Priroda utvrdila je grad Kljuc još bolje, nego li je to mogla ljudska ruka. Iznad valovlja Sane dižu se strme, celicne stijene okomice do tolike visine, da je gotovo nevjerojatno, e bi se iko usudio sazidati na njima grad. Te stijene tvore prema jugu ravni, cestim škripovima i procjepima ispresjecani duvar, ovjencan po vrhu nizom ljutih grebenova. Tek dobro oko ugledace iz dola, da su ti grebenovi bili nekoc povezani zidom, za kojim se krije grad Kljuc. Ove grebenove, koji zarubljuju tijesnu kosu, nadvisuje prema zapadu oštri vrh, koji se takogjer okomito spušta na dno, a na njem ugledacemo podor stare, velike okrugle kule Ljubice. Ta kula, koja je nadvisila sav ostali grad Kljuc, po godinama je najstarija gragjevina ukljuckim utvrdama, a nastala je od prilike XIII. vijeka. Po uzvisitom položaju bijaše izvrsnom stražarnicom, okle je lIa daleko i široko mogao budan stražar spaziti svaki kret u dolu i po izokolnim brdima. Ali i za slucaj skrajnje nužde bijaše ta kula zgodno zaklonište gragjanima, koje bi neprijatelj možda• protjerao iz grada, jer uz one neprolazne gudure: koje se sa sjeverne strane penju do kule, lako bi zaglavio nevješt putu dušmanin. I danas ce se putnik, komu dogje želja da razgleda kulu ž izbliza, dobrano namuciti na onoj vrleti, a pred ocima ce mu se zamagliti, pogleda li u onu reko bih bezdanu dubinu, koja mu zinu pod nogama. Osim te kule imade Kljuc još dva grada turski na podnožju Ljubice, a onda sami grad Kljuc na povoru grebenova, koji se razapeše kao neoboriv štit, da ga brane od neprijatelja. Taj grad proteže se diljem cijelog povora do njegovog vrška, a kako mu bijahu s južne strane stijene naravnom zaštitom, nije tu ni trebalo umjetne utvrde. Samo gdje se rub povora izmaknuo nad ponor, naciniše malen zid, da se koji od gragjana ne bi srušio u provaliju. Usporedo s ovim grebenom sazidan je tvrdi, puškarnicama pokiceni visoki bedem, koji je služio gradu kao branik od sjeverne strane, a taj se bedem na zapadu sastavio kršom, na kome se uzvisila tvrda coškasta kula gradski doksat sa koga su branioci mogli lako odbijati i najsnažnijega neprijatelja. Pod tim doksatom i tik pod bedemom prolazio je tijesni put, a lijevim mu rubom oborila se opet nepristupna strmina kose u do. Taj put vodi nas do polovice bedema, gdje je prizidana neobicno tvrda kapi-kula sa prolazom u grad. Pred kulom bijaše prostranije predvorje. Kapi-kula je cetverasta, slicna drugim zgradama te vrste; inako primjeticemo u nje, da se zid s prednje strane izbocio u šiljati povor. Taj oblik bijaše namjerice tako nacinjen, da se zrna od topova ili kamenje iz ratnih hitala sa kosine povora lašnje odbiju, te ne naškode samoj kuli. Prošav niskom kapijom ispod kule u grad, opazicemo u istocnoj poli obora podor prostrane palace, do koje se ulazilo širokim trijemom. Za njom bijaše vrt, ozidan bedemom. Uz palacu prislonio se zid na više coškova, koji se tijesno približio samoj kuli, cineci s njome uski prolaz u zapadni dio grada. Ovaj zid imade tik do palace vrata, koja vode u isti škrip, što ga ovdje tvore stijene gradskog brda, a ,tim naravnim škripom, koji se kao bunar okomito spušta u dubinu, mogla je umaknuti posada u skrajnoj nevolji. Taj izlaz dakako nije bio ugodan, jer je valjalo da se bjegunci na užetima spuštaju kroz onaj tijesni ponor do Sane, gdje baš ne bijaše teško posijati glavu. Prolaz kraj kule u zapadni dio grada namjerice su suzili spomenutim zidom, jer kad bi buknula opasnost, da neprijatelj osvoji istocnu polu grada, zagradili bi tijesni prolaz kamenjem, a posada bi se povukla u zapadni dio grada, gdje bi na tvrdom doksatu našla zakloništa, da se još koji dan održi protiv neprijatelja, dokle ustraje hrane i vode i dok ne smalakšu junacke ruke. Prema tomu je grad Kljuc zanimljiv primjer, kako su naši pradjedovi u srednjem vijeku znali upotrebiti prirodnu tvrdinu , mjesta, te je zgodno preudesiti za ratne svrhe i kako su se graditelji pri tome obazirali na sve ratne faze, da se podsjednuti m;mognu što dulje održati protiv neprijatelja. Izmegju tog grada i stare kule Ljubice na vrhu brda, gdje se gradska kosa nešto proširila i zaravnila, stoje ostaci treceg grada, koji sazidaše Osmanlije, pošto osvojiše Kljuc. Taj grad nije nimalo važan ni u gragjevnom ni u strategicnom vidu. Poniski bedem opasao je nepravilni trouglati prostor, a u dva coška, okrenuta prema pristupnoj strani, bijahu sazidane dvije cetveraste, dosta niske kule. Grad nije bio toliko zgodan za obranu, koliko za taborovanje, a kad bi došlo do kreševa, valjalo bi vojsci da se zatvori u stari grad. * Grad Kljuc pripadao je, kao i cijela župa sanska, od starine Hrvatskoj, a tek kasnije pao je pod vlast Bosne. U toj župi spominje se za vlade Arpadovaca više župana: Mihajlo (1258., 1264.), Petar (1271.), Nikola, koji je 1273. izaslan u Štajersku na vojnu protiv ceškog kralja Otokara i Ivan, koji je radi javnog nasilja g. 1281. bio izopcen. Kad su zasjeli Anžuvinci na ugarskohrvatski prijestO, dobili su Kljuc Nelipici, bar se za Karla Roberta spominje neki Ysanus rodom Nelipic s pridjevkom de Olavis t. j. od Kljuca. Malo zatim dogje Kljuc u ruke kuce Hrvatinove, a bilo je to valjda zbog istog pokreta, od kojeg izgubiše Nelipici i Unac. Godine 1325. stoluje naime vec Vukosav sin Hrvatinov u Kljucu, te izdaje nekomu Ceperni, Gjuri i Budenu listinu, kojom pušta na slob,odu Hranica, sina spomenutog Gjure i ropkinje Marice Hranic. Odsele ostaju Kljuc i sanska župa u rukama Hrvatinica, ali sve do konca XIV. vijeka smatrahu se sastavi nom ugarske krune. Tako još 1391. god. Anžuvinac Vladislav daje bratu Hrvojinu selo Zabic, koje spadaše Kljucu i Sridu na Sani, ali za prevrata, koji je nastao za sjedanja luksemburške kuce na ugarski prijesto, ocijepila se sanska župa od Hrvatske, a Tvrtko je pripojio Bosni. Hrvoja, veliki vojvoda bosanski, