(Pisac sebi pridržava sva prava, narocito pravo prijevoda u strane jezike). (Nastavak clanaka u II. i III. broju Glasnika, godište 1889). Uopce o zmijama. Uopce o prebivalištu. Ako razmotrimo zmije, onda vidimo mnogo vecu razliku izmegju Bosne i Hercegovine nego li onda, kada uzmemo na oko gušterove ovih zemalja. No ipak u svim krajevima Hercegovine, koji su podnebljem i vegetacijom nalik na bosanske krajeve, ima samo onih vrsta zmija, što ih ima i u Bosni. A takovi hercegovacki krajevi jesu svi oni, koji su preko sedam stotina metara visoki, te su od dalmatinskog podneblja bregovima tako potpuno odvojeni, da to podneblje u njima ni ne može vladati. Uopce o življenju. Što se tice tjelesnih i duševnih sposobnosti osjetila, to bi se moglo ovdje izostaviti; jer tvorac ni u cem nije stvorio razlike izmegju bos.-herc. zmija i njihovih sestara u drugim zemljama. No buduci da mi moje osobito nagnuce za sakupljanje, njegovanje i po-smatranje ovih životinja mnogo koješta pokaza, što ne mogoh naci u knjigama, i buduci da sam našao štošta drugacije, nego što shvatiše i opisaše strucni književnici — to cu se ipak dotaknuti i tog njihovog opceg dara, na ime osjetila. Osjetila. Makar da mozak u zmija — gledajuci na njegovu velicinu — nije u razmjeru sa moždinom kicme, to se ipak mora ustvrditi, da je mozak važniji, a baš uslijed toga zmije imaju samo tupa osjetila. Osjetilo za mirisanje. Istraživaoci su našli u zmija orugje za mirisanje; no njim se — kako sam cesto posmatrao kod mojih zmija — hotimice i nehotice nikada ne služe te životinje. Zmija, pa i kada diše, ipak sve dotle ne osjeca, dok vec smrdljivu mrtvu pticu, premda joj leži u neposrednoj blizini pred nosnicama, pred njom ne pomaknemo. Istom sada, kada je zmija vidi ili što je još bolje, kada jezikom nagje, da valja za jelo, onda je poždere, pa bila ona sa perjem ili bez perja. Jakim mirisima nijesam hotio nikada muciti zmije; jer i ako ih izbjegavaju i ako mogu biti štetni organima za dihanje — to se ipak ne može redi, da bježe radi odurna im mirisa. Ne mogu vjerovati, da bi ikoja zmija mogla mirno ležati — osobito kada je pri apetitu — uz kakovo jelo, kada bi samo mogla pa i iz najbliže blizine osjetiti miris toga jela. Ona ce ga šcepati istom onda, kada ga s drugog kog razloga dotakne vršcima jezika, usprkos tome, što ga osjeca i rgjav nos vec na metar daljine. Makar da zmijin nos od prirode ima sposobnosti za mirisanje, kao što imadu uopce sve reptilije sposobnosti za slušanje, to ipak za stalno nijesu nikako izvježbane te sposobnosti i svakako ce biti, da im i ni ne dolaze u svijest. Kus. Na štetu gore opisanih osjetila razvio se organ za kušanje. Dok još nijesam vjerovao, da zmije ništa ne mirišu, metao sam im naprosto komade hrane u kafez, jer sam znao, da ih vole te moje gojenice. Ali ipak te hrane cesto puta dugo ne dirnuše, premda su — svakako ne dodirnuvši je jezikom — sasvim blizu pokraj nje gmizale, ležale i dihale. Kada sam ipak hotio, da pojedu taj nevaljali komad jela, stavljao sam ga sada jednoj sada drugoj na put; no sada sam se uvjerio — premda sam ga sasvim mirno držao — da ga ni jedna nije hotjela uzeti prije, dok ga nijesu osjetile jezikom. Kada sam ovim opažanjem ohrabren, to isto oprobao kod još pedeset zmija, onda sam se uvjerio, da zmije ne mogu mirisati ili da ne znadu upotrebljavati organ za miris. Sluh Još bolje nego li o mirisu, može se suditi o sluhu. I ako ne ce biti, da su sasvim gluhe, to se barem cini da su gluhe. Nije pravo vjerovati, da bi se pretvarale gluhima, jer barem toga ne bi cinile onda, kada bi im šuštanje odalo opasnost, uslijed koje bi te životinje morale bježati. Nepobitno je dakle, da je sluh u zmija tup, ili ce biti, kao što je spomenuto kod osjetila za miris, da nijesu sebi ni svjesne, da imadu sluh. Tko misli, da ne smije šuštati, ako hoce uhvatiti zmiju, taj onda ne zna uopce ništa o hvatanju gmazova; to jest, on se odaje njima vidljivim pokretima, pa misli, da je šuštanje poplašilo životinju. Nikakovim šuštanjem ne odaje se neprijatelj zmijama, pa niti covjek nije izuzet od tog. Cici li miš, pa bio to baš i onaj, koga zmija traži; pjeva li ili vabi li ptica, to time ništa ne saznaje niti ona gladna zmija; ne samo da ne zna za prebivalište, nego ne zna uopce da joj je tu željeni pljen. To sam dovoljno posmatrao i u kafezu. Samo jezik i oko svojim suglasnim djelovanjem nalaze plijen. Cesto puta, kada mi nije bilo lako uhvatiti zmiju u njezinoj slobodi, uvijek sam glasno zvao slugu i dovikivao mu, kako bi se s druge strane životinje docepao, ne uznemirivši je ipak tom vikom. Od same vike nije zmija pobjegla ni onda, kada je radi ocitog pokreta vec glavu digla — što takogier obicaje imenito i Coelopeltis lacertina, da joj tako bude bolji vidik i da bolje vidi, što se dogagja — ali i pri najmanjem daljnjem kretanju eto zmije u bijeg. Vikanje, zviždanje, pištanje, pa i kakvu mu drago glazbu cinili iz svih sila — svim tim ipak ne cemo nagnati zmiju , da što drugo cini nego ono, što vec ima na umu. kako su to vec mnogi sakupljaci iskusili. Varanje Indijanca, koji prividno uzima sviralu u pomoc, na što cu još doci, jest obmana gledalaca. Bilo sviranje umjetnikovo ne znam kako dirljivo, ipak se ne bi za to brinula ni jedna zmija, kada ne bi samo gledala pokrete lukavog varalice, na koje megjutim niti ne pazi zaneseni gledalac. Vid. Svaki onaj, koji se bude sa zmijama zanimao, uvjerice se na brzo, da im vid nije rgjav, ali da im nije niti osobito razvijen, te da nije u sviju vrsta jednako dobar. One zmije, za koie . nam pri nacinu lova treba više bistra oka, one bolje vide ili da možda pravije recem, one nas prije prepoznavaju, nego li one, kojima tragove lakše nalazimo. I ako se možemo zmiji lakše približiti, a da nas vidi, nego li ptici, to ipak valja dobro paziti, da joj se ne odamo pokretom tijela. Tijela, koja se ili ne krecu, ili se ne krecu prejako, ne raspoznaje zmijino oko. Sjedi li mirno miš, ptica ili koja druga životinja, koja bi valjala zmiji za hranu, to taj