećim dijelom humske zemlje tokom XIV stoljeća. Imala je vlastitu kancelariju tokom cijele druge polovine XIV vijeka (koliko se to može pratiti na temelju pisanih izvora). Prvi poznati proizvod Sankovića kancelarije predstavlja pismo župana Sanka upućeno Dubrovniku nešto prije 1369. godine. Pismo je pisao dijak nepoznatog imena. Po osobinama, zapaža se uticaj dubrovačke i srpske kancelarije.Povelju braće Radiča i Beljaka Sankovića Dubrovniku, od 15. aprila 1391. godine, pisao je dijak Grubanac Hlapčić dosta neurednim pismom. Dijak Raško, koji je pisao povelju Radiča Sankovića Dubrovniku od 15. maja 1391. godine, očito je vještiji pisar od Grubanca Hlapčića. Na čelu Rađičeve kancelarije 1399. godine je stajao pisar Mileta Popović, koji je nosio titulu logofeta, poput kraljcvskih pisara Bosne i Srbije. U pismu Milete Popovića jasno se nazire uticaj bosanske kraljevske kancelarije toga doba. Kancelarija porodice Pavlovića Prvi poznati dijak ove porodice je Radosav Milosalic, koji je napisao povelju kneza Pavla Radenovića Dubrovniku 1397. U pismu Radoslavljevu opaža se uticaj bosanske kraljevske kancelarije. U kancelariji Pavlova sina Radosava smjenjuje i se nekoliko diijaka. Prvi dokument koji potjece iz kancelarije Radosava Pavlovića je njegova povelja Dubrovniku od 22. aprila 1421. godine. Pisao ju je dijak Vlatko Maroš. Po vještini pisanja Maroš stoji iznad pisara tadašnje kraljevske kancelarije. Njegovo pismo je diplomska minuskula. Iz perioda od 1423. do 1433. godine sacuvano je pet dokumenata kancelarije Radosava Pavlovića (povelja Dubrovniku od 1423, 1427, 1427 (druga), mirovni ugovor s Dubrovnikom 1432, zakletva na mirovni ugovor 1433. godine). Sve ove dokumente pisao je jedan pisar dijak Ostoja. Iz slicnosti i pisma dijaka Ostoje i njegova prethodnika Vlatka Maroša zaključuje se da je Ostoja udio pisarsku vještinu kod Maroša. Treba istaknuti da je iz Ostojine ruke potekla i najveca povelja koja je ikad napravljena u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Među poveljama sa područja Jugoslavije ona zauzima drugo mjesto. Na dokumentima koje je pisao dijak Ostoja zapaža se snažna tendenoija kidenja i cifranja. Od 1437. godine pa sve do Radoslavljeve smrti, 1441. godine, na delu njegove kancelarije stoji dijak Ivan Čremošnik navodi očitu podudarnost između pisma Ostoje i dijaka Ivana, pa iz toga zaključuje da je, bez ikakve sumnje, Ivan Ostojin udenik. Pozivajući se i na ranije zapažanje o udenju Ostoje kod starijeg Maroša, Cremošnik izvodi ncsumnjivi zaključak da je na dvoru porodice Pavlovića postojala organizovanija pisarska škola. Iz ruke dijaka Ivana sacuvano je pet isprava. Jedna od njih nastala je poslije smrti vojvode Radosava. Radi se o povelji njegova sina vojvode Ivaniša koji je preuzeo i odeva dijaka Ivana. U kancelariji posljednjih Pavlovića, vojvode Petra i Kneza Nikole, nalazi se nova licnost, knez Miotoš Durić. On piše diplomskom minuskulom, ali je ona po ljepoti daleko zaostala za kaligrafskim proizvodima starijih dijaka, Ostoje i Ivana. Zanimljivo je napomenuti da Miotoš potice iz redova vlastele, jer nosi titulu kneza. Koliko mi je poznato, kao pisari povelja pojavljuju se samo još nekolika vlastelina (protovestijar Restoje kod kralja Tomaša). Sačuvana su samo dva dokumenta pisana rukom kneza-dijaka Miotoša. Kancelarija