Sjecam se nešto Mostara. Ja sam permanentna žrtva neosnovanih refleksija iz rane, srednje i pozne mladosti. Recimo, beskrajna julska noc. Noc koja pobuduje neutemeljena obecanja. Tek je jedan sat. Prevruce je. Hum vri od pjesme slavuja. S njom s tom divljom, neukrotivom pjesmom liježemo; s njom se budimo. Tamo, preko rijeke, na terasi hotela Neretva, pjeva Željko Samardžic. Kakva strahovita atmosfera. Najljepše žene ovog dijela svijeta veceras su na toj terasi. Najugladeniji i najugledniji parov .....