Prije koji dan sretoh jednog od nekadašnjih mi kolega. Razgovor s ovim je, na svu srecu, bio veseliji no što cesto, i s nekim drugima, znade biti. Zašto, ne znam ni sam. No, ako izmedu redaka ispricanog mu prosudivati, sve to bi, koje li ironije, moglo biti u vezi i s cinjenicom da je, zbog rata dakako, bio prisiljen zdimiti kud ga noge nose. A njega su njegove odnijele cak do Švedske. U kojoj, opet, onima koji život iživješe, ne dopuštaju da, pa ma gdje da su ga ostavljali, starost provedu neza .....