INFOBIRO: MEDIACENTAR SARAJEVO

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,

01.04.1891

Posljednji dani Hercegovine.

Autori: KARL PECZ

Gosp. Konstantin Christomanos u Becu imao je dobrotu priopciti mi, da se u djelu Teodora Spandugina Cantaeuscinfr: „I eommentarii dell' origine de Principi Turchi e de costumi di quella nazione", koje je u Fiorenciji štampano 1551. godine kod štampara Lorenza Torrentina, i koje je danas vrlo rijetko, nalaze ove znacajne vijesti o padu Hercegovine. (Strana 53.) Dopo questo Mahometto si mise in animo di occupare il ducato di Boscina il quale era un Duea di Santa Sabba chiamato dal vulgo Cherzecho, il qual eonfinava con Ragusei, et era loro emulo. Costui havea tre figluoli, de quali il primo si chiamava Ladislao, e'havea per moglie una chiamata Anna Cantacuscina, donna oltre ch'ella era di gentil sangue, virtuosa molto. Ora essendo il Duca hoggi mai attempato, et portando poco rispetto al figluolo et manco alla nuora prese per concubina una donna di mondo, et ne la meno dentro in palagio. II che sapendo il figluolo et la Duora di cio si ramuraricarono forte col padre. Ma egli, eh'era disposto al tutto di fare a suo modo, don curando le lor parole, faceva ogn 'hora peggio. Perche sdegnato Ladislao fece un trattato non alcuni della citta, et caceiarono fuori il Duca, il qual per cio molto adirato mando uno ambasciatore a Maometto quelIo in aiuto chiamando; insegno di cui gli diede il figluol minor per ostagio, il qual fu poi fatto Tureo da Maometto. II quale entrando nel Da — (Strana 54.) cato di Boscina, frovo, che '1 Duca vecchio era gia morto. La onde Ladislao non volle aspettare, ma si fuggi et ne venne a Vinegia con la moglie et co figluoli; et quindi passo in Ungheria, la dove si mori. Ora ha-vendo occupatto Maometto quel paese tutto, solamente lascio ali' altro figluol del Duca (un luogo) che si ehiamava Vlaccho, (et) Castel nuovo con certi altri luoghi per lo viver suo. Costai rieonosceva per Signore Maometto, et ogni anno gli pagava il tributo infino che fu caeiiato dello stato. Evo prijevoda: „Iza toga naumi ovaj Muhamed zauzeti vojvodinu bosansku, gdje je bio jedan vojvoda svetoga Save, koga je narod zvao „herceg". Bio je u susjedstvu s Dubrovcanima i bio je njihov takmac. On je imao tri sina. od kojih se najstario zvao Ladislav, koji je za suprugu imao Anu Kantakuzen, ženu i roda plemenita i osobito kreposnu. Kad je vojvoda bio vec u godinama, ne obaziruci se baš osobito na sina, a jošte manje na nevjestu, uzme za priležnicu bludnicu jednu i dovede je u dvore. Doznavši to sin i nevjesta potuže se na to ocu, ali se on, koji je bio obikao raditi sve po svojoj glavi, ne obazre na njihove rijeci, nego je radio sve to gore. Ogorcen s toga Ladislav, dogovori se s nekojim gragjanima i protjeraju vojvodu, koji od osvete pošalje poslanika k Muhamedu, pozivajuci ga u pomoc. U znak toga dade mu kao taoca (svoga) najmlagjega sina, koji bi po tom od Muhameda poturcen. Ulazeci ovaj u vojvodinu Bosnu, dozna, da je stari vojvoda vec umr'o. Ladislav (s toga) nije htio cekati, nego pobjegne i dogje u Mljetke sa ženom i djecom, a za tim prijegje u Ugarsku, gdje i umre. Muhamed zauzme sada svu onu pokrajinu i ostavi drugomu vojvodinu sinu za življenje samo (jedno : mjesto), koje se zvaše Vlaho i Kaštel - Novi sa nekojim drugim mjestima. Ovaj priznavaše Muhameda za gospodara i placao mu je danak svake godine, dok nije bio protjeran iz države". Ovu je knjigu po mnijenju Hopfa (Ghroniques Greco-Romaines) napisao sin kneginje Eudoksije Kantakuzene i vizantijskog dostojanstvenika Matije Spanduginos, koji je dakle bio u srodstvu sa svijem južno - slovjenskim vladarskim domovima. Za to su njegove vijesti svakako od velike važnosti za povijest 15. i 16. vijeka, ma da u kronologiji nijesu posve tacne. Djelo je sa cuvano samo u nekoliko primjeraka; jedan se nalazi u c. kr. dvorskoj knjižnici u Becu.