Ibran Mustafić je objavio važnu knjigu o mržnji u BiH u posljednjoj deceniji XX stoljeća. Mustafić zna sve o tome jer je prešao pun krug mržnje: “Znam da mržnja ubija više one koji mrze ali na našem primjeru je isplovila tolika mržnja koja je ipak ubila nas”, piše Mustafić u knjizi Planirani haos 1990.-1996. Na početku knjige se opisuje mržnja kao “prvo i jedino sure”, na primjeru Avdije Sabanovića, kao aktiviste SDA iz Višegrada: “Odavao je dojam pravog bosanskomuslimanskog kabadahije kojem je prvo sure, koje je naučio, bilo ’mrzi četnika’, a za drugu suru očito se nije puno ni trudio.Dovoljno mu je bila jedna u kojoj je bila sadržana kompletna vjera dosta bosanskoherce-govačkih Muslimana, i to, prije svega, Podrinjaca”, piše Mustafić. Tri atentata Za samog Mustafića, u toj mržnji je bio jak temelj vjere u Podrinju i na Sandžaku: “Jednom mi je jedan ugledni Sandžaklija rekao: ’Mi nismo neki vjernici ali naše prvo i jedino sure koje smo naučili bilo je „mrzi Vlaha“. I, zaista, to njihovo „prvo sure“ je imalo jači temelj nego što su temelji porodice bosanskohercegovačkih hafiza.” Njegovo potpuno lično i iskreno svjedočenje o događajima u Srebrenici dovodi ozbiljno u sumnju vjerodostojnost dosadašnjeg komemorativnog odnosa prema novijoj historiji Srebrenice. Ibran Mustafić je bivši poslanik Vijeća općina Skupštine BiH i bivši predsjednik Izvršnog odbora Skupštine općine Srebrenica. Bio je prisutan na osnivačkom skupu SDA u Sarajevu, osnovao ovu stranku u Srebrenici, postao njen poslanik i potom je proglašen “nepoželjnom osobom”. Preživio je tri atentata od strane pripadnika Armije BiH, živio je u opsadi u Sarajevu od aprila do novembra 1992. i potom se vratio preko Igmana i Goražda u Srebrenicu. Prvi put su ga pokušali ubiti 24. maja 1993, kada je na njegovu sobu i kuću pucano iz ručnog bacača. Saznao je da je iza atentata na njega i njegovu porodicu stajao Naser Orić zvani Gazda, njegov blizak rođak. Motiv za likvidaciju je bio njegov pokušaj obnavljanja političkog života i rada institucija vlasti u Srebrenici. Ponovo je izvršen atentat na njega i još dvojicu Srebreničana u noćnim satima 19.bmaja 1995, kada se vraćao u Potočare sa sastanka u Srebrenici. “Osjetio sam da sam pogođen na više mjesta, a najizraženiji su bili tihi bolovi preko mojih prsa, nalik na podnošljive ubode. „Gotovo je, mora se mrijeti!“, zaključio sam. Automatske puške su ječale bez prestanka, a pri silasku do samog asfalta samo sam u daljini vidio nerazgovijetnu svijetlu maglu. Vrata Ahireta su bila širom otvorena. Još sam pri svijesti i duša me ne napušta. Ponovo sam uzdahnuo i izgovorio kelemejšehadet. Opet ništa. Po treći put sam duboko uzdahnuo i izgovorio kelemejšeha-det ali me duša nije napuštala. Banditi su proletjeli pored mene i nastavili s pojedinačnom paljbom. Sadu su dokusurivali pojedinačnim pucnjima u glavu. Povikao sam onoliko koliko mi je još snage ostalo: ’Upomoć, upomoć!’ Najednom se prema meni začuo topot koraka. U rukama siluete zlikovca iznad moje glave ukazao se vrh automatske puške na odstojanju od tridesetak centimetara. Ubica je uzviknuo: ’Evo ti pomoć, majku ti!’ Odjeknuo je pucanj u moju glavu. Ležao sam čekajući preselenje. Poslije totalnog sljepila nakon izvjesnog vremena na desnom oku, na nebu su mi se ukazale zvijezde. Nisam znao da li su stvarne ili priviđenje. Ležao sam nepomično. Pokušam se kon-centrisati i pomaći desnu nogu, ali je nisam osjećao. Ni lijevu, isto tako. Lijevu ruku nisam osjećao. Pomakao sam desnu ruku i uvjerio se da mi je samo ona ostala. Neposredno pored mjesta atentata ispred puta je bila kuća Seada Begića, koji se već vodio kao nestala osoba s puta za Luku. Na svojoj desnoj ruci počeo sam da puzim prema Seadovoj kući”, opisuje Mustafić ovaj pokušaj ubistva. Preživio je da svjedoči. U Potočarima je uhapšen na dan pada Srebrenice, 11. jula 1995, od strane pripadnika Vojske RS-a i prebačen u zatvore u Bratuncu i Bijeljini, gdje je osumnjičen za navodne ratne zločine i konačno razmijenjen u aprilu 1996. godine za pukovnika Aleksu Krsmanovića. Orićeva strahovlada Ključni dio njegovog svjedočenja jeste opis strahovlade koju su na području opkoljene srebreničke enklave uspostavili Naser Orić, kao vojni komandant Armije BiH u enklavi, i njegova grupa. Mustafić naziva Orića i njegove ljude “bandom” i “huntom” opisujući ih kao pljačkaše i ubice. Mustafićeva knjiga je objavljena u vrijeme žalbenog postupka na haškom suđenju Naseru Oriću, koji je prethodno osuđen na dvije godine zatvora. Orić je najavio da će odgovoriti na Mustafi-ćeve optužbe nakon okončanja sudskog procesa u Haagu. Ibran Mustafić nije bio svjedok u ovom procesu, ali njegovo naknadno svjedočenje može biti osnov za pokretanje lokalne istrage u BiH. Oriću se, naravno, ne može suditi dva puta za ista djela. Osim što tereti Orića da je stvarni naručilac njegove likvidacije, Mustafić prenosi čitaocima navodno Orićevo priznanje da je zaklao sudiju Slobodana Ilića: “Zatim je (Naser Orić zvani Gazda) započeo novu priču od koje mi je povremeno zastajao dah: ’Kad smo onu ekipu zarobljenih na Zalazju iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovarao ni riječi. Izvadio sam bajonetu i direktno ga udario u jedno oko, a zatim provrtio nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da vjerujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga odmah poslije toga preklao!’ Sjedio sam i nijemo slušao njegove ispovijesti, ne vjerujući ko je ispred mene. Pokušavao sam da odgonetnem da li govori istinu i čemu ta priča. Jedino što sam tada mogao odgonetnuti je to da mi je indirektno htio reći: ’Dobro vidi s kim imaš posla!’ Sve sam bio ubjeđeniji da me je htio pričom dobro zaplašiti”, napisao je Mustafić. Krvava karoserija Prema njegovom svjedočenju, na takvu okrutnost Orića i ljudi oko njega Mustafić je upozoren od bliske rodbine: “Neosporna je činjenica da je moj amidža Ibrahim ispolja-vao preveliku ljubav prema meni, ali je bio jako prestrašen nastalim događajima, tako da je, iako je bio neprestano uz mene, pokušavao da mi ukaže s kim imamo posla i da treba da se primirim i klonim svega. ’Ibro, jedan dan došao je Naser i rekao mi da se odmah spremim i krenem sa zastavom pred zatvor u Srebrenicu. Kad sam došao pred zatvor, izveli su sve zarobljene sa Zalazja i naredili mi da ih povezem prema Zalazju. Kad smo došli do deponije, naredili su mi da zaustavim i parkiram kamion. Izmakao sam se na pristojnu daljinu. Ali kad sam vidio njihovo divljanje i kad je počelo klanje, preblijedio sam kao krpa. Kada je Zulfo niz grudi sastavio nožem bolničarku Radu, pritom je pitajući gdje joj je radiostanica, više nisam imao hrabrosti da to gledam. Pješke sam s deponije došao u Srebrenicu, a oni poslije dovezli kamion, a ja sam kamionom nastavio kući, u Potočare. Karoserija je bila sva krvava. Ti kao da ne znaš s kim imaš posla. Mani se svega, valjda će i njihovo proći, u stanju su sve’, molećivim glasom mi je govorio amidža Ibrahim, a strina Rahima je nastavila: ’Kad je Ibrahim dotjerao kamion, ja sam sutra morala oprati kamion. Na karoseriji je bio toliko debeo sloj spetaka od krvi da sam morala cio dan nastavljati kazane proključale vode da bih sprala onoliku krv. To su životinje, samo možeš da izgubiš glavu!’ Jeste da sam se i plašio, ali sam smatrao da je svako odustajanje od svog stava pristanak da cio život čovjek živi bez ljudskog ponosa”, tvrdi Mustafić. Kao osoba koja je nesporno uživala i uživa značajan ugled među običnim ljudima u Srebrenici, Ibran Mustafić je bio u prilici da čuje brojna svjedočenja boraca i civila o zločinima i likvidacijama u toku rata unutar srebreničke enklave. Sada je ta svjedočenja objavio na osnovu vlastitog sjećanja. Osim za Na-sera Orića i druge žive ljude koji su osumnjičeni da su počinili ili znali za teške zločine nad Srbima i Bošnjacima u Srebrenici, Mustafiće-vo svjedočenje je veoma neugodno i za SDA. Mustafić otkriva kako je od ljeta 1991. vršeno naoružavanje Muslimana u Podrinju te kakvu su ulogu u tome imali Senad Sahinpašić Sa-ja, Hasan Cengić i Omer Behmen. Mustafić je mislio da je on pomogao uspon Nasera Orića, ali sada tvrdi da je shvatio kako su Orićevi stvarni pokrovitelji bili Senad Sahinpašić, Alija Delimustafić i Bakir Izetbegović. Mustafić sada daje i drugačije viđenje stranke na čijem osnivanju je govorio: “Bio je to moj prvi javni politički istup. Kada sam izašao za govornicu, imao sam osjećaj da sam zanijemio, usta se ukočila, grlo osušilo. Svi ispred mene su mi se učinili kao neki gorostasi ili još gore, kao porotnici koji mi trebaju suditi. Ipak, krajnjim naporom sam uspio da progovorim: ’Dolazim iz Srebrenice, opštine koju Srbi, zbog njihovog navodnog iseljavanja pod pritiskom, već progla-siše bosanskohercegovačkim Kosovom. Ja se, uz Božiju pomoć, nadam da će SDA odbra-niti i sačuvati to bosanskohercegovačko Kosovo.’ Aplauz se prolomio, a ja sam krenuo iza govornice. Bože, sada kada se sjetim tih riječi, ostanem bez teksta. Tada toliko ushićenja, a da sam znao s kakvim lupežima imam posla, logičnije bi bilo da sam donio koju bombu i bacio na taj skup. Ne da ne po-mogoše u odbrani, naprotiv, svojim odnosom i direktnim učešćem dopriniješe da Srebrenica bude grad genocida nad bošnjačkim narodom, a nakon genocida potpisaše ’tapiju’ da je Srebrenica ’drevni srpski grad’. Sjeme im se zatrlo.” Knjigu Ibrana Mustafi-ća treba čitati kao lično svjedočanstvo aktera i svjedoka, čiju vjerodostojnost treba provjeriti sudskim putem, ali i kao gorko upozorenje o tome kako mržnja razara. UBISTVA STARACA Smrt po kućama i u bolnici “Ponovo je jedan dan odjeknula gadna vijest u Srebrenici. Emir Halilović je upao u Zekin stan i ubio njega i njegovu nepokretnu majku. Zeko je bio Srbin koji je poslije ulaska naših snaga u Srebrenicu ostao u njoj i s nama preživio sve strahote. Sa svakim je podijelio posljednju cigaru. U Srebrenici sam ga viđao s Eminom Alićem. Bili su generacija i jedno vrijeme udarna snaga fudbalskog kluba Guber. Vjerovatno su nalazili inspiraciju u sportu i lijepim vremenima da bi se razgovorom liječili od pogana vakta. Koliko mi je teško bilo zbog njihove pogibije, još mi je bilo teže zbog monstruoznog načina