,,La Storia luce inesausta che scalda e brucia, illustra ed abbaglia,.....infondiamola nella descrizione de' luoghi, nella enumerazione de' tempi, nella illustrazione de' monumenti, nell' educazione, nelle scienze .... Popolo che non conosce il passato, e fanciullo o imbecille; popolo che lo sprezza, eperdato." Tommaseo. Na sjevernoj strani tri sata od Visokog, a s juga na podnožju visokog Teševskog brda, u zabitnom i kotlastom predjelu, leži varošica Sutjeska sa kakvih 50 kuca. Ta negdašnja prijestonica bosanskih vladara u samoj je sredini kotline, koju tvore od istoka brdo Brojšinovac i Vucije-jame, a od zapada uz Teševsko brdo niz silovitih pecina. Viš te varošice na lijevoj strani rijeke Trstionice padaju u oci ruševine njegdašnje crkve sv. Grgura, što je sagradi bosanski ban Stjepan Kotromanic, i ruševine kraljevskog dvora, kroz koje danas u kišno doba prodire potok Drva. Naprijed nekoliko koracaja prema sjeveru, odmah se otvara stari franjevacki samostan pod zaštitom sv. 'Ivana Krstitelja. On je sa zapada zaklonjen debelim hrastovim gajem, više kog su se izvile vrletne stijene, od istoka brdeljkom Ježevica, a od sjevera brdom Hrid. Ovo je u cijeloj Bosni od svih sadašnjih samostana dobom najstariji, o kojem ovdje namjeravam ukratko nekoliko povijesnih crtica saopciti. Kad je ovo starodrevno zaklonište sinova sv. o. Frane prvi put svoj temelj zadobilo, izvjesno se ne može znati. Po svoj prilici da je prvotno sa-gragjeno odmah iza dolaska i osnutka bujne franjevacke obitelji u Bosni, još za vrijeme banova. No svakako stalno možemo tvrditi, da je ovaj samostan prije 500 i više godina postojao, buduc ga u XIV. stoljecu pod imenom: Curi a Bani (banov stol — vijecnica —) veleuceni o. Luka VVading u svojim franjevackim ljetopisima spominje. Godine 1464,, po zauzecu Bosne silnim carem Mehmedom II., kao što se uopce mnije, — prem o tome nema nikakih pismenih svjedocanstava, — da je turska vojska svuda, gdje god je dospjevala, samostane i crkve palila i harala, to su onda toga burnoga doba turski vojnici i sutješki samostan ujedno s kraljevim dvorem iz temelja razorili. Ali isprosivši mjesni franjevci od cara Mehmeda milost, da mogu u njegovim pokrajinama stanovati i prebivališta svoja graditi, kroz kratko vrijeme — dakako u manjem obliku — ponovno ga uskrisiše, dok god. 1524 za cara Sulejmana II., a pod zapovjedništvom Hasan-beja, poturceni patareni u isto vrijeme sa samostanima u Fojnici, Kreševu, Visokom i Konjicu, pod gvardijanstvom velec. o. fra Mate Skoroevica, rodom iz Teševa, ujedno s crkvom tako ga razoriše, da ni kamen na kamenu ne bijaše ostao.!) — Uslijed te katastrofe franjevci su po šumama i katolickim kucama razasuti, skromno obitavali, te su ta takogjer u sakrivenom mjestu sv. misu citali, vjernike u vjerozakonskim istinama obucavali i svetotajstva im dijelili. Ali ne mogavši takvo stanje više podnositi, plativši tadašnjim turskim cinovnicima 900 carskih dukata kao mita, nakon 30 godina, otkako je samostan bio razoren, jedva isposluju dozvolu, da ga ponovno na istim temeljima smiju podici, i to pod tim uslovom, da ništa ne smije biti od kamena niti od opeke, pace da isti zidovi moraju biti od samoga šepera; a to za to, da samostanska zgrada bude što slabija, te da se tako i bez novoga rušenja cim lakše razori i uništi; a s druge strane opet, da potaknu povod novijim globama i uznemirivanju. Istom god. 1596. na istom temelju i pod istim imenom bi ozidan ozdo kamenom, a gore opft opekom, da tako bude što kraceg vijeka. Nakon toliko nevolja i žrtava, god. 1658. dne 7. septembra, za vrijeme skupštine franjevacke, obdržavane u Gradovrhu blizu D. Tuzle, pod gvardijanstvom velec. o. fra Grge Stocanina, koji je tad bio otišao na recenu skupštinu, bude vatrom uništen tako, da izim jedine crkve, koja u svojoj cjelini neoštecena ostade, sav se u pepeo bijaše pretvorio. God. 1664., pod gvardijanom velec. o. fra Mijom Brešaninom i fra Stjepom Glumicicem, bijaše samostanskim troškom opet podignut, — kao što svjedoci latinski natpis, urezan na cetvoro-kutnoj ploci, koja se nalazi na zapadnoj strani pri izlasku iz samostana. Natpis glasi: „HOC MOASTE. MINOR. BABTE DNI DICATV. A. 1658. SOL« ECVAT. REED1FICARVT PP. SVTISKE AN" 1664. GVARDIANATV P. FRA MICHAELIS BRESANIN. ASSI6TENTE R. P. F STEPHANO GLUMICIHIC." Ali od svih tih neprilika u najužasniju zapade pocetkom beckoga rata, kadno toliko u dug bijaše ogrezao radi teških turskih globa i nameta, da je ne samo crkveno ruho i posugje bio založio trgovcu Brnjakovieu u Sarajevu, nego još usilovan bijaše uz najjeftiniju cijenu sve kucno i sobno pokucstvo, pace iste brave s vrata parati i prodavati. Toga radi, ne moguci više trpjeti napadaja i globa, s dozvolom tadašnjega vezira mjesni franjevci budu prisiljeni samostan ostaviti, ogradivši ga visokim trnovim plotom, te postavivši u praznim zidinama jednoga cuvara, koji je pazio, da ga obnoc opaka ruka ne bi zapalila. Stoga za citavih 16 godina (1683.—1699.), dok je rat trajao, franjevci su tamo amo raspršeni po špiljama i svjetovnim kucama u svjetovnom odijelu pod imenom „ujaka" prebivali, a vecina ih je zajedno stanovalo u samostanskoj kuci, koja se je tad nalazila više sutjeških pecina u predjelu Zateševje, kriomice se provlaceci s mjesta na mjesto, poslužujuci povjereno im stado duhovnom hranom, sad u živici kod Bjelavica, sad u Tonjem lugu blizu današnjeg katolickog sela Grmaca sv. misu citajuci. No i tu bi ih cesto pred samim žrtvenikom grdno isprebijali. Uslijed ovakih odnošaja mnogi župnici franjevci, pripadajuci kao clanovi sutješkom samostanu, ne moguci više podnositi progonstva i neprijateljskih nasrtaja, zajedno sa pravovjernicima, kojima su upravljali, ostavivši rodno mjesto, neki preko Save na cesarovo zemljište, a neki opet u Mletke pribjegnu. Tako god. 1686. o. fra Jako Tvrtkovcanin, tadašnji gvardijan u Sutjeskoj, preko Save prevede mnoštvo vjernika. Mnogopošt. o. fra Andrija Šipracic, isluženi redodržavnik iz župe Dubocea, odvede preko 2700 duša. 0. fra Mijo iz Velike, iz