Sakib Mahmuljin je iz Sarajeva, iz Glavnog štaba Armije BiH, u Zenicu stigao gotovo nečujno ni vrijeme se tačno ne zna da bi 23. maja 1993., u hotelu “Rudar“, o njegovom srednjobosanskom formacijskom rasporedu vođena zanimljiva debata. Stjepan Siber, tadašnji zamjenik načelnika GS-a ARBiH, u svom ratnom dnevniku ovako opisuje sastanak sa Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i Vehbijom Karićem, na kojem je prvi put saznao za Mahmuljinovu ulogu u Zenici: “Sefer kaže da ga predsjednik Izetbegović zove da se hitno vrati u Sarajevo. Naređuje nam da zavedemo vojnički red u Trećem korpusu. Naređuje nam da prenesemo mudžahedinima da je predsjednik naredio da u roku od 48 sati napuste okolicu Zenice i da pravcem Zenica - Igman izađu iz BiH. Na naš upit: ’Ko zna gdje su ti mudžahedini?’, Sefer odgovara: ’Zna Sakib Mahmuljin, on je veza sa njima.’ Izvršilac tog zadatka, prema Seferovom naređenju, bit će Rasim Delić.” Nema druge potvrde da je uopće postojalo takvo Izetbegovićevo naređenje, niti da ga je Rasim Delić i tada i kasnije pokušao izvršiti. Izvori iz Komande Trećeg korpusa danas Mahmuljina opisuju kao “činovnika koji je trebao rješavati probleme, dok je upravo Delić vodio direktne pregovore sa vođama stranih mudžahedina. U više navrata se događalo da na zahtjev Abu Maalija, emirajedini-ce ’El Mudžahedin’, Mahmuljin sačeka kod sekretarice dok ne završi razgovor sa Delićem”. Komanda povijesti Siber se, pak, Mahmuljinom bavi i u bilješci od 2. jula 1993: tada je, naime, ponukan otkrićem da je Ma-hmuljin imenovan savjetnikom komandanta - na dužnost koja ne postoji u ARBiH - zatražio od njega objašnjenje. Odgovor je dobio uz ciničan osmijeh, svjedoči Siber i objašnjava: “Meni je bilo sve potpuno jasno: zapovijesti za Treći korpus ne dobiva Enver Hadžihasanović, nego Sakib Mahmuljin, koji ih poslije prenosi načelniku štaba Muradifu Mekiću ili Enveru Hadžihasanoviću.” Enver Hadžihasanović, prvi komandant Trećeg korpusa (14. novembar 1992. - 1. novembar 1993.), i rahmetli Mehmed Alagić, drugi komandant Trećeg korpusa (1. novembar 1993. - 26. novembar 1994.), optuženi su u Haagu za ratne zločine koje su od januara 1993. do januara 1994. nad srpskim i hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima počinili strani i lokalni borci na području pod kontrolom Trećeg korpusa. Uz njih je optužen i Amir Kubura, prvi komandant Sedme muslimanske brigade. Mahmuljin je javno podržao svoje bivše saborce kao nevino optužene i na posljednjoj godišnjici Trećeg korpusa, međutim, nikada nije progovorio o tome ko je počinio zločine. Zbog neuobičajene “savjetničke” uloge, kakvu opisuje Siber, Mahmu-ljin je izuzetno važan i Haagu: advokati odbrane imaju priliku pokazati paralelni sistem komandovanja nad jedinicama kao što su Sedma muslimanska i “El Mudžahid”, koje se u Tribunalu i terete za najveći broj zločina?! O Mahmuljinovoj zeničkoj ulozi svjedoči i Nedžad Latić, koji u knjizi Boja povijesti opisuje svoj prvi susret s njim na smotri Sedme muslimanske i prenosi razgovor s Halilom Brzinom, kasnijim komandantom Sedme: “’Eto ti komandanta Korpusa’, rekao je Brzina. ’Nisko je rangiran’, odgovorio sam. ’Pogurat ćemo ga. Najvažnije je da imaš povjerenje u njega. Možemo ga pogurati da bude pomoćnik komandanta, i tebi je dovoljno za bolju saradnju sa Korpusom.’”?! Iako bez formalnog vojnog obrazovanja, Mahmuljin je vanredno brzo napredovao u Izetbegovićevoj vojnoj i odbrambenoj strategiji, da bi od 1996. do 2001. - nakon smjene Hasana Čengića na američki zahtjev bio zamjenik federalnog ministra odbrane. Geografska slučajnost “Prvi Bošnjak” u Federalnom ministarstvu odbrane bio je “treći čovjek” SDA-ovog Savjeta nacionalne sigurnosti: dvojica preostalih već ranije su smijenjena na američki zahtjev (Bakir Alispahić je napustio mjesto direktora AID-a nakon desanta SFOR-a na Pogorelicu 16. februara 1996., a Hasan Cengić novembra 1996.). U Reutersovom izvještaju od 19. novembra 1996. (Bosnia job change clears way for arms shipment, Kurt Schork) neimenovani američki zvaničnici su podržali Mahmuljinov izbor: “Cinjenica da su mudžahedini bili aktivni u njegovom području je geografska slučajnost i nema nikakve veze sa Mahmuljinovom političkom orijentacijom.” Dileme su ipak ostale, mada ga američki zvaničnici i 1998. smatraju poboljšanjem nakon Cengića. Domaći izvori, pak, Mahmuljinu pripisuju dvostruku politiku: dok je dokazivao kooperativnost američkim instruktorima još krajem 1995., u doba kada Selmo Cikotić, kao vojni ataše BiH u SAD-u, dovodi prvu američku vojnu delegaciju u Treći korpus, na drugoj strani opstruirao je zapadne istrage, poput zahtjeva francuske vlade za saslušanjem Abu Maalija 1997./98., ili Gelbardov zahtjev iz 1999., kada je zbog Abu Maalija prekinut program “Obuči i opremi”?! U jesen 1996. Mahmuljin predvodi listu SDA na kantonalnim izborima u Zenici, objašnjavajući kako vojnu karijeru napušta na zahtjev predsjednika Izetbegovića. Početkom septembra iste godine Ljiljanu spremno odgovara na pitanja o zahtjevu HDZ-a Zenica da bude skinut sa izborne liste, jer su “nepoželjne strane snage” ostale na tom području; te o američkim kritikama SDA da koristi bivše mudžahedine za discipliniranje i napade na političke protivnike, pa čak i o navodnim zločinima Armije BiH tokom sukoba sa HVO-om. No, kada je na red došlo pitanje o zločinima nad zarobljenim srpskim vojnicima u završnim operacijama oko Vozuće, Mahmuljin traži od novinara da isključi diktafon! Na ovo pitanje nikada nije odgovorio. Novembra 1997. pronađeni su prvi dokazi ovih zločina: prema informacijama objavljenim od strane banjalučke komisije i predstavnika SFOR-a u Sarajevu, 14. novembra na lokalitetu Ozren-Vozuća, iako se očekivala manja grobnica sa osam leševa, iskopano je 17 leševa, većina u vojnim uniformama i najčešće bez glava?! Opet je jedan od čelnika pravosuđa u Zeničko-dobojskom kantonu Ljiljanu rekao da nema nikakvu informaciju o ovim iskopavanjima ili o zločinima, no iskopavanja su nastavljena, jer se očekivao pronalazak 54 tijela zarobljenih pa nestalih vojnika Vojske RS-a. U aprilu 2002. Vlada RS-a dostavlja haškom tužilaštvu dokaze o zločinima “mudžahedina” nad Srbima, a 5. novembra iste godine i krivični predmet protiv Rasima Delića, kao “lica na određenoj komandnoj funkciji u Armiji BiH, pod čijom komandom su djelovali i zloglasni tzv. „mudžahedini ili sveti ratnici”. Deliću su stavljena na teret ubistva i teška stradanja Srba “u logorima Livade i Gostović na području opštine Zavidovići, koja su bila pod kontrolom tzv. mu-džahedina”, a u međuvremenu stižu i novi dokazi o zločinima nad Srbima na području Doboja i Ozrena. Pare, a ne borba Komisija