Gabrijel Jurkic (1886.1974.) najprije je bio slikarsko cudo od djeteta, zatim jedan od najboljih studenata becke likovne akademije (upisan odmah na cetvrtu godinu studija!), a onda perspektivan mladi umjetnik koji se nakon studija vraca u Sarajevo i gradi uspješnu karijeru. Koju deceniju kasnije, 1956., život se s njim grubo poigrao. Gabrijel Jurkic naglo je u Sarajevu postao persona non grata, izbacen je iz stana i ateljea, prokazan kao politicki grešnik i munjevito uklonjen sa umjetnicke scene. SPAS U SAMOSTANU Jedino mjesto gdje je Jukic uspio pronaci sklonište, smještaj i utjehu bio je franjevacki samostan Gorica u njegovom rodnom Livnu. Franjevci cine presedan i pozivaju slikara da se sa svojom suprugom Štefom useli u njihov samostan! Daju mu sredstva za život i rad, a on kasnije, u znak zahvalnosti, sve svoje slike i crteže ostavlja u nasljedstvo livanjskim fratrima. Njegove najvrednije slike izložene su u galeriji koja je u sastavu samostana otvorena 1995. godine, ali nedavno se i izbor iz njegovih najboljih crteža po prvi put našao pred bh. publikom. Livanjka Željka Vrdoljak po završetku likovne akademije dobiva posao kustosice umjetnicke zbirke u Franjevackom muzeju i galeriji Gorica, a jedan od prvih zadataka joj je bio da pregleda slikarevu vrijednu zaostavštinu. Šest hiljada crteža koje mlada kustosica otkriva pokazuju jednog novog, nepoznatog Gabrijela, majstora crteža, dokumentaristu, ilustratora, posvecenog i studioznog majstora detalja. Za naš list Željka Vrdoljak opisuje svoje prvobitno uzbudenje: “Kad smo otvorili sanduke koji su pripadali ostavštini Gabrijela Jurkica, mi koji se s time još nismo susreli, ostali smo bez daha. Poznavala sam od ranije njegova velika djela, ali tada su mi se po prvi put ukazali crteži koji su jasno pokazivali genezu njegovog umjetnickog rada. Bilo je nevjerovatno kako se studiozno pripremao za svaku sliku, koliko se bavio detaljima. Odlucili smo izabrati dvjestotinjak najboljih i najilustrativnijih crteža i tako po prvi put javnosti prikazati jednu sustavnu retrospektivu nepoznatog Gabrijela.” “JA SLIKAM SAMO SVECE” Pošto su se u slikarevoj zaostavštini nalazili i njegovi najraniji radovi iz srednjoškolskih dana, ali i oni posljednji na kojima je radio sve do šazdesetih godina, kada ga napušta vid, posjetilac zaista dobiva jedinstvenu priliku da prati razvoj i sazrijevanje jednog izuzetnog umjetnika. Na pitanje šta je, po njenom mišljenju, Gabrijela Jurkica te kobne 1956. sunovratilo i otjeralo u zidine samostana, Željka Vrdoljak kaže: “Ne znamo tacno šta je to moglo biti, ali cinjenica jeste da je Gabrijel ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo. On takoder nikad nije bio moderan, posebno ne na neki ocigledan nacin, nije se ukljucivao u preovladavajucu struju, njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopoliticke svrhe. Postoji anegdota da je tih kobnih godina odbio da slika Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio Ja slikam samo svece.” Ova prica možda nije istinita, ali jeste ilustrativna za vrijeme i politicku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao i stradao. A iz njegovih pisama i intervjua jasno je da mu je vjera bila vrlo važna u umjetnickom djelovanju: “Ja se prosto nisam mogao oteti dojmu Božije ljubavi, koja mi se stalno nametala kao aksiom, kao neodoljivi imperativ. Svuda sam gledao Stvoriteljske prste, svuda vidio harmoniju i prenosio je na platno”, zapisao je Jurkic. Zanimljiv i nezaobilazan dio price o Jurkicevom životu je i njegova ljubav sa suprugom Štefom koja mu je cesto bila model i inspiracija. Njih dvoje upoznali su se još u studentskim danima, 1911. godine, i zaljubili, a vjencali su se tri godine kasnije, u osvit Prvog svjetskog rata. Štefa je bila profesorica francuskog jezika i književnica koja se bavila pretežno vjerskim temama. Njih dvoje nisu imali djece i bili su veoma posveceni jedno drugom, decenijama takoreci nerazdvojni. Medutim, nakon dugogodišnjeg zajednickog života, u zrelijim godinama su bili odlucili da se razdvoje. Ali njihov razvod nije bio izazvan nikakvim za smrtnike uobicajenim razlogom: oni su željeli da svako za sebe ode u samostan i posveti se vjeri. Štefa je stupila u dominikanski red, a Gabrijel u franjevce. Medutim, rad u samostanu je iziskivao veliki fizicki napor za koji bolešljiva Štefa više nije bila sposobna, tako da su se, na njenu inicijativu, bracni drugovi opet vratili zajednickom životu. Kada je, nakon toga, Gabrijel ekskomuniciran u Sarajevu, Štefa je s njim otišla u samostan Gorica gdje su živjeli do smrti. Franjevacki muzeji i galerija Gorica ima u svom posjedu i veliki broj privatnih predmeta Gabrijela Jurkica: njegove dokumente, fotografije, štafelaj, palete, kistove, naocale, pisma... Zaposlenici muzeja se nadaju da ce u buducnosti formirati posebnu spomen sobu u kojoj ce ovi predmeti, kao ilustracija slikarevog života u samostanu i prije njega, ciniti stalnu postavku. Izložbu Umjetnik crta posvecenje u Livnu je vidjelo oko cetiri hiljade ljudi. Medu posjetiocima je bilo mnogo studenata umjetnosti koji su proucavali Jurkiceve poteze, ali i mnogo djece koja su u galeriji i sama crtala radove inspirisane Jurkicem. Prema rijecima direktora muzeja Josipa Gela, izložba Jurkicevih crteža uskoro bi trebala krenuti na malu bh. turneju: prva destinacija je Jajce, a zatim slijede Mostar, Sarajevo, a možda i još neki gradovi. PRIPREMA ZA VELICANSTVENU “VISORAVAN U CVATU” Jurkic je godinama studiozno crtao poljsko cvijece Višemjesecnim istraživanjem kustosica Željka Vrdoljak došla je do zakljucka za koje su velike slike u ulju ovi otkriveni crteži, skice i studije bili priprema. Pored tih crteža na izložbi su postavljene i reprodukcije Jurkicevih slika na kojima se vidi kako su neki covjek, biljka ili životinja na kraju naslikani i uklopljeni u vecu kompoziciju. “Pronaden je studiozan crtež šumske margharete u naravnoj velicini od 20. VII 1914., skica fragmenata koji cine mozaik slike Visoravan u cvatu,, kapitalno djelo Gabrijela Jurkića, sa kojim se zapisao u povijest bosanskog i hrvatskog slikarstva. Posebno su zanimljive skice i studije detalja za velike kompozicije i cikluse, kao što su na primjer skice za veliku sliku Bosanski sabor, koju je naručila Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. No ta slika nikada nije bila završena (iako je slikar napravio čak i studije u ulju) jer kada je Jurkić 1915. zbog ratnih prilika zamolio za produženje roka za izradu slike, bio je kategorički odbijen.”