na koji je likvidacija izvedena. Ubio ih je tako što im je kundakom od pištolja izmasakrirao glavu. Da još bude gore,tada su već snage UNPROFOR-a bile apsolutno ovladale Srebrenicom.Pored toga neki starac srpske nacionalnosti je zalutao na prostor 'Zaštićene i demilitarizovane zone'. Uhvaćen je i priveden u Srebrenicu. Završio je u bolnici da bi poslije toga u bolnicu upao Emir i u po bijela dana ga ubio u bolničkoj postelji. Bilo mi je jasno da je zaista počinilac ovako gnusnih radnji Emir, ali mi je isto tako bilo jasno da je on jedan iz najužeg jezgra izvršilaca prljavih poslova. Nakon monstruoznih likvidacija, Emir je završio u zatvoru koji je bio pod nadzorom kanadskog bataljona, ali je kasnije helikopterom prebačen u tuzlanski zatvor. Poslije rata je umro u Sarajevu. Imao je tumor na mozgu.” UBISTVA ZAROBLJENIKA Gladni, bosi i, na kraju, mrtvi “Sjećam se riječi Fahre Alića Fakija, čestite i poštene duše: 'Moj Ibrane, kad je došlo do napada iz pravca Oparaca i Ratkovića na prostore Brezovica i drugih naših sela i kada smo uzvratili, rasplamsala se borba. Nakon završetka borbe, zarobili smo jednog učitelja koji je bio iz okoline Tegara. Nakon svega, mi smo ga morali sprovesti do Srebrenice, kako bismo ga smjestili u zatvor. Valjalo je nama tada ispod Pribičevca provesti zarobljenika do Srebrenice, stavljajući svoju glavu u krajnju neizvjesnost jer su zasjede bila realnost koja nas je čekala u putu. Nakon što smo učitelja uredno predali Vojnoj policiji, i kad je sproveden u zatvor, saznao sam da su ga tu ubili. Bilo mi je došlo da crknem. Nakon svega, kad sam se s bandom sreo u Srebrenici, nisam mogao da trpim te im odbrusih: 'Pa stanite, majku vam! Mi se borimo, branimo, zarobimo, dovedemo do zatvora, da biste vi ubili!'”, prenosi Mustafić. “S nama su iz kombija izašla i tri zarobljenika koji su trebali biti prebačeni u zatvor u Srebrenicu. Do tada su bili u pritvoru u Konjević Polju. Bila su dva muškarca i jedna ženska osoba. Jedan Žućo, kojeg su naši borci tako i nazivali, bio je u malo boljem stanju, starosti oko dvadeset i pet godina, a drugi muškarac po izgledu je bio možda tek punoljetan, kao i djevojka. Njih dvoje su bili u katastrofalnom stanju. Kod ovog drugog muškarca je vrat bio kao u tukavca. Valjda od gladi. Kod djevojke su noge bile kao čačkalice. Krenula je kolona pješke po kaljugi koja je i sposobnom bila jedva savladljiva prepreka. Na nogama djevojke su bile neke potpećene cipele koje je jedva vukla za sobom. Očito da se neko namirio na bolje, a njoj dao samo da nešto ima na nogama. I sam sam bio gladan, ali sa sobom nisam imao mrvu hljeba, a da sam je imao, dao bih im. Išao bih i prije njih do kuće da im šta iznesem, ali vjerujte da nemam ni za sebe. Nakon skoro dva mjeseca upitah Sadu šta bješe s njih troje. 'Ne znam ni ja pravu istinu ali, izgleda, da su pobijeni!', reče mi Sado, a ja nisam imao ni snage ni potrebe da ga bilo šta dalje pitam”, kaže Mustafić. IZ KNJIGE Prvi susret s Aliiom “'Načuo sam da se neka grupa studenata treba, pred Begovom džamijom, vidjeti s onim Alijom Izetbegovićem što je skoro izašao iz zatvora', reče mi Ibro Salihović Ibe, moj komšija i prijatelj. Jedva sam čekao kada će proći vrijeme do zakazanog sastanka pred Begovom džamijom. Prije na pola sata zovnuo sam Ibeta i krenuli smo. Kada smo ušli u harem Begove džamije, odmah iza ulaza stajala je jedna grupa od deset momaka i među njima sredovječan čovjek. Bio je to moj prvi susret s Alijom Izetbegovićem. Priključili smo se grupi, a među prisutnima sam vidio Rasima Ljajića, s kojim sam se poznavao iz biblioteke. Pozdravio sam se s Rasimom i bilo mi je drago što još nekoga znam jer sam bio sigurniji da nije neka navlakuša. 