RS-a za potragu za nes-talim i zarobljenim osobama je potom potvrdila da je tokom 1996. i 1997. godine 137 tijela zarobljenih pa nestalih vojnika Vojske RS-a ponovo premješteno iz 11 masovnih grobnica na području Zavidovića i planine Ozren. Tako su nestala, prema podacima ove komisije, 64 tijela iz najveće masovne grobnice, zatim 16 tijela prvobitno ukopanih na Podsjelovu i 53 tijela iz grobnice na Stogu. Iz ove komisije također tvrde da je, od 463 zarobljena Srbina na području Ozrena, nakon rata izašlo iz zatvora samo njih 157. Lokalne sudske vlasti Zenice nisu nikada provele bilo kakvu istragu o ovim zločinima. U međuvremenu se saznaje kako su Nenad Skrbić i Dušan Skrebić 18 mjeseci poslije rata držani kao tajni zatvorenici u paviljonu 5. vojnog zatvora izvan unutrašnjeg kruga zeničke kaznione: tri mjeseca nakon njihovog zarobljavanja na planini Ozren, završen je rat?! “Skrbiću i Skrebiću je rečeno da su držani po navodnom Mahmuljino-vom naređenju, jer se on nadao da će ih moći iskoristiti kako bi locirao dvojicu svoje nestale braće. Mahmu-ljin je negirao odgovornost za ilegalno zatvaranje dvojice Srba. ’Lično nemam ništa s tim’, rekao je, dodajući da Ministarstvo odbrane vodi istragu”, objavio je Los Angeles Times 2. februara 1998. U mjesecima nakon izbavljenja Skrbića i Skrebića, dvije bosanske istrage su pokrenute i niti jedna nije donijela nikakve rezultate. Brojni Mahmuljini koji su stradali na različite načine tokom genocida na području Prijedora i Kozarca u proljeće i ljeto 1992., bliski su rođaci Sakiba Mahmuljina. Njegova braća Nagib i Omer posljednji put su viđeni jula 1992. u logoru Omar-ska, svjedoče bivši logoraši. “Vjerovao sam da će upravo takvo stradanje njegove porodice biti veliki motiv za njegovu borbu. Ne bi bilo sporno ni da se pritom malo obogatio. Ali, on se potpuno posvetio parama, a ne borbi”, komentira jedan njegov bivši saborac, objašnjavajući: “Izetbe-gović je personalno dijelio zadatke: Mahmuljinu je dao zadaću da osmisli strategiju odbrane. Prepustio mu je i pare i ovlasti da to uradi, ali ga je razočarao.” Krajem 2003. iz Banje Luke putuju novi dokazi u Haag o zločinima nad Srbima i Hrvatima, a već u januaru ove godine intenziviraju se najave haške optužnice protiv Sakiba Mahmuljina. DANI PRED VRATIMA Umijeće bogaćenja Sakib Mahmuljin je tokom mandata Bičakčićeve vlade - u centru Sarajeva riješio svoje stambeno pitanje, otkupom za certifikate kuće koja je danas velelje-pna vila. Afera koja je tada nastala i brojna novinarska pitanja otkud mu pare, Mahmuljin je riješio sljedećom doskočicom: "Rođak iz Amerike poslao mi je ček od milion dolara!” Novinar Dana zvonio je prošle nedjelje na vrata zida iza kojeg obitava porodica nekadašnjeg savjetnika, komandanta i ministra: nakon što je ime izgovoreno u interfon, sve se isključilo. Vrata su ostala zaključana. SLUŽBENA BIOGRAFIJA Ko je Mahmuljin u Bošnjaka U biografskoj noti objavljenoj u knjizi Ko je ko u Bošnjaka, za Saki-ba Mahmuljina stoji da je završio Višu školu za cestovni saobraćaj i Ekonomski fakultet, te obavljao dužnosti "u saobraćajnoj i finan-sijskoj službi bivše JNA u Čapljini (1970.-1989.), radnik Republičkog štaba TO BiH (1989.1992.), član Generalštaba ARBiH (1992.), član Komande i komandant Trećeg korpusa ARBiH (1993.), komandant Trećeg korpusa ARBiH (1993.-1996.)”.