Ovih dana pocesto me put vodi u Zenicu. Kao zainat vrijeme je stalno tmurno, placno, deprimirajuce. I možda se baš zbog toga nekada uzavreli grad metalurga i rudara doima strancu i namjerniku kao napušteno kaubojsko mjesto iz jeftinih italijanskih vesterna. Mucno i tužno se osjecam dok prolazim pored mrtvih hala i napuštenih pogona nekadašnje perjanice socrealistickog ustroja i revolucionarnog razvoja, a još je mucnije vidjeti puste ulice, prazne kafane, pocrnjele fasade stambenih blokova... Co .....