Komunikacija šezdesetak stanara u mom ulazu vrlo je reducirana, kurtoazna. Nema socijalne dinamike. Nema ni buke. Cetiri godine, koliko sam tu, nisam cuo da je neko zagalamio. Niko ni vratima da tresne. Ni pjesme, ni smijeha. Cudan komšiluk. Djeluje sterilno, kao vegetiranje u staklenoj bašti. Onda jednog jutra preokret. Na vratima lifta osvanu upozorenje: "Pažnja, ne bacajte hranu na krov iznad Univerzala (zbog smrada i žohara)". Radi se o ravnom krovu prizemnog objekta, koji vezuje dvije zgra .....