Tko smo, što smo, odakle dolazimo, kamo idemo - to su vjecna filozofska, pa i spisateljska pitanja što nas danomice kopkaju, možda i stoga što su primamljiva za odgonetanje i što odgovori uvijek pobuduju znatiželju, jer svatko ima svoju pricu i svatko je prica na svoj nacin. Ako smo definirali vlasti-ti identitet, bilo kao nacin "individualnog djelovanja", bilo kao fantaziju, kao nedostatak, ili kao nešto što smo izgubili i više to ne tražimo, jer nam je postalo nevažno - dakle, ako smo barem nešto od toga razriješili, onda cemo ta pitanja tko smo i što smo razmatrati filozofski i varirati teme o smislu ži-vota, smrti, nirvani, ili pak o tomu da smo kasno spoznali "da je naš put krug", kako je pjevao Tin Ujevic Psiholozi tvrde da se danas pojedinac "u prvom redu defi-nira uz pomoc identiteta". Ali što ako ne znam tko sam ili sam to ostavio iza sebe ili sam zaboravio, a od svega što znam iz-gradio neki svoj identitet, svoju viziju identiteta koja na ma-hove nije stvarna, nego je gotovo fikcija. Ako sam razradio svoj mit o korijenima da bih bježao od vec ustaljene fabule o korijenima, nisam to cinio da bih nekamo odmaglio iz svijeta koji je definiran bezbrojnim "etnoparcelama", jezicima, dija-lektima, bojama kože, nego sam jednostavno iskazivao odboj-nost prema onima koji tocno znaju što su i tko su, koji sve znaju o svojim precima, koji listaju rodoslove i ponosno isticu kako pripadaju nekomu i kako nisu sami i ostavljeni, te kako se najbolje osjecaju medu svojima. Svojte i svojatanja, još od najranije dobi, doživljavao sam sa stanovitom tegobom. Taj me osjecaj i danas drži. Medu svojima sam se osjecao najgore, uvijek mi se cinilo da me promatraju kao nekoga tko je neprilagoden, tko ce ih iz-nevjeriti. Vec nakon mojih prvih literarnih radova i stanovitih kritika, ponajprije društvenih, moji su me bližnji docekali teškim moralnim maljem i prvi podastrli da sam okaljao obraz užoj i široj porodici, jer da su oni davno uvidjeli kako sam u žitu porodice kukolj koji valja odstraniti. Ali ako sam uopce nešto bio, onda sam ponajprije bio "porodicni reakcionar". Jednom je zasjedalo "plemensko vijece" na kojemu se naklapalo kako me treba "iskljuciti iz zajednice" cijim se clanom nikad i nisam osjecao. Veliki americki pjesnik i esejist iz 19. stoljeca Ralph Waldo Emerson, jednom je rekao da je "društvo u zavjeri pro-tiv ljudske prirode svakog svog clana, jer zahtijeva usklade-nost kao vrlinu, a zazire od samopouzdanja i individualiteta". Sada mi se cini da sam još kao puckoškolac nosio u sebi neku klicu otpora prema onomu što je ustaljeno i nametnuto kao neko pravilo. Ne mislim da je to vrlina kojom se sada hvastam, ali zasigurno je taj instinkt cinio svoje i vukao me sve više u "društvo neprilagodenih", na sami rub otpadništva. Na satovima predvojnicke obuke bio sam najgori i uvijek na zacelju. Rijeci nastavnika predvojnicke da u meni raste "unu-trašnji neprijatelj", razumio sam mnogo godina kasnije kada je ta ista formulacija objavljivana u novinama u vrijeme hajke na mene i moj roman-prvijenac. Od novinskih isjecaka sacinio sam svojevrsni Registar uvreda, malu "bijelu knjigu" koju danas listam krajnje ravno-dušno. Nailazim na mnoga imena davno zaboravljena i vec potonula, pa i na ime književnog autoriteta iz toga vremena Vlatka Pavletica, utjecajnog ideologa, koji me u listu Telegram naziva "skandal-majstorom", a na njega se nadovezuje stano-viti Ralic u listu Komunist, optužujuci me da sablažnjavam i da to cinim svjesno, te da se ne radi o "psihijatrijskom slucaju", kako su me u Mostaru opisivali "kulturnjaci" (rasprava je objavljena u beogradskom listu Svet), nego o "svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagodenog pisca koji se ocigledno muci s identitetom". Mogao sam bez ovog uvoda i posezanja za primjerima iz mladosti nastaviti zapocetu pricu o identitetu i prilagodbi, ali mi je sada lakše ustvrditi kako su oba ta pojma do dana da-našnjeg ostala tamo gdje su i bila, a svaki pokušaj da ih razri-ješim i ispitam samo ih je još više zamaglio i dao za pravo ko-munistickom ideologu koji me u svom glasilu još kao mladog predstavio neprilagodenim, a u sferi identiteta frustriranim. Onda je to zasigurno znacilo da se nisam uspio prilagoditi društvu i ideologiji, docim je moj kriticar uvidio moje muke s identitetom, jer sam, odgovarajuci na politicke objede da sam šovinist, zavapio da mi se pomogne oko te definicije i odredi neka nacija u ime koje bih prakticirao šovinizam. Ono što sam iz toga doba složio u svoj Registar, sada me zabavlja. Kako ni-sam znao naciju u ime koje bih bio šovinist, obeshrabrio sam svoje gonice. Bilo je tako jednostavno, a ispalo je zamršeno.Tko je on uopce; tko je taj covjek? Onda me jedna slucaj-nost gurnula u neocekivanu poziciju; ta luckasta slucajnost uvijek se pojavi da izazove još vecu zabunu. Možda mi je htjela priskociti upomoc, ali se i slucajnost pokatkad umije poslužiti falsifikatom. Naime, u jednoj Antologiji mladih srp-skih pisaca židovskih korijena, koja se pojavila u Izraelu, našlo se i moje ime. Aha, sad znamo tko je, razotkriven je, a kako sam prijateljevao s jednom gospodom, dopisnicom Timesa, uvijek sumnjivom, to se i moje ime sve cešce spominjalo u istom kontekstu, cak su do mene dopirali tracevi iz politickog podzemlja kako radim za neke strane obavještajne službe. O tome sam napisao pripovijetku Voda sepopela do grla. Uza sve, stalno se isticalo kako su moji bliski prijatelji pisci židovskog podrijetla (Kiš, David, Lebovic). Ta afera s Antologijom nije previše izbijala u javnost, ali se o njoj govorilo u kuloarima, a na jednoj književnoj veceri netko je pitao mog prijatelja Borislava Pekica jesam li ja stvar-no Židov, a ako nisam - kako sam se mogao naci u Antologiji. Pekic je odgovorio da je pisac najvjerojatnije sam plasirao pricu neobaviještenom sastavljacu, ne zato da bi uskocio u Antologiju, nego stoga što on može biti sve, što se zeza oko identiteta. Kao što umije reci da je Madar, Hrvat, Crnogorac, što ne bi rekao da je Židov. Pekic je i pred