Ključ je grad, gdje se po istorijskom dokazu predao pošlednji bosanski kralj Stevan Tomašević sultanu Mehmedu II. god. 1463. Ključ leži u ključkom polju pokraj rijeke Sane, koja u mjestu prolazi između dvije visoke prirodne stnjene; na lijevoj strani je grad, nazidan po strmim stijenama, a prema njemu je mnogo viša Fortica. Ma da su zidovi dosta porušeni i šumom obrasli, ipak je rijetko u Bosni vidjeti mjesto s boljom vojničkom pozicijom nego što je Ključ. Da sa svim odgovara imenu svome, može se vidjeti, gsad čovjek izađe ia Forticu, pak razgleda okolicu. Odatle se vidi, kako su prevječiti zakoni prirodni na daleko zaklopili svaki ulaz, te da se mora baš kroz određeno mjesto proći. Stari, koji su mu ime nadjevali, morali su to opaziti, kad su ga tako krstili. Od grada jedan četvrt sahata k jugu ima uzvišeno brdo, i na njemu jedna humka. Zove se „Pašina S0fa.“ Po narodnjem predatvu odmarao se ovdje vezir sultana Mehmeda Velija, kad je s vojskom došao da opsjedne Ključ. S njime je bio i jedan kadija, imenom Mula. Na to su mjesto izazvali na vjeru kralja Stevana, i bio bi ga Velija paša pustio da ne bješe Mula kadije. On je paši govorio: „Ako si ti njemu vjeru zadao, nijesam ja! Daj mi ga pod moju vlast, a u kuranu stoji, da kauru ne treba davati slobode.“ Vezir ga posluša i preda mu kralja, a Mulo kadija izmisli mu mučeničku smrt: živome mu sadera kožu. Ali i paša bijaše smrću kažnjen, poginuo je od svoje bedevnje. Nedalko od grada prema sjeveru, kraj rijeke Sane ima dobar točak, zove se „Kraljevac“ i kod njega je jedna humka, imenom „Crkvina.“ Narod priča, da je tu crkva zatrpata i zasuta. Niz rijeku Sanu do tri sahata na niže, ima pa visokoj obali jedna tvrda zidina, pusta, a zove se „grad Kamičak.“ Od Ključa zapadno tri sahata ima selo Sanica. Plodonosno je i zgodno mjesto, a po narodnoj priči dopalo se i Stojanu Jankoviću, koji joj je izgovorio ovo; „oh Sanico, oh malo Primorje, u tebi ću dvore sagraditi!“ Seno prolazi rijeka Sapica, što izvire ispod gore Grmeča. Odmah na izvoru su joj mlini, pile i stupe. Osobito je tu divno vidjeti jedan starinski mlin, koji se nikada ne pokriva, jer ga udesna litica sa strane brani od nepogoda. Sanica nabuja u mokro doba, da bi mogla ponijeti brod; ali njezina snaga brzo opane. U mjestu ima jedno brdo „Crkvna glavica,“ koja je raskopana god. 1856. i onda je tu nađen oblik crkve, po čemu se to mjesto i prozvalo današnjim imenom. Iste godine sagrađena je na tom .mjestu crkva od kamena i posvećena sv. apostolimag Petru i Pavlu, ali je brzo postigla nesreća, jer je spaljena u vrijeme srpsko-bosanskog ustanka godine 1876. Ondješnji srpski pravoslavni narod, koji se bio od siledžija razbjegao, ponovo je pokrio i povratku napola izgorelu zidinu. Na drugo brdu zove se jedio mjesto „Klisina.“ Oko nje ima dosta velikih položenih ploča; po izgledu i nazivu čini se, da je to bila mala crkvica, oko koje se mrtvi saranjivali. Priča narod dajeta crkvica spadala pod oblast gornjoj crkvi. Posred sela Sanice teče rijeka Riječa, a u nju se uljeva potok Smiljanica. Pri utoku Smilajnice u Riječu leži u ravnici „Dvorište.“ Narod priča, da su tu baš dvori nekih velmoža, pak da su po njihovoj propasti ondašnji Muhamedovci te dvore razrušili i od istog materijala sebi kuće pogradili. Danas se samo čuje ime dvorište a ne vidi se ni kamen na kamenu, nego se samo crveni po gdjekoja razbijena ciglja. Preko gore Grmeča na visokom položaju leži „Bravsko“; u njemu ima jedan bunar „Kraljevac“ i kod njega jedna zidina, narod je zove „Kraljev tor.