Prema nezvaničnim informacijama, haška optužnica protiv ratnog zapovjednika Trećeg korpusa i poratnog federalnog ministra odbrane generala Sakiba Mahmuljina stigla je u Sarajevo. Na osnovu izvora bliskih haškom Tužiteljstvu, kao i u slučaju optužnice protiv generala Envera Hadžihasanovića i pukovnika Amira Kubure, kojima se već pet mjeseci sudi u Haagu, i general Mahmuljin se optužuje da je bio izravno pretpostavljen komandi famoznog Odreda El Mudžahid. Dio optužnice se navodno odnosi na tvrdnje haškog Tužiteljstva da je general Mahmuljin bio izravni zapovjednik prilikom ratnih operacija u maju i septembru 1995. godine kada je na planini Ozren (Vozuća) oslobođen veliki dio teritorije sa koje je srpska vojska neumorno granatirala mjesta i širu teritoriju općina Maglaj i Zavidovići. Vojna operacija pod kodnim imenom FARZ završila se mudžahidskim iživljavanjem nad zarobljenim srpskim vojnicima u njihovom kampu. A BILI SU SAMO HUMANITARCI Tada su mudžahidi navodno ubili sedamdesetak zarobljenih srpskih vojnika iz sastava “Lake prnjavorske brigade” koji su rovove na Vozući preuzeli petnaestak dana prije napada, dok su dotadašnje jedinice Vojske RS koje su mjesecima boravile na Ozrenu premještene u pravcu Tuzle i teritorije Srebrenice i Žepe. Mudžahidi su probili srpske linije i zarobili vojnike koji su bili stanovnici prnjavorskog sela Smrtići Donji, Podsela i sa Vozuće. Navodno je masakriranje ovih vojnika snimljeno videokamerom u mudžahidskom kampu pored Zavidovića (13. kilometar rijeke Gostović), a snimak je srpska strana dostavila haškom Tužiteljstvu. Zanimljivo je da su svi oficiri Trećeg korpusa Armije BiH, koji su u predmetu protiv Tihomira Blaškića svjedočili još 1999. godine, ustvrdili da je Odred El Mudžahid bio izvan komande i djelovao potpuno samostalno, odnosno da su mudža-hidi izvodili borbena djelovanja isključivo na osnovu zapovijedi šejha Anwara Al Shabana i emira Abu Al Maalia. Prvi komandant Sedme muslimanske brigade Trećeg korpusa Asim Koričić prije šest godina je svjedočio pred haškim sudom o prisustvu mudžahida tokom rata: “Da su oni bili plaćeni od strane nekih islamskih zemalja, ja u to ne vjerujem. Možda su imali pomoć od nekih osoba, ali na našoj teritoriji nisu postojale organizirane grupe mudžahida. Nas je bilo dvjesta hiljada, a mi ovdje ne govorimo o vojsci. Mi govorimo o nekih dvadesetak stranaca. Ako su nešto uradili, oni bi trebali biti odgovorni. Ali, molim vas, mi nismo zvali te ljude i rekli im dođite ovamo da se organizujemo”, ustvrdio je Koričić. I svjedok Amir Kubura, koji će dvije godine kasnije, u ljeto 2001. godine, biti optužen kao komandant Sedme muslimanske brigade, svjedočio je da u njegovoj brigadi dok je on komandovao nije bilo stranaca. Također, optuženi general Enver Hadžihasanović je prilikom suđenja ustvrdio da on nije komandovao jedinicom El Mudžahid, te da nije imao kontrolu nad muslimanskim dobrovoljcima. Dok je Sedma muslimanska brigada osnovana 19. oktobra 1992. godine, Odred El Mudžahid je osnovan naredbom generala Rasima Delića od 13. augusta 1993. godine, u vrijeme kada je Hadžihasanović ipak bio komandant Trećeg korpusa Armije BiH. Iako bosanski mediji (elektronski i dnevni listovi) uopće ne izvještavaju o suđenju Hadžihasanoviću i Kuburi, u ovom procesu se izvode dokazi koji pokazuju da je El Mudžahid od ljeta 1993. do zime 1995. godine bila elitna jedinica pod zapovjedništvom Trećeg korpusa. Na osnovu ovih dokaza se pišu nove optužnice vojnom vrhu Armije BiH, iako njen