Svake godine pocetkom oktobra sjetim se ovih rijeci: S jeseni, kada pocnu vetrovi, lišce divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Tako je Danilo Kiš zapoceo Rane jade. Dugo vremena ovo je za mene bila tek prelijepa recenica, no jedne jeseni postala je i programski te poeticki poucna. Godina je, cini mi se, 1995.; snijeg je pao vec pocetkom oktobra, vjetar je poharao sve preostalo lišce sa stabala kraj spomenika Antunu Mavraku. Tog prvog snježnog jutra (možda je bio upravo petnaesti) .....