U selu Kijevu, a kotaru Sanskog Mosta, nalaze se dvije starodrevne ruševine, koje tamošnji žitelji aovu mali i veliki grad. Kako mali, tako i veliki grad leži na istocnoj strani sela Kijeva na dosta povisokim brežuljcima. S istocne strane okružuje ove ruševine šuma, koja se zove Kijevska planina, s jugo-istocne Tominska voda, sa sjeverne i sjevero-istocne brijeg zvani Glavica, sa zapada voda Kijevo, a sa južne strane selo Tomina. Madi grad leži na istocnoj strani od velikog grada a rastavlja ih put, što izmecu obiju vodi u Kijevsku planinu. Pristup kako jednom tako i drugom gradu s istocne je strane ponajbolji, sa sjeverne i južne strane posve mucan, a sa zapadne strane baš sasvim nemogucan. Na velikom gradu poznaju se još i dandanas u naokolo zidine. Na malom gradu manje se poznaju zidine, jer su s malog grada Turci najviše vozili kamen za koješta. Narod pripovijeda, da su ova dva grada Ugri gradili, a i vjerovatno je, jer mnoge stvari, što su se ovuda nalazile (od kojih žalibože ni jedna se sacuvala nije) po pripovijedanju slicne su bile starim madarskim stvarima. U blizini ovih ruševina na jugo-zapadnoj strani bila je crkva, gdje se i dandanas zidina poznaje, a najbolje se poznaje put, koji je vodio na pomenute gradove. Kako o svakoj starini u ponosnoj Bosni i krpgaoj Hercegovini narod makar išta gata i pripovijeda, tako, dragi citaoce i mila citateljko, i o ovoj ruševini nešto nam narod glagolja. Evo šta narod pripovijeda: Jedne noci doce k toru jednog težaka nekakav nepoznat stranac, probudi tog težaka, pa ga stane pitati, da li tu gdje ima kakva ruševina, koja se zove veliki i mali grad. Težak se zacudi, otkud on to tako zna. Težak mu kaže, da se zbilja pod tim imenom nalaze dvije ruševine, o kojima se mnogo štošta pripovijeda, a najviše se pripovijeda, da je pod tim ruševinama silni novac zakopan. Stranac zamoli težaka, da ga odvede do tih ruševina, obecavši mu poštenu nagradu. Težak drage volje posluša stranca i odvede ga na veliki grad. Kad su došli na veliki grad, stranac price k jednoj ploci, pa kvrcne u nju, a ona se prevrne. Sad stranac uzme kljucic, pa otvori vratašca, koja su ovom plocom poklopljena bila. Kad se otvoriše vratašca, a ono se tu ukaza jedna lijepa odaja, puna puncata dukata. Stranac nagrabi, koliko je ikad više mogao, a govoraše i težaku, da nagrabi tih dukata, ali težak, ne htjede, jer se tobože sticaše, a ovamo u sebi mišljaše: „E Bože moj, ko je sretniji nego ja, kad saznadoh za ovliki novac!" Stranac plati težaku i otide, otkud je i došao. Težak je poslije više puta pokušavao, ne bi li mu za rukom pošlo, da ikako nabasa na pomenutu odaju s dukatima, ali mu baš nikako ne poce za rukom. Na samoj smrti preporuci težak svojim ukucanima i komšijama, da traže na velikom gradu para, i rece: ,Tako mi moje grešne duše, koju baš sad ispuštam, mora na velikom gradu da ima silni novac zakopan." Narod i dandanas kopa i traži novaca po pomenutim ruševinama, a ne sjeca se one divne narodne poslovice, koja veli: „Nema para bez grdnijeh rana." NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.