Odmah su primijetili, svi, u našoj mahali, i, kao da više ništa drugo nije bilo u vezi sa njom važno, samo se šap’talo o tome kako Ðula, svaki dan, gotovo u isti cas, cim iskuca deset ujutro, izade iz svoje male kuce na vrhu onih razvaljenih basamaka, na Brdo džamiji. Gotovo trceci bi prošla sokakom, i zarcici na prozorima bi se ubrzo mogli opet vratiti u prvobitno stanje. U trenu je više nije bilo nadohvat ociju. “Gdje li to ide, i, ništa je ne ometa, ni kiša nekidan. Padalo je kao da iz kabla .....