porodice Kosača-Hranića Kroz čitavih 70 godina možemo pratiti rad kancelarije moćne porodice Kosača-Hranića. Prve dokumente kancelarije Sandalja Hranića pise Pribisav Pohvalić, koji sa Sandaljem obavlja i veliki dio diplomatskiih poslova. Pismo Pribisava Pohvalića je diplomska minuskula i pokazuje vrlo vještu ruku, koja ne zaostaje ni za najboljim savremenim majstorima pisma u Dubrovniku. U Sandaljevoj kancelarijii pojavljuje se i neki anonimni pisar čije produkte možemo identifikovati. Ovaj bezimeni dijak također je dobar majstor u pisanju Dvadesetih godina XV vijeka Sandaljevu kancelariju vodi dijak Grubač koga Čremošnik idenifikuje sa Grupkom Popovićem. Godine 1430. na čelu kancelarije stoji dijak Pribisav čija vještina daleko zaostaje za ranijim Sandaljevim pisarima. Ovaj dijak je 1437. godine u službi hercega Stjepana. Dijak koji vodi kancelariju velikog vojvode, kasnije hercega Stjepana, je dijak Vlatko. On je napisao hercegovu povelju Dubrovniku 1435. godine. Ova povelja zanimljiva je po načinu kićenja i značajna je po tome što u tekst unosi odjeljke. Vise dokumenata velikog vojvode Stjepana pisao je knez Vukman Jugović, koji je često vršio i diplomatske poslove za svoga gospodara. Zanimljivo je istaknulii da je Jugović, kao i Pribisav Pohvalić, jedan od rijetkih dijaka koji potječu iz redova vlastele. U službi herceg Stjepana 1443. godine se nalazi dijak Vuksa, a dvije godine kasnije dijak Radivoj. Obadvojica ovih dijaka ostavila su samo po jedan dokumenat pisan svojom rukom. Godine 1450. kancelariju hercega Stjepana vodi Radič Grupković, koji također potiče iz redova vlastele i obavlja diplomatsku službu za hercega Kasnije, 1453. godine, kao pisar dviju hercegovljevih povelja, dolazi dijak Božidar, jedan od najboljih kaligrafa u srednjovjekovnoj Bosni Dijak Radivoj Dobrišević napisao je, 1435. godine najveću humsku povelju, koja, ipak, po veličini zaostaje a poveljom porodice Pavlović. U službi hercega Stjepana izmjenjuju se još tri dijaka. Jednome pisaru ne znamo ime (anoniman), drugi je dijak Sanko, a treći Radoje Dobrišević. Hercegov sin vojvoda Vladislav drži u službi najprije dijaka kojemu je također ime Vladislav. Kasnije se u njegovoj službi pojavljuje dijak Vukman i još jedan pisar nepoznatog imena. U kancelariji hercega Vlatka najprije rade dijaci Radivoj Dobrićević i dijak Vladislav o kojemu je već bilo riječi.Kasnije na čelo kancelarije dolazi dijak Ivko, koji često vrši i diplomatsku službu za svoga gospodara. Ivko je napisao veći broj dokumenata, iako se za vrijeme njegove djelatnosti pojavljuju i drugi dijaci u službi hercega Vlatka. To su: dijak Vukosav, knez Radić Grupković, Radivoj Bogdanović, dijak Vukosav, Vukša Vuković i Ivan Radičević. Zanimljivo je napomenuti da se kao pisar jedne priznanice Vlatka i Stjepana Hercegovića pojavljuje dijak Radonja, inače pisar u službi vojvode Hamzabega, turskog namjesnika u Hercegovini od 1470. do 1474. godine. Kancelarija porodice Vlatkovića U kancelariji humskih knezova Vlatkovića pojavljuju se prvi dijaci polovinom XV vijeka. Tako je dijak Radić Vukićević napisao ugovor o savezu između Ivaniša Vlatkovića i Dubrovnika, 1452. godine.Kao pisar u službi ove porodice pojavljuje se koncem XV vijeka i neki Vukašin Gizdović Kancelarija porodice Nikolića-Vukosalića. Od 1393. do 1418. godine