ratni zapovjednik i sadašnji savjetnik Sulejmana Tihića za odbranu Rasim Delić tvrdi da su priče o novim optužnicama protiv oficira armijskog vrha “čiste medijske špekulacije”. Prema informacijama dobijenim od hrvatskog oficira za vezu u haškom Tribunalu Gorana Mihaljevića u predmetu Hadžihasanović-Kubura, sudbenom vijeću su dostavljena 983 dokumenta (naredbe, pohvale, imenovanja itd.), 1.200 činjeničnih tačaka od čega je odbrana optuženih prihvatila samo 29 tačaka, i predloženo je 130 svjedoka, od čega su od 5. decembra prošle godine do 2. aprila ove godine saslušane 64 osobe. U dokumentima i svjedočenjima se nalaze dokazi koji potvrđuju da su pojedini mudžahidi koji su vršili zločine nad hrvatskim civilima bili pod izravnom komandom Envera Hadžihasa-novića (svirepo ubistvo Dragana Popovića u logoru Orašac u oktobru 1993. godine) Advokati Hadžihasanovića i Kubure, Edina Rešidović, Stephane Bourgon, Fahrudin Ibrišimović i Rodney Dixon, svoj koncept odbrane temelje na tvrdnjama da njihovi branjenici nisu imali efektivnu kontrolu nad mudžahidima, odnosno da nisu izravno naređivali ubistva hrvatskih i srpskih civila i zarobljenika. Međutim, ono što svakako otežava odbrani posao, a na čemu haško Tužiteljstvo istrajava kao na glavnom dokazu, jeste knjižica pod nazivom “Upute muslimanskom borcu” koja je štampana 1993. godine i dijeljena pripadnicima Sedme muslimanske brigade. U njoj je napisano da se strogo zabranjuje ubijanje žena, djece i svećenika, zabranjuje se mučenje, iživljavanje i ubijanje ratnih zarobljenika, ali “...ukoliko starješina procijeni da situacija i opći interes zahtijevaju da se drukčije postupi, vojnici su obavezni poslušati starješinu. Tako npr. ako starješina ili viša komanda ocijeni da je u interesu odbrane, zaštite vlastitog naroda i viših ciljeva ispravnije zapaliti određene objekte, usjeve ili šumu, onda je i to dozvoljeno činiti... Također se vojnoj komandi stavlja na raspolaganje da odluči da li je korisnije i od interesa za opću stvar da se oslobodi, razmijeni ili likvidira neprijateljskog vojnika”. SAFF ZA CARLU DEL PONTE Zastupnik tužbe Ekehard Vithopf iz ovoga je izveo zaključak da su i Sedma muslimanska i El Mudžahid bile identične vjerske jedinice koje su ratovale po vjerskim pravilima, prilikom čega su kršili običaje ratovanja i međunarodne konvencije. Kako su ta kršenja borci ovih vjerskih jedinica mogli počiniti samo ako im to odobre starješine, iz ovoga je pretpostavljena krivica viših komandi. Međutim, teško je ko mogao pomisliti da će se sa tvrdnjama Tužiteljstva usaglasiti i bivši pripadnici El Mudžahida. Naime, u posljednjem broju Islamskog omladinskog časopisa SAFF, objavljen je tekst pod naslovom “Odred El Mudžahid nije bio paravojna formacija”, u kome se oštro napadaju izneseni stavovi advokata Rešidović i Ibrišimović prilikom suđenja, a prema kojima ova jedinica nije bila potčinjena nijednoj nižoj ili višoj komandi unutar Trećeg korpusa. “Zapadni mešetari i njihove sluge, kako ih je nazvao šejh Anvar, uz pomoć višegodišnje propagande protiv Odreda El Mudžahid djelimično su i postigli željeni cilj. To se, prije svega, ogleda kroz stav Bošnjaka koji su bili ili su zaposleni u institucijama vlasti, bez obzira na stranačku pripadnost, a koji radi zaštite ličnih interesa pristaju, kada je u pitanju Odred El Mudžahid, na fabriciranje laži. Tako se pred haškim Tribunalom ustrajava na tezi da je Odred El Mudžahid samo formalno bio jedinica Armije BiH te da je ovaj odred ustvari bio paravojna