Statistika »krvavog kosovskog marta« nakon mjesec i po dana dobila je svoje ime i prezime. Pokrajinska vlada napokon se udostojila da strogo čuvanu tajnu (imena ubijenih u Prištini, Mitrovici, Podujevu, Žuru, Gnjilanu, Dećanima...) obznani svijetu, Evropi i Jugoslaviji. Cilj objavljivanja (koje nije dobrovoljno) je prekidanje fantastičnih priča, naglabanja, manipulacija, nedoumica, preuveličavanja, euforičnih iskrivljivanja ovog događaja koji »s koljena na koljeno« poprima sve grandioznije razmjere (»Mladina barata brojem od 180 mrtvih, a albanska emigracija sa 1.000). Naravno, što je više oklopnih vozila i do zuba naoružanih specijalaca zaposleno na čuvanju »državnih tajni«, to i narodna mašta ima više »argumenata« i prostora za produkciju i pronošenje najrazličitijih priča, bajki, glasina... Zato ostaje sumnja i pitanje koliko (ipak zakašnjela) informacija vlade Kosova ima težinu demanta radio-mileve koja je shodno svom neformalnom karakteru, ali često i dobroj obaviještenosti, došla do višestruko različitih podataka o stradanju Albanaca koji su se pobunili protiv promjene Ustava i »srpske hegemonije«. No, sporenja oko broja pobijenih militantnih demonstranata imaju snažnu crtu morbidnosti svodeči ljudsku tragediju na suhu i odvratnu birokratsku igru brojevima. (Smrt jednog čovjeka je tragedija, a smrt više ljudi je statistika!) Ovdje bi se, naravno, morali složili da su Albanci na Kosovu ljudi, što im dio »beogradske štampe« u povremenoj fašistoidnoj isključivosti želi osporiti. Prema oficijelnim saopštavanjima s Kosova »uvođenje vanrednih mjera dalo je određene rezultate«. Situacija se normalizuje. No, sekvenca nedavno emitovana iz »središta vanrednog stanja« na TV Zagreb, izlazak garavih starotrških rudara iz okna, pokazuje da komoratima nije baš do priče i veselja. Prolazeći pognutih glava pored reportera zagrebačke TV rudari nisu bili spremni na bilo kakav kontakt i komunikaciju. Njihov stav je pasivna rezistencija. A iz predmeta ONO i DSZ ste učili kakav je oblik otpora u pitanju. Dakle, situacija se ne normalizuje, situaciju »normalizuju«. Privremeni rezultati u spriječavanju teške tragedije i građanskog rata su postignuti u svakom slučaju, međutim, većina kompetentnih posmatrača se slaže da je Kosovo definitivno izgubljeno za Jugoslaviju. »Trenutni uspjeh« vanrednih mjera, naravno, ne amnestira politiku kojoj je krajnji cilj upravo bilo »polijevanje benzina na vatru« i koja je sve učinila da nađe argumente za uvođenje sile u politiku. Izolacija kao normalizacija Mada zvanični kominiku, uveliko se slasno šapuće o jednom specifičnom obliku »normalizovanja« stanja u Pokrajini. Riječ je o IZOLACIJI nepoćudnih lica. Novinar Rilindje Veton Surroi prije dvadesetak dana uputio je Petru Gračaninu, saveznom sekretaru za unutrašnje poslove, otvorenu molbu da mu odgovori na nekoliko pitanja od kojih je ključno ono koje se tiče izoliranih ljudi na Kosovu. Surroi piše Gračaninu: Javnost još nije potpuno informisana o ukupnom broju uhapšenih, te o motivima koji su nagnali državne organe na taj korak, osim kada je u pitanju učestvovanje u demonstracijama. S tim u vezi u javnost su preko naših i stranih medija izbile informacije »iz povjerljivih izvora« u kojima se govori o praksi »izolacije« pojedinaca, o aktivnosti »praćenja« određenih albanskih intelektualaca«, a posebno potpisnika Apela 215 intelektualaca ove nacionalnosti koji su imali drugačije viđenje o Ustavnim promjenama u SR Srbiji od zvaničnog. Molimo vas da osim broja uhapšenih učinite dostupnim i korelativne informacije. U tom slučaju potrebno bi bilo i objašnjenje o terminu »izolacija«, jer