postoje dokumenti koji potječu iz kancelarije Nikolića-Vukosalića, uglavnom vlastelina koji su vladali Popovom i južnim dijelovima Hercegovine. Osim imena pisara Dobrila Raškovića, ne znamo za druga imena dijaka u službi ove porodice. Kancelarija porodice Hrvatinića Nema sumnje da je ova, jedna od najuglednijih velikaških porodica srednjovjekovne Bosne, kroz dugi niz godina imala svoju dobro organiziranu kancelariju. Ipak, sticajem priliika, mi danas ne možemo gotovo ništa reći o tim dijacima. Po imenu je poznat samo dijak Milivoj, koji je napisao povelju hercega Hrvoja od 15. januara 1404. godine. DIJACI — PISARI EPITAFA Ovdje će biti riječi o sasvim drugoj vrsti pisara, tj. o pisarima natpisa na nadgrobnim spomenicima. U našoj istoriografiji, osim većeg broja imena, ne zna se mnogo o ovoj zanimljivoj vrsti pisara. Prelistavajući Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (I — IV), koji obuhvataju srednjovjekovne natpise BiH, zapazio sam vise imena ljudi koji su pisali natpise na nadgrobnim spomenicima. Teškoća je ovdje što natpisi nisu pobliže datirani, pa se vrijeme njihovog postanka, kao ni vrijeme života dijaka pisara, ne može pobliže odrediti. Navest ću imena pisara dijaka koje spominje arheološka i istorijska literatura: Marković Radonja pisao je natpis na stećku kneza Mirka Radivojevića u Knežpolju kod Lištice. Datiran je u vrijeme između 1398. i 1408. godine. Ispod natpisa stojii zapis: »a pise Radonja Markovic«. U natpisu na nadgrobnoj ploči u Kruševu kod Mostara navedeno je ime pisara Vukovića. Natpis je okvirno datiran u vrijeme XIV do XV stoljeće. Natpis na stećku Stojislava Miloševića, u Donjem Selu kod Konjica, pisao je neki Divin, sin Pribila Bjelopčelanina, koji je kao majistor izradio stecak Na kamenoj ploči, uzidanoj u bedeme grada Blagaja, zabilježeno je ime pisara Vrsana Kosarića.U natpisu koji je urezan u živoj stijeni u Novkovića klancu kod Hutova, navedeno je ime pisara Radovca Vukanovića. U Vranjevu Selu jedan natpis zapisa pisar Pomočan. Iz Radimlje poznat je pisar Bološin Bogačić. Drugi dio Zbornika srednjovjekovnih natpisa BiH donosi još nekoliko novih imena dijaka pisara epitafa. U natpisu koji je pronađen u Starom Slanom stoji ime pisara Ivka Obradovića. U istom mjestu nađen je i natpis koji je pisao neki Obrad Krajković. U selu Vlahovići, kod Ljubinja, jedan epitaf potječe iz ruke pisara Pribisava. U velikoj nekropoli u Boljunima kod Stoca jedan natpis potječe iz ruke pisara Rate. Cetiri natpisa na velikoj nekropoli u Boljunima pisao je dijak Semorad. Zanimljivo je napomenuti da je to dijak od koga, prema dosadašnjem znanju, ima relativno najveći broj epitafa. U istoj nekropoli u Boljunima zabilježen je i dijak Obrad »Popovljana sin«. U Nekuku kod Stoca jedan natpis potječe od ruke Radiča Radosalića. U selu Hodovu kod Stoca spominje se dijak Napovišt. Na osnovu Zbornika srednjovjekovnih natpisa BiH (knjiga III i IV) u prilici smo spomenuti jos niz imena dijaka pisara epitafa i iz drugih krajeva BiH. Tako se u selu Vlaholju kod Kalinovika na dvije srednjovjekovne ploče pojavljuje pisar Vokašin, a u Rapti u Bobanima, Radoje. U Paniku kod Bileće na jednom stećku uklesano je ime pisara Marka, a u Njeganoviću, također kod Bileće, na srednjovjekovnoj krstači stoji ime dijaka Milka Vukmira. Krstača u selu Kalac kod Fatnice