Navucena je vec poodavno zavjesa šutnje nad likom i djelom književnika Derviša Sušica. Nametnuta je oko njega neka vrsta sicilijanske "omerte" po cijim se surovim zakonima, nepisanim ali svima znanim, o nekome ili o necemu šuti ili u strahu, ili u racunici, ili obicnoj osveti, ili po cistom oportunizmu kojem je "cutanje zlato". Tako stariji, vremešniji, vec pomalo gube iz vida snažna i krupna literarna djela Sušiceva (Ja, Danilo, Pobune, Cudnovato, Uhode, Hodža Strah, Tale, Žar i mir, Veliki vezir , Listopad, Cudnovato, Nevakat i druge mnoge knjige, romani i djela), a mladi naraštaji, zahvaljujuci "omerti" ovdašnje i ovovremene "halke", nemaju ni priliku, ni mogucnost da vide i procitaju opus ove osobene licnosti u novijoj književnosti Bosne i Hercegovine. Beskompromisni i probirljivi Miroslav Krleža jednom prilikom (Enes Cengic, S Krležom iz dana u dan, knj. 2, str. 85, Globus, Zagreb, 1985), jezik Muslimana Bosne i Hercegovine stavio je po ljepoti i socnosti bez dvoumljenja na prvo mjesto srodnih južnoslovenskih jezika, a na prva tri mjesta te osobene i meritorne ljestvice stavlja Skendera Kulenovica, Derviša Sušica i Hamzu Humu. Dirnuti osinjak Leden muk (uz djelimicne casne izuzetke Tuzle) protice tako, u toj "bosanskoj omerti", i u ovoj godini, po simbolici višestrano i "okruglo" vezanoj za ime Derviša Sušica. Sušic je roden prije 80 godina (1925); umro je prije 15 godine (1990), a njegova knjiga zbog koje se, objektivno, šuti i prešucuje njegovo ukupno i golemo literarno djelo Parergon (izd. NIŠRO Oslobodenje, Sarajevo, 1980), objavljen je, dakle, prije 25 godina. Ne treba ispustiti iz vida da je magla šutnje nepravedno prekrila i okolnost da je Derviš Sušic kao plodan novinar i urednik djelovao i u listu Oslobodenje u jednom društveno delikatnom vremenu od 1949. do 1951. godine. Šuti se da se ne varamo zbog Parergona, te njegove Zabilješke uz roman o Talu. "Omerta" u obradi caršijske "halke" presudila je, uvrijedeno i bez praštanja, ukupnom, obimnom i nesporno znacajnom književnom opusu Derviša Sušica samo zbog odvažnosti i beskomprisnosti ovog pisca da zacas "iskoci iz literature" i sa tih vanliterarnih pozicija objasni pozadinu, suštinu i smisao onoga što su njegovi junaci u romanu Tale govorili i razmišljali omedeni književnom, što ce reci estetskom formom teksta. Dirnuo je Derviš Sušic tako u osinjak; gurnuo je prst u mrežu paucine koja se pritajeno i pritvorno ispredala o raznim tragicnim verzijama i gledanjima i tumacenjima tzv. "muslimanskog pitanja" u novijoj historiji bošnjackog naroda, a narocito uoci i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na cud i moc osinjaka o kome je rijec gotovo prorocanski prije 25 godina upozorava pisac pogovora Parergonu, dr. Fuad Muhic. On kaže da ova knjiga našeg poznatog književnika nece ostaviti dužnim mnoge ambijente našeg svakodnevnog življenja, što se ne bi moglo nekom jednoznacnom formulom svesti na zajednicki sociološko-psihološki nazivnik, ali koja bi se ipak najprikladnije mogla definisati kao "šapucuce javno mnjenje", ili, u našem kolokvijalnom žargonu, kao "caršija na sve cetiri strane". Ta i takva caršija, po Muhicu, "vanredno žucno, moglo bi se reci cak i sangvinicki, reagira na spoljne podsticaje što ih u njihovu andergraundsku atmosferu unosi nacinjanje tzv. tabu-teme, pogotovu onda kad se pronese "žubor" da je