“ Nedoliko otalen u selu Jasenovcu ima jedna zidina, koja je nazad dvadeset godina raskopana i našao se oblik crkve, pa od tada na istom mjestu čini se bogosluženje na dan sv. proroka Ilije. U Bravsku ima više zidina, koje narod zove gradinama. Između Sanice i Bravska diže se velika gora Grmeč, 0 kojoj se priča, da na svoj ima grad istog imena, ali ne liči toliko gradu, koliko kao nekoj palanci, koja je na visokim liticima. U lanjskom kalendaru „Bošnjaku“ opisao je P.Mirković opširno, što narod priča o gradu Grmeču. I mi ćemo to ovdje radi potpunosti zabilježiti. „Od Petrovca odjahavši na istočnu stranu skoro tri sata, doći ćeš na planinu Grmeč. Na najvišem vrhuncu te planine stoji grad, koji isto ime ima kao i planina. Grad je polovinu zidan a drugo je samotvrd. Malo se od njega porušilo. A u kom je vijeku zidan, ne zna se. Sad je zarastao u šumu, te u samom gradu po kaldrmi imade jela i javora u promjeru po dva do tri metra. Od Grmeča jedan i po sat na polju Bravsku je jedna razvalima pod imenom „Gradić“, a blizu njega veoma zdravo vrelo „Kraljevac“. Evo šta narod pripovijeda o Grmeču i Gradiću. U staro vrijeme u gradu Grmeču stanovao je jedan kralj a bijaše veoma bogat i silan. Ovce njegove stanovale su na Bravsku u Gradiću. U ono vrijeme, pripovijeda se, u tijem krajevima nije padao snijeg nikada. Jednom bijahu čobani kraljevi saovcama pa Bravsku a udari snijeg i zatpa sve ovce. Čobani odu i kažu kralju šta je bilo. Kralj reče; „Djeco moja! to je od Boga pala slana, da za naske ovdje nije stanja. Spremajte se, da odmah idemo.“ Počnu se spremati i potovare što su god imali, ali kako kralj bijaše puno bogat, pa ne mogaše sve ponijeti, on uzme punu tisovu kasu dukata i zakopa ih u gradu. Najmlađoj ćerki njegovoj bijaše žao ostaviti tolike dukate te ne hajede nikako otkučiti se od novaca, pak ni onda kada pođoše, ne ustajaše od kase, vičući: „Ja ih živa ostaviti neću!“ Otac joj govoraše i zaklinjaše je, ali opa neće pa neće. No kad nikako ne hte poći, otac je onda prokune: „E kad nećeš da ideš s nama, a onda neka milostivi Bog naredi i posluša roditelja vruću molbu i ovoga časa da se pretvoriš u zmiju i da ležiš na njima i dnevi i noći i ljeti i zimi, a samo na Đurđev dan prije sunca jedan put da iziđeš, te ako se tadaj sa muškim sreteš, da se poljubiš i opet da se povratiš u djevojku i pođeš za istog, a novce da uzmeš svome suđeniku.“ Onoga časa ona se pretvori u zmiju rašljasta repa i splaza se na novce. A otac njezin pođe otolen i krene na južnu stranu. Putujući od Grmeča čim je išao jedan sat, stao je i udario biljeg ili kako ondašnji narod zove mramor. Mramori ti i dan današnji su na istim mjestima gdje su i udareni. Visoki su dva metra a široki po metra od tvrdoga ljutca kamena; prvi stoji u Janjilima, zatim u Zdenom dolu u pećini. Taj je u đubre zarastao. Treći u Gorinčanima pak onda u Sekovcu, Krivodolu, Crvljivici i pošljednji u Župi junačkoj. U Uncu se kralj nastani i sazida grad Visuć na jednoj stijeni, koji je do danas sačuvan u cijelosti. Basamaci, koji su u stijeni isječeni, nijesu u stanju današnji ljudi u dva puta iskoračiti. Više je ljudi iz okoline gradiške išlo rano o sv. Đurđu u Grmeč grad da se poljubi sa kraljevom kćeri. Ali ni jedan nije se mogao odvažiti dočekati, da se sunce rodi i da zmija iziđe. Pripovijedaju, da je bio došao jedan i stojao na gradskim vratima na Đurđev dan i čekao, pa kada se suše rađalo, pođe zmija iz grada, te će upravo njemu. Sva se sijaše kao sunce, na glavi imađaše krunu a rep joj dvostruk. On zaveže i dočeka je. Ona dođe do njega i počne.mu ići uz nogu i upravo dopuza do glave i htjede ga poljubiti u desni obraz, a on makne glavom, a ona se odmah vrati natrag na dukate. I sad često puta koji ode, ali se ne odvaži čekati ni nijedan. A djevoka sirota, eto još čeka u narodnoj zamisli svoga suđenika.“