je on neka vrsta presedana za javnost. Da li izolacija znači kućni pritvor, i ako je to tako, onda kakva je pravna osnova za takvu mjeru, ili izolacija znači kako se vrlo često govorka (u stilu »znam sigurno« ili »čuo sam da«), pritvor za određene osobe bez prava na advokata, jer se prema tim osobama ne vodi istražni legalni postupak? Ili pak znači sasvim nešto treće, što je nedovoljno poznato u našoj praksi? Osim licemjerne izjave šefa kosovske policije Jusufa Karakušija da »oni (»izolovana lica«, op.a.) znaju gdje se nalaze« misli se na dva autobusa intelektualaca koji su iz Prištine odvezeni u nepoznato zvaničnih odgovora na pitanja Surroia i zainteresovane javnosti nema. Tek, nagađanja su ponovno okrilatila. Do odgovora na novinarskih »five W« nemoguće je doći. Izolacija kao »revolucionarno pravo« Dok se čeka odgovor Gračanina ili nekog drugog zvaničnika, trud javnosti okrenut je ka pokušajima da se definiše termin IZOLACIJA. U pravnom pogledu odgovor proizilazi iz republičkog i pokrajinskog zakona o unutrašnjim poslovima u kojima se izolacija određuje kao mjera koja se može primijenili isključivo u slučajevima vanrednog stanja. Izolacija je administrativna mjera predostrodnosti ili kako precizno stoji u članu 53. Zakona o unutrašnjim poslovima Kosova: »Ako Predsedništvo oceni da su nastale vanredne prilike u Pokrajini koje ugrožavaju javni poredak, Izvršno veće doneće odluku da pokrajinski sekretar naredbom ograniči ili zabrani kretanje ili pristup licima na javnim mestima ili na određenom području. Pod uslovima iz stava 1. ovog člana Izvršno veće doneće odluku da pokrajinski sekretar rešenjem naredi licima čija je delatnost usmerena ili kada postoji osnovana sumnja da bi njihova delatnost mogla biti usmerena na ugrožavanje javnog poretka boravak u određenom mestu ili zabranu napuštanja mesta prebivališta sa obavezom javljanja. Ove mere mogu trajati dok postoje okolnosti zbog kojih su preduzete.Kao i većina ovdašnjih zakona, i ovaj ima svoje utemeljenje u »revolucionarnom pravu koje daje neviđeno široka ovlaštenjima njegovim izvršiocima. O tome šta je »delatnost usmerena na ugrožavanje javnog poretka« nema preciznijih kvalifikacija. Ostavlja se sve na savjest i obraz ljudi koji neposredno vrte vlast, a to je, mora se priznati, garancija improvizacije od čega je svako civilizovano pravo oslobođeno u velikoj mjeri. No, fundamentalna pitanja kakvo je ovo teško se mogu rješavati u vanrednim situacijama. Javnost je, prije svega, u ovom trenutku željna odgovora ko, gdje i zašto je izolovan. Nezvanično se spominje Leskovac kao jedno od mjesta gdje se opasni po poredak izoluju, a određenijih podataka o broju izolovanih nema. Zna se da su bez objašnjenja i bez traga odvedeni neki srednjoškolski profesori, potpisnici Povelje, albanski intelektualci, neki »Vlasijevi ljudi«, direktori. U telefonskom razgovoru sa Vetonom Surroijem saznali smo da još uvijek ne postoji neka racionalna kategorizacija mjera koje su preduzete pod firmom izolacije, niti postoji suma podataka koja bi dala neki određeni odgovor na mnogo pitanja koja se tiču teme izolacije. Prema riječima dr Vojina Dimitrijetvića, čelnog čovjeka Foruma za ljudska prava, i oni će se uskoro pozabaviti problemom kršenja ljudskih prava na Kosovu sa posebnim tretmanom izolacija. Nadati se da će tada biti nešto jasnija maglovita slika o proganjanju politički nepodobnih Albanaca na Kosovu. Neka i istina o izolacijama iziđe na svjetlo dana. Ako ni zbog čega, a ono da ostane manje prostora za manipulaciju i emigrantsku propagandu. Zašto, dakle, Petar Gračanin ne bi odgovorio Surroiu i svima nama!