nosi natpis sa imenom pisara Ivana. Natpisi na dva sljemenjaka u Stepenu kod Gacka potječu od ruke Sracina Vukosalića. Na ploči u Ljusićima urezano je ime pisara Bratića, a u Rataju u Miljevini sačuvano je ime pisara Radoja. Stećci u Gradinićima i Paoči čuvaju nam ime pisara Radiča. U Kapavici kod Ljubinja, na jednoj srednjovjekovnoj krstači, urezano je ime dijaka Ivanlca. Na niz stećaka u raznim krajevima Bosne i Hercegovine također je urezano vise imena pisara. Tako se u Prečanima ispod Treskavice spominje Radič (najvjerovatnije da se ne radi o istom pisaru koji je uklesavao natpise u Gradinićima i Paooi kod Žitomislića), u Kotorcu kod Ilidže Ugarak, u G. Kukavici kod Rogatice Rajko Zavm, u Varošištu u Borču dijak Milosalić. Neki stećci sa Crkvine na Glasincu, iz Koljana kod Podromanije, Donje Dopaske kod Kladnja, Tičića kod Kaknja, Podbrežja kod Zenice, Pojska kod Zenice,sadrže imena dijaka: Mitrovića, Pribisava, Dragiše, Vukana Pribičevića, Prokopija i Vukašina. No, ni ovim nabrajanjem nisu iscrpljena sva imena dijaka pisara epitafa Značajno je napomenuti da ploča Kulina bana iz Mohašinovića kod Visokog sadrži nelcoliko imena pisara: Krile, Desivoj, Radohna Krstjanin, Desjen Ratničević i Obrad. Od navedenih se zna da je Krile bio župan, a za druge titula nije navedena. U Gornjem Turbetu sačuvano je ime pisairn Radomila, a u Starom Selu kod Donjeg Vakufa uklesano je ime Veseoka Vukulamovica. Neki stećci u Babajači u Koraju, Gornjem Dragaljevcu, Kikači kod Tuzle, Trnjački u Tobutu, Kalesiji, Gradini u Šetićima, Porgani kod Zvornika, Zaseoku kod Zvornika, sačuvali su imena slijedećih pisara: Radosava, Braniata, Prerada Tvrdenovića, Popa Goičina, Nikole Dragolevića, Bogišc, Kulduka i Dragoja. Uglavnom, sve navedene natpise možemo okvirno datirati u vrijeme od XIV do XVI St. Izuzetak čini ploča Kulina bana, koja je nastala mnogo ranije. Navođenjem niza pisara nisu iscrpljena imena dijaka koji su se bavili pisanjem nadgrobnih natpisa. Mislim da je i ovo dovoljno da se ukaže na jednu granu djelatnosti pisara u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Možda su neki od ovih pisara bili samo pismeni ljudi, pripadnici neke crkvene organizacijc ili činovnici vlastele. Međutim, za neke od njih sa sigurnošću se može reći da su bili, po glavnom zanimanju, dijaci pisari. Takav je, naprimjer, Semorad i veći broj drugih pisara koji se izričito nazivaju dijacima. NEKA OPCA RAZMATRANJA Govoreći o dijacima, naveden je veći broj naziva koji u stva ri imaju isto značenje. Takvi su: dijak, pisar, logofet i gramatik Ovi nazivi imaju uvijek značenje dijak-pisar. Evo primjera za to. Na čelu katrcelarije Kulina bana stoji Radoje dijak. Isti je slučaj sa kancelarijom bana Stjepana II Kotromanića, bana Tvrtka i nekih bosanskih kraljeva. Dijaci su redovno i na celu kancelarije feudalnih poroddca. Bez svake sumnje, može se reći da je najviše upotrebljavan termin dijak, kako u kancelarijskoj službi, tako i u pisanju epitafa i prepisivanju knjiga. Riječ dijak dolazi od grčkog korijena diakenos, što znači đakon ili svećenik. Poznato je da je u ranijem srednjem vijeku općenita pojava da su gotovo jedini pismeni ljudi bili svećenici i redovnici (kaluđeri). Ime dijak ostalo je i kasnije, kada su funkciju pisara obavljali profesionalni pisari-činovnici. U vise slučajeva jedna