formacija”. Također, SAFF se obračunava i sa izjavama rahmetli Alije Izetbegovića, Rasima Delića i Sakiba Mahmuljina koji su u svojim intervjuima o mudžahidima ponavljali da “nama nisu bili potrebni ljudi, već oružje, a mi te ljude nismo zvali, oni su sami došli”. Na ovo SAFF odgovara: ”S druge strane, veliki broj uglednih Bošnjaka protura tezu da Bošnjacima u ratu nisu trebali ljudi nego oružje, te se čudom čude ko nam je poslao ljude umjesto oružja. Kao da su ovi pali s neba”. Svoje ogorčenje “tezama uglednih Bošnjaka”, SAFF izražava i podsjećanjem na riječi Delića i Mahmuljina (ne navodeći njihova imena), da se Vozuća mogla osloboditi raketiranjem iz aviona i helikoptera. “Kao što se zna, mudžahidi su krajem maja 1995. godine te položaje osvojili za manje od dvadeset i pet minuta, doduše, uz veliki broj poginulih (šehida)”. Kao dokaz ovim tvrdnjama SAFF je objavio faksimil vojne tajne od 1. juna 1995. godine, koju je nadkapetan Armije BiH Abu Al Maali uputio pretpostavljenom zapovjedniku brigadiru Sakibu Mahmuljinu, u kojem ga izvještava da su poslije probijanja srpskih linija druge armijske jedinice kasnile da zauzmu srpske rovove pa je uslijed granatiranja poginulo mnogo mudžahida i da zbog toga ne mogu nastaviti napredovanje. Abu Al Maali izvještava da su zauzete kote 726, 702 i 706. Na svjedočenju Hrvata iz sela Maljine, koji su 8. juna 1993. godine preživjeli strijeljanje od strane mudžahida, zastupnik Tužiteljstva je ustvrdio da je prilikom napada na selo Maljine od strane Sedme muslimanske i 306 brdske brigade, komanda El Mudžahida bila pretpočinjena spomenutim brigadama i pod izravnom komandom Hadžihasanovića i Kubure. Ovo je potvrdio i časopis SAFF koji je objavio faksimil “Naređenja za pretpočinjavanje jedinice” potpisane i ovjerene od strane En-vera Hadžihasanovića u kojoj se naređuje: “1. Jedinica samostalni odred El Mudžahid sa cjelokupnim ljudstvom i MTS se prepotčinjava 306. br.b. za izvođenje planiranih borbenih dejstava 2. K-dant 306. br.b. i K-dant jedinice El Mudžahid su odgovorni za zajedničku pripremu i planiranje narednih b/d.” Također, SAFF je objavio pohvalu Sakiba Mahmuljina odredu El Mudžahid na čelu sa nadkapetanom Abu Al Maa-lijem, i faksimil sa Mahmuljinovim potpisom u kojem se 26. oktobra 1994. godine dostavlja uputstvo za upotrebu protuok-lopnog sredstva Crvena strijela. Alžirac Abu Al Maali, koji je komandovao odredom, prebačen je iz BiH 1999. godine na traženje američke administracije koja je obustavila program “Opremi i obuči” Vojske FBiH. Tada je Alija Izetbegović tvrdio da se Arap kojeg su Amerikanci ocijenili kao opasnog za njihove interese u Bosni ne nalazi na ovoj teritoriji. Američke sigurnosne službe su Abu Al Maalija nakon terorističkih napada na New York 11. septembra optužile da pripada najužem jezgru organizacije Al Qaida. Bivši pripadnici El Mudžahida preko časopisa SAFF su podsjetili da je njihov odred više puta pohvaljivan od vrhovne komande kao najbolja jedinica Armije BiH, da su njeni pripadnici nosioci najvećeg vojnog odlikovanja Zlatni ljiljan i da su na osnovu borbe primljeni u državljanstvo BiH. DOKAZATI PARALELNU KOMANDU U pokušajima da dokaže da je Odred El Mudžahid bio izvan kontrole komande korpusa, odbrana Hadžihasanovića i Kubure bi morala dokazati pod čijom su efektivnom komandom bili arapski dobrovoljci. Na jednom od videosnimaka, kojima raspolaže haško tužiteljstvo, prikazana je posjeta Alije Izetbegovića odredu El Mudžahid u općini Novi Travnik. Na snimku se