I. Veliko muslomansko greblje prostire se upravo sredinom Foce. Zanimljivo je znati, kako narod pripovijeda o postanku ovoga greblja. Evo šta narod pripovijeda o njemu. U Foci i u nekim focanskim selima od vajkada je bio obicaj, da se svetkuje dan sv. Prokopija. Pa ne samo, da taj dan slave kršcani, nego i muslomani taj dan štuju kao veliku svetkovinu. Makar da islam ne poznaje nikakvih svetkovina, u kojim se ne bi smjelo raditi, oni opet štuju dan sv. Prokopija baš onako, kako i drugi inileti (vjere). Pa nijesu ni muslomani to svetkovanje Prokopijeva dana uzeli s ravne podine, nego su po njihovu mnijenju usiljeni. da ga štuju kao i drugi mileti. Bilo je muslomana, koji su htjeli ostaviti tu svetkovinu, pa raditi kao i obicno, znajuci da se to svetkovanje ne slaže nikako s islamom. Tako se nagje jedan bogati musloman, cije je bilo zemljište, gdje je danas veliko greblje, koji odluci uzorati i posijati tu njivu baš na dan sv. Prokopija. pa što god Bog i sreca dade. Taj dan on dogje na svoju njivu s volovima i težacima, te je zapoce orati i sijati. Ali u tome Bog dade, te se navuce strašan crn oblak, iz kojeg zapoceše munje sijevati i gromovi pucati s velikom kišom i krupom (tucom). On (sahibija toga zemljišta) brže bolje pobježe otalen kuci s ragjenicima i volovima, te se spase ispred tog strašnog alameta (oluje). On rece: „Ovo je Bog dao ovaj alamet za to, da izlije na me svoju srdžbu, što sam radio na dan sv. Prokopija. Za to mi valja oprati ovaj grijeh sa sebe". Zapoce misliti o hajratima (dobra djela, milostinje), dok mu dogje na pamet i rece: „Na ovoj sam njivi Bogu sagriješio, za to neka ona odsele bude vakuf i neka se u njoj kopaju muslomani". Taj alamet, koji je natjerao toga muslomana, da ucini receni hajr, a s razloga, što je radio na dan sv. Prokopija, pobudi i ostale muslomane, a osobito seljake, da ne rade nikakvih poslova na taj dan, jer su se bojali a i danas se seljaci boje, da ih ne stigne kakva božija nepogoda. Od tada ostade utvrgjeno i kod muslomana i kod drugih mileta, da se ne snuje ništa raditi na dan sv. Prokopija, što se je i ucuvalo do dana današnjega kod nemuhamedanaca i kod seljaka muhamedanaca; no danas ne drže ništa za tu svetkovinu oni muhamedanci, koji u kasabi Foci stanuju. II. U onom vaktu, kad je pobjedonosni sultan Fatih Mehmed (Muhamed II.) pošao, da osvaja istocne krajeve Bosne i Hercegovine, dogje u Ustikolinu sa svojom ogromnom vojskom. Tu razjaha on i pope cadore, te osta tu sedam do osam dana. Otale iz Ustikoline poce slati svoje cete na sve strane, da razgledaju šta ima. Tako je jednu cetu opremio na onu stranu, gdje je danas kasaba Foca. Kad se ova ceta vrati sa svog puta, da dojavi sultanu, šta su vidjeli, upita ih sultan na turskom jeziku, šta tamo ima. Na upit sultanov odgovoriše vojnici: „Fuci den ibaret"1). Po ovom bi se moralo zakljuciti, da je Foca nova varošica, kojoj je ime postalo od turske rijeci „Fuci", tek iza osmanske okupacije. Otalen iz Ustikoline sultan krene ovamo središnjoj Bosni, a tu u Ustikolmi ostavi jedan dio svoje vojske, da cuva tu važnu tacku. Vojnici, koji ostaše, da cuvaju Ustikolinu i okolicu joj, prozvaše ono mjesto, gdje se danas nalazi današnja kasaba Foca — Fuci. Iza toga ono ,,ir' u rijeci „Fuci", pretvori se u .,o", te osta Foci, a malo kasnije pretvori se iza ,,c" slovo ,.i" u „a", te se danas izgovara Foca. Rijec „Fuci" danas znaci na turskom jeziku drvenu posudu i ništa drugo. No narod pripovijeda, da je rijec „Fuci" u ono vrijeme na turskom jeziku oznacavalo mjesto, zemljište, koje je zasagjeno vinovom lozom te su to htjeli sultanovi izaslanici reci, kako je tamo sve loza.