GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,

01.01.1889

Slana vrela u Bosni i Hercegovini.

Autori: RIKERT

U Bosni i Hercegovini poznavalo se od drevnih vremena prilicno mnoštvo slanih vrela (vrela na prirodnom slanom tlu), ali je u njima vecinom bilo tako malo soli, da su domaci stanovnici samo dva od njih, i to ona u Gornjoj i Donjoj Tuzli upotrebljavali za varenje soli. Slano vrelo u Gornjoj Tuzli bilo je kud i kamo znamenitije; ono izvire uered mjesta i imalo je 12—13 kgr. soli u hektolitru slane vode, i tu se je — najprimitivnijim nacinom proizvadalo najviše soli. Manje je vrijedilo slano vrelo u Donjoj Tuzli, u kome je dolazilo samo 6 kgr. soli na hektolitar slane vode, ali je i ono služilo za varenje soli, makar i manje, nego ono prvašnje. Osim ova dva slana vrela ima u najbližem okolišu Tuzle, narocito u dolini potoka Soline nekoliko takih vrela, koja se mecutim zbog neznatne svoje solne sadržine (1 — 2 kgr.) nikad nijesu upotrebljavala za prakticnu privredu. Dvadeset kilometara sjeverno od Donje Tuzle, blizu Han-Šibošice provire slano vrelo, koje je po mnoštvu soli dosta blizu onome u D. Tuzli (1—-5 kgr. na hektolitar), pa se cini, da se ponekad i ovdje vadila sb; jer tamo ima dosta pravilna rupa, koja je medutim sada zasuta. . Osim toga poznata su slana vrela i u ovim mjestima: Vucijak - planina, u povoru te gore blizu mjesta Podnovlja i Dugopolja u kotaru derventskom, gdje na dva mjesta izviru slana vrela s malo soli. Donji Vakuf. Jedan kilometar južno od te varošice, nedaleko od ceste, koja vodi u Bugojno, izviru kod mjesta Slatine slana vrela sa 1—1"75 kgr. soli na hektolitar slane vode. Dalje su dva slana vrela u ritu „Pod coškom" u opcini Donji Vakuf uz desnu obalu Vrbasa. Konjic (u Hercegovini). Tri kilometra niže varošice, izvire uz obje obale Neretve više vrela, ne vrlo slanih, pa za jedno od ovih kažu, da se za starih vremena pokušavalo variti so iz njega. Ali se u njemu pokazalo premalo soli, te ga se okaniše. Od ovih vrela pripadaju ona u Gornjoj i Donjoj Tuzli, Han-Šibošici i Vucijak-planini (kod Dervente) tercijarnoj formaciji, ona pak kod Donjeg Vakufa i Konjica triadicna su i cini se, da svoje postanje imaju zahvaliti verfenskom škriljcu. Godine 1883. naredilo je zajednicko ministarstvo financija, da se bušenjem otvore nova slana, vrela u Gornjoj Tuzli, te najprije zatakoše svrdao kraj glavnog vrela usred mjesta. I zaista se u dubljini od 158 m. iaišlo na omašno slano vrelo, u kome dolaze 24 kgr. na hektolitar, i koje je onda navedeno u solanu u Siminom hanu. Na žalost slanoca toga vrela stade popuštati i t. 1887. pade gotovo na prvobitnu snagu, držeci 13 kgr. I od daljih pet jama, što su jedna za drugom probušene u godinama 1883. do 1887. u. Gornjoj Tuzli, dala je samo jedna (1P.) 20 kgr. soli od hektolitra, ali je tako malo bilo slane vode, da je samo 60 hektolitara za 24 sata priticalo. Druge se jame radi slabe njihove koristi moradoše napustiti. Sretnije je bilo bušenje, koje se 1885. otpocelo u Donjoj Tuzli; u V. jami; neposredno uz dojakošnje slano vrelo naišlo se u. dubljini od 379 m. na jaku slanu žilu sa 18 kgr. soli po hektolitru; ali najpovoljniji uspjeh postignut je s VI. jamom sjeveroistocno od varoši Donje Tuzle. U dubljini od 209 m. naišlo se na solu (slanu vodu) potpune snage, a bušeci do 367 m. dubljine, našao joj se još znatan pritok. Solana u Siminom, hanu vari sada so gotovo jedino iz slane vode u Donjoj Tuzli.