vidi da pored Izetbegovića sjede kasniji komandant Sedme muslimanske Halil Brzina, Rasim Delić, Sakib Mahmuljin, Abu Al Maali, Bakir Alispahić. Prema snimci se vidi da je Ali Izet, kako su Izetbegovića oslovljali arapski dobrovoljci, bio omiljen među mudžahidima. Prilikom svjedočenja Ive Fišića početkom februara ove godine, u kojem je govorio kako su mudžahidi odrubili glavu travničkom ekonomisti Draganu Popoviću u logoru Orašac, svjedok je ustvrdio da je sve ispričao oficirima ABiH u kasarni na što je major Fikret Ćuskić glasno rekao da “s nekim jedinicama na ovom području više ne može, da neće više tu da bude i da će o svemu izvijestiti predsjednika Izetbegovića”. Ako se odbrana Hadžihasanovića i Kubure odluči da istraje u dokazivanju postojanja “paralelne komande”, čime bi pokazali da oni nisu mogli ni sankcionirati njihove zločine, onda će u Haagu morati odgovarati i drugi visoki bošnjački oficiri i političari. Međutim, teško je pored velikog broja vojnih dokumenata dokazati odbrani da je direktnu komandu nad El Mudžahidom imao umrli Izetbegović. Prema nekolicini nama dostupnih dokaza, koje je haško tužiteljstvo prikupilo u istrazi protiv Sakiba Mahmuljina, očito je da je u kritičnom vremenu (operacija FARZ), pristup mudžahidima mogla imati isključivo osoba koja je imala propusnicu sa potpisom tadašnjeg brigadira Mahmuljina. Tako je doktoru Refiku Muharemoviću omogućeno da uz Mahmuljinov potpis uđe u kamp mudžahida i razgovara sa nekoliko zarobljenih srpskih vojnika u kojem je tražio informacije za svog nestalog brata. Tokom operacija na Ozrenu, Istureno komandno mjesto (IKM) bilo je smješteno u maglajskoj tvornici Natron, iz koje je Mahmuljin komandovao. Pored ovoga, bivši pomoćnik komandanta za sigurnost u Trećem Korpusu Ramiz Dugalić pismeno je zatražio od Mahmuljina da interveniše kod komande El Mudžahida da zarobljenike predaju komandi korpusa. Međutim, Mahmuljin na ovaj dokument navodno nikada nije odgovorio. Ubrzo je Dugalić smijenjen.Za sada je očito da je dolazak mudžahida u srednju Bosnu koštao Haaga visoke oficire Armije BiH koji nisu sankcionirali zločine mudžahida i svojih vojnika nad Hrvatima i Srbima. Iako ova jedinica nikada nije mogla samostalno poduzimati strateške vojne operacije (odred je brojio od 300 do 500 stranih vojnika i oko 800 domaćih mudžahida u jedinici “Asim Čamdžić”), SDA vlast je svojom propagandom uzdizala ovaj odred zbog njene uloge u “islamiziranju loših bosanskih muslimana”. Cijenu povratka “izvornom islamu” tako će platiti generali bosanske armije, a s njima i politika SDA prema kojoj Bošnjaci nikada u ratu nisu činili ratne zločine i protjerivali druge narode. VOJNO TUŽITELJSTVO NIJE PROCESUIRALO RATNE ZLOČINE Prema posljednjim informacijama pristiglim iz haškog Tribunala, zastupnici Tužiteljstva su u posljednja tri dana ove sedmice dokazivali da vojni zapovjednici i vojno pravosuđe nisu nikada vodili istrage niti su procesuirali zločine pripadnika Sedme muslimanske brigade i El Mudžahida počinjene nad hrvatskim i srpskim civilima i zarobljenim vojnicima. Ako se ove tvrdnje dokažu kao tačne, bit će osporena odbrana Envera Hadžihasanovića i Amira Kubure, koja se zasniva na tvrdnjama da u spornom vremenu nisu imali zapovjednu odgovornost nad ovim formacijama. Međutim, zenički ratni vojni tužitelj iz 1993. godine Sead Žerić prilikom svog svjedočenja u Haagu ove sedmice je izjavio da se iz tog vremena sjeća samo jedne krivične prijave protiv trojice vojnika Armije BiH koji su ubili jednog