'Pošto nas ima više, možda bi bilo bolje da odemo na neko drugo mjesto. Hajdemo do prostorija Islamske zajednice grada Sarajeva, na Čaršiji', predložio je Alija. Uzbacio je svoj kaput kojim je bio samo ogrnut i bez komentara smo krenuli prema Čaršiji. Ušli smo u zgradu, prošli veću prostoriju i zaustavili se u jednoj sali za sastanke. Odmah na početku, Alija upita da li od prisutnih ima neko a da nije iz Sandžaka. Javismo se Ibe i ja zamolili su nas da sjedimo dok on ne završi sa Sandžaklijama a da će s nama obaviti poseban razgovor. Sjedili smo mirno dok je trajao razgovor s desetak momaka iz Sandžaka. Pored Rasima, koji je iz Novog Pazara, na sastanku je bilo momaka iz Sjenice, Tutina i drugih gradova Sandžaka. Uglavnom, razgovori su tekli u pravcu formiranja političke organizacije na prostoru Sandžaka i narednim aktivnostima. Ono što mi je bilo zanimljivo jeste da su na tom sastanku samo dva momka (Ibe i ja) iz BiH, a ostali iz drugih republika, Srbije i Crne Gore. 'Odakle ste rodom?', upitao nas je Alija. 'Iz Srebrenice', uglas smo odgovorili. Poslije upoznavanja, kako je Ibe sjedio kao nijemi posmatrač, Alija je komunikaciju vodio izričito sa mnom. 'Ibrane, postaviću ti samo jedno pitanje - šta misliš o bošnjaštvu?' Odmah odgovorih: 'Gospodine Izetbegoviću, mislim da je bošnjaštvo naša perspektiva ali se sada, u ovom momentu, ne smijemo toga držati jer je u našem narodu prepoznatljivije muslimanstvo, ako mislimo imati više uspjeha.' 'Dobro, to bi bilo to. Sve što vam treba obratite se Muhamedu Čengiću', reče Alija na kraju." U kasnijem toku knjige Mustafić ne skriva mržnju prema Izetbegoviću, kojeg optužuje kao izdajnika. UBISTVO KRSTE I VELINKE Klanje gluhog dojavljivača “Na lokalitetu iznad Kazana pronađena su dva zaklana tijela bračnog para Krste i Velinke, koji su u svojoj kući proveli cijeli period do njihove likvidacije. Krsto je po nacionalnosti bio Makedonac, nesposoban starac koji nije nikome ništa skrivio. Da li je kakva istraga rađena, zaista ne znam, ali se poslije izvjesnog vremena ta likvidacija počela pripisivati Ejubu Goliću i još nekim momcima iz Glogove. Istina, Ejub je već imao ubistvo u Srebrenici, ali mu to nije smetalo da nastavi biti komandant jedne formacije. Ali isto tako, to ubistvo je bio razlog da se Ejubu pripisuju i druga nedjela koja će se ubuduće događati. Istina je i to da se odmah nakon Krstine i Velinkine likvidacije u njihovu kuću uselila neka grupa momaka iz Ejubove jedinice. Lično nisam poznavao ni Krstu ni Velinku ali me ta vijest razočarala jer sam znao da raditi zlo a očekivati dobre rezultate nije spojivo. 'Jedne prilike su Krstu doveli meni u kancelariju', pričao mi je Sado, 'pod optužbom da je jedan od dojavljivača. Kao oficir bezbje-dnosti obavio sam razgovor s Krstom, nakon kojeg sam mu rekao da ide svojoj kući i da ga niko ne smije uznemiravati.' 'Sine, ma kakva bolan dojava', pričao je Krsto Sadi, 'ja, bolan sine, nosim slušni aparat, a kako se zaratilo, meni su oslabile baterije, tako da mi ni slušni aparat ništa ne znači. Pa, ja, bolan, ništa ne čujem!'"