Uzvišena i upravo nenatkriljiva poezija našeg divnog i junackog naroda, kao što i drugi njegovi umotvori, cesto put su isprepleteni, cisto — da reknemo obiluju kojekakim mitološkim pojavama, koje nas još uvijek sjecaju: bilo na drevno praslavjensko poganstvo, bilo pak na poganstvo drugijeh starijeh naroda, s kojima stari Slovjeni ili u zajednici još, ili u bud kakvom doticaju življahu, podnašajuci zajedno s njima svoju sudbinu. Samo se po sebi dakako razumije, da su takve uspomene, odnosno ostanci, danas pod uticajem kršcanstva i drugijeh kulturnijeh posljedica sasma predrugojacene i u drugo ruho zaodjevene. Ali ipak, kad se malko s njih podigne ta neprozirna koprena, koja ih obavija i zaklanja, opazicemo vec s prvog pogleda, samo, ako pazimo, te velicajne miticke ostanke prastarog poganstva. Megju takove ostanke valja u prvom gotovo redu racunati u narodnim pjesmama toliko spominjane i u onijem velepojnim stihovima opjevane „utve zlatokrile." Na prvi mah covjek bi mislio, da to zbilja ništa drugo nije, nego neka species plivacica, koja se još i sada u narodu tijem imenom naziva, samo dakako s tom razlikom, što ju je živa i bujna narodna uobrazilja onijem stereotipnijem izrazom „zlatokrila" okitila i naresila. A u zbilji, vidite, baš nije tako. Za to, mislim, da ne samo što je umjesno i opravdano progovoriti koju o ovome, nego da ce još i štovane citatelje zainteresovati ovaj kratki opis, koji se tice ovog prijedmeta i koji je jedino na tradiciji samoga naroda proucen i ovdje opisan. Po narodnom pricanju „utve zlatokrile", ako i nijesu baš kakva božanstva prvoga reda, a ono svakako jesu neka vrsta dobrijeh demona. U najprvotnijem znacenju ove rijeci to su bile prave zaštitnice, kako pojedinijeh individua, tako i cijele neke mase pojedinog naroda. Svoje miljenike one su pomagale ne samo u lovu, nego i u svakoj zgodi i nezgodi. Opisuju ih dvojako, cuo sam, gdje se kaže, da su to prekrasne djevojke, kojim je u istinu gornji dio tijela najljepše djevojacke spodobe, dok im je donji dio pticije slike i prilike. Po tijelu su ozgor pokrivene prekrasnim krilima, koja odsijevaju poput žarkog sunca, tako, da svjetlost od njih dopire cak i u sedmo nebo. Njih je Bog stalan broj stvorio, upravo kao i vila. Više ih ne može biti, pa da živu milijon godina, a manje može, jer u današnje vrijeme, kao i vile, dok je puška na svijet došla, sve vecma i vecma izumiru, da je i malo koju rijetko danas i vidjeti, kamo li s njome drugovati. I drugo pripovjedanje donekle se spomenutijem slaže, samo što se drugo razlikuje u toliko, jer veli, da nije gornji dio ljudski, nego donji, a da je gornji s pticijom glavom i poprsjem. Bar ja mislim, da je ovo drugo pripovijedanje i autenticnije i korektnije, uzmemo li obzir na najstarije narodno vjerovanje u pogledu ove stvari. Još i sada ima prica u narodu, koja pripovijeda, kako je neki silni i moguci kralj zauzeo i na juriš osvojio Indiju, tu „zemlju prokletu", i kako je tamo našao ljudi s pijevcevom glavom a ljudskim trupom, koji su mu dosta zora i muke zadali, dok ih je nadhrvao i nadvladao. To i tako narod o tijem „utvama zlatokrilima." NAPOMENA: U PDF formatu dostupne su fusnote.