Dok sam bio dijete, a djetinjstvo kao da je trajalo sve do posljednjeg od mojih srednjoškolskih dana, godina mi se cinila dugom kao vjecnost. Otac je jednom ispred kuce u Ulcinju zasadio mladicu masline. Obigravao sam oko krhkog pruta i oca zapitkivao kada cemo sa buduceg stabla ubrati prve masline. “Za deset godina”, rekao je otac. Mogao je isto tako reci i “nikad” jednako bi mi se blizu ucinilo. Ali od tada sam godinu zamišljao kao stablo masline. Onako kako je to stablo raslo, tako je godina .....