Tuhifli (cudnovato) borami! Nešto postane ovako, nešto onako, ilem (biva) sve i najmanja stvarca i ona je kurisana (nacinjena) po svom nacinu i kalufu ko bi to i za morem i u snu pomislio, kako hicraet (cudo) božiji zora postaje. A vrlo lako postaje. Ništa ti na dunjaretu (svijetu) pod nebom nema lakše. Ne bi ni oko'm trepnuo, a vec abatiš (ugledaš) kako se zora pomaljajuci lagja i rumeni. Jedni maslabete (govore), da je sunce iznese iz mora na najvece brdo, jer bogovitu noc valja da ona kroz noc sa suncem usijalilo, više nikad ne bi bilo zore na bijelom svijetu. Obo tad bi bio megjer pravi karamluk. Noc te noc i Bog ti pomogd više ništa. Ono, ako bi malo i to neznam i bi li, koji put zamjesecilo i tu bi ti sve bilo. A drugi opet tarafunišu (govore) drukcije. Kažu: u sami cik zore prije što ce tamam da zora cikne, osmibne se zvijezda vecernjica na danicu, i od njihova toga osmijeha stane se sve više i više pomaljati zora. Sad nekako dolazi, da na dvije ruke zabjeljuje (postaje) zora. Na ljudsku pamet kad se uzme, nekako je prilicnije, da postaje, kako se ono nasmije zvijezda na zvijezdu, nego da je sunce iz mora vadi. Kud ce je iz mora vaditi, šta U ima posla u moru. Opet ne znam. Može baš biti, da tako i postaje. Bog sami znade, a drugi niko. Ljudi neki ovako nagagjaju, neki onako: gagu, a kako je vec i koje je najbolje i najpravije niko do Boga ne zna. Božije je to znanje i ravnanje.