hrvatskog civila. Kada ga je tužilac upitao da li se sjeća prijava zbog zlostavljanja zatočenih hrvatskih i srpskih civila u Travniku, on je odgovorio: “Nije mi poznato da su civili bili pritvoreni”. Pošto je svjedok Žerić potvrdio da su pravosudni organi funkcionirali normalno i da su vojne komande uvijek mogle prijaviti slučajeve zločina koje su počinili pripadnici Trećeg korpusa (stizale su prijave samo protiv vojnih dezertera, prijave za krađe i ubistva pripadnika korpusa), prema tužiteljima je neosporno da ubistva, silovanja, etnički progoni i druga krivična djela učinjena protiv Hrvata i Srba nisu nikada sudski procesuirana.Advokati optuženih Edina Rešidović i Fahrudin Ibrišimović istakli su da bi sudije morale uzeti u obzir okolnosti u kojima je radio vojni sud i tužiteljstvo zbog nepostojanja uvjeta i sredstava za istrage i nemogućnost da kontaktiraju hrvatske žrtve pošto su izbjegli na područja pod kontrolom HVO-a. Odbrana tvrdi da su zločine činili dezerteri ABiH koji su se predstavljali kao regularna vojska?! Zato, zaključuje odbrana optuženih, “djela koja su počinili vojnici nisu spadala u nadležnost vojnih već civilnih vlasti i redovnog suda”.Kako je moguće trenutno vidjeti iz ponašanja odbrane Hadžihasanovića i Kubure, njihova strategija se zasniva na traženju olak-šavajućih okolnosti, a nikako dokazivanju postojanja paralelne i više komande nad Sedmom muslimanskom brigadom i El Mudžahidom. Zbog ovih činjenica, teško je očekivati da će optuženi dokazati svoju nevinost i dobiti kraće zatvorske kazne. Mudžahidi protiv Šemsudina Mehmedovića KO JE UHAPSIO LIONELA DIMONA Pored ovih detalja vezanih za suđenje Hadžihasanoviću i Kuburi, nevjerovatnim se čini i pisanje SAFF-a o šefu Kluba zastupnika SDA u Federalnom parlamentu Šemsudinu Mehme-doviću. Mudžahidi za Mehmedovića pišu: ”Ipak, najopasniji su oni koji uporno koriste svaku priliku da o mudžahidima govore kao o špijunima inostranih obavještajnih službi. Naročito ako se radi o ljudima koji su se mudžahidima ulizivali da su im prijatelji. Najslikovitiji primjer ove vrste je Šemsudin Mehmedović, aktuelni predsjednik Kluba SDA u Federalnom parlamentu. On se veoma često zna hvaliti kako je među mudžahidima otkrio veliki broj stranih špijuna. Slučaj hapšenja Francuza Lionela Dimona i njegovih saradnika u zeničkom naselju Mekušnica Šemsudin Mehmedović je pripisao svojim sposobnostima skrivajući pravu istinu koja bi pokazala da je Meh-medović ustvari u toj akciji uprskao i šefa i stanicu. Pravu istinu o ovom slučaju nam otkriva jedan od bivših zamjenika Abu Al Maalija...’Kada smo se suočili sa kriminalom Dimona i njegove grupe, odlučili smo pomoći zeničkom MUP-u da uhapsi ovu grupu. Abu Al Maali je posjetio tadašnjeg ministra u Zenici Šemsudina Mehmedovića s kojim je dogovorio način hvatanja Dimonove grupe’.Kako tvrdi SAFF, Dimon i njegova grupa je jedan dan došla u selo Orašac blizu Mehurića u općini Travnik, gdje ih je Abu Maali, pod izgovorom da im želi pomoći, odveo u policijski stan u Zenici. Ministar Mehmedović je rekao Abu Al Maaliju da će oni samo uhapsiti Dimona i ostale, ali je došlo do pucnjave i ubistva jednog teroriste. Kako se Mehmedović kasnije u medijima hvalio da je uhvatio teroriste uz pomoć svog špijuna među mudžahidima, sada mu je SAFF prenio poruku: ”Abu Al Maali mu tu izmišljotinu nikada neće halaliti. Mehmedović je doznao da mu je zbog toga Abu Al Maali plaho zamjerio zbog čega on više nikad nije smio doći u Bočinju, gdje je inače bio redovan gost”.