pitanje o njima naddeterminirano, da je mnogo više stvar politicke metafizike nego stvarnih interesa odredene nacionalne sredine". Zato je, po autoru pomenutog Pogovora, potrebno po istoj caršijskoj artikulciji postaviti pitanje: cemu služi takva evokacija bliske prošlosti kakvu vrši Parergon i ne krije li se iza nje izazov na koji je potrebno odgovoriti aktivizacijom kolektivne religijsko-nacionalne svijesti? Sam autor Parergona svojedobnim "diranjem osinjaka" (1980) i "izletom u vanliteraturu" ocigledno je racunao na odmazdu raznolikih nacionalistickih strasti unutar bošnjackog naroda. On objašnjava na uvodnim stranicama Parergona, instiktivno osjecajuci za ledima "omertu", da u romanu nije mogao izbjeci spominjanje nekih konkretnih dogadaja ili licnosti, jer forma romana ne dopušta njihovo šire faktografsko objašnjenje pa je, veli, osjetio obavezu da ovakvom, iako prijesnom, bilješkom o romanu pruži vlastito videnje tih dogadaja i licnosti. Jer, kaže Sušic, samo se radom na tom zadatku "mora tradicije" može preinaciti u izvorište velikih impulsa koji idu pod ruku sa vremenom. Vidljivo je iz uvodnih rijeci Derviša Sušica da je "iskocivši iz literature" Bilješkama uz roman o Talu (Parergon) pokušao objasniti kao pisac, kao bivši partizan, borac Prve proleterske brigade, kao Musliman, kao antifašista, na vanliteraran nacin ono što je književnim rijecima metaforicno stavljao u usta svom junaku Talu, a da to sve bude bez prikrivanja, mistifikacija i dvosmislenosti kada je u pitanju ko je i kako je gurao muslimanski narod u svekoliku nesrecu uoci i u toku Drugog svjetskog rata. Tek kao povod, kao motiv, služi mu pritom za kriticke opservacije, pored ostalog, knjiga dra. Muhameda Hadžijahica Islam i Muslimani u BiH (1977), kao i zbornik 1941. u istoriji naroda BiH. U tom opštem kontekstu, istice Sušic, neumjereno se, kao neki fatalni nacionalni specifikum, rabi i zlorabi pojam "merhameta" kao nekakve motorne i zloslutne odrednice pasivnosti bošnjackog politickog bica. On kaže da se ni jednom narodu ne može poreci merhamet ali, isto tako, nijedan narod nema pravo monopola na tu vrlinu. Zato merhamet, kao mentalno-psihološku odrednicu, autor Parergona uzima kao važan historijski, politicki i religijski fenomen u prošlosti muslimanskog naroda, ali "protežirati danas svoju religiju na racun druge ili drugih, makar i tvrdnjama o bržem i bezbolnijem njemom širenju i vecim zaslugama za insanski merhamet, ili to protežiranje upravljati ka cilju dokazivanja nekakve svoje religijske suprematije... predstavlja podmukao šovinizam koji se mora osuditi". Bez kompromisa Može se uociti da sve što je Derviš Sušic u Parergonu zapisao, kao lice lišeno potrebe da se zakloni za postulate literarne estetike, jeste ustvari nastojanje da se objektiviziraju historijski, činjenički argumenti o tome šta je sve pratilo, i šta sve prati, muslimansku nacionalnu identifikaciju u novijoj historiji, a posebno u vremenima velikih političkih i ratnih dilema kada je u pitanju fatalna relacija ljudskog opredjeljenja na relaciji fašizam antifašizam. Dodirnuvši takvu “tabu-temu”, i to bez ograda i kompromisa, Derviš Sušić je dotaknuo i uznemirio rečeni nacionalistič ki osinjak koji mu, evo, i poslije smrti ne prašta primjenom zaplotničkog zakona “omerta” i jezikom “šapć ućeg javnog mnjenja”. (Sutra: Pozadina dvije rezolucije)