ista osoba naziva se i pisar i dijak. Očito je da se termini dijak i pisar ponekada zamjenjuju i da u osnovi imaju isto značenje. Od vremena kralja Tvrtka I, u bosanskoj kraljevskoj kancelariji kao šef se pojavljuje činovnik sa titulom logofeta ili logoteta. Tako su poznata imena logoteta Vladoja, Tomaša Lušca, Stipana Dobrinovića, Tomaša Bućanina i drugih. Titula logotet preuzeta je iz kancelarije srpskih vladara. Sam korijen riječi je grčki i znači isto što i kancelar, pa je, prema tome, i osnovno značenje jednako sa značenjem dijaka-pisara. Jedino u kancelariji bana Matije Ninoslava njegov kancelar Desoje nosi titulu gramatika. I ovaj termin vuče korijen od grčke riječi grama, što znači slovo, pismo. Gramatik je isto što i pisar. Kao pisani u srednjovjekovnoj Bosni pojavljuju se i pripadnici bosanske crkve krstjani. Oni obično pišu knjige crkvenog sadržaja (Hval krstjanin i drugi). Pisari su se ponekad bavili i ukrašavanjem rukopisa i dokumenata (Manojlo Grk). O tome je bilo riječi kod izlaganja o pojedimim sačuvanim rukopisima i poveljama na kojima se zapaža kićenje (Vladojeve povelje). Osim pisarske — kancelarijske službe u užem smislu, dijaci su morali voditi i drugc administrativne poslove (odnosi se na pisare vladara i feudalaca). Ima nesumnjivih dokaza da je u jednoj kancelariji istovremeno radilo vise pisara. Jedan od njih se pojavljuje kao šef (veliki dijak). U starije doba kancelariju vodi obično jedan čovjek, a kasnije se broj kancelarijskih službenika znatno povećava. Proizvodi kancelarije su u početku sitni dokumenti sa kratkim sadržajem i bez ikakvih ukrasa (kao npr. povelja Kulina bana). Kasnije se više pažnje posvećuje izradi službenih dokumenata, pojavljuju se elementi kićenja, a veličina nekih povelja je neobična. Sve do druge polovine XIV stoljeća, za pisanje se isključivo upotrebljavao pergament. Papir prvi uvodi ban Tvrtko, 1376. godine. Na bosanskom kraljevskom dvoru i na dvoru porodice Pavlovića, a vjerovatno i na nekim drugim dvorovima, postojale su i pisarske škole.Mnogi pisari, osim kancelarijske službe, vršili su i razne diplomatske poslove za račun svojih gospodara. Kao diplomatski službenici naročito su istaknuti Tvrtkov logofet Vladoje, zatim logofet Ostojiin Stjepan Dobrinović, te Tomaš Bućanin, Restoje, Pavle Jajčanin i drugi u službi drugih bosanskih vladara.Već je naglašena diplomatska aktivnost u službi hercega Stjepana. Kancelarije bosanskih vladara i feudalaca odigrale su veliku ulogu u razvoju pisma. Nema sumnjc da su, uz aktivnost pripadnika crkve, upravo kancelarije najviše doprinijele i formiranju posebnog tipa ćirilice u Bosni, tzv. bosanske ćirilice ili bosančice. Tokom izlaganja često puta je navedeno kako pojedini dijaci pišu ovu ili onu vrstu pisma (majuskula, minuskula, ustav, zatim pojava kurziva, napredak u tehnici pisanja i slično). Pojava da se imena dijaka redovno navode na kraju pisanih dokumenata pokazuje da je njihov potpis u velikoj mjeri doprinosio vjerodostojnosti samoga dokumenta. U ovom pogledu funkcija bosanskih i iiumskih dijaka približava se funkciji notara, koji su u to vrijeme poznati u zapadnim krajevima naše zemlje i u ostalim zemljama zapadne Evrope.Kao opći zaključak može se podvući da je uloga dijaka u kulturnom, pa i političkom životu srednjovjekovne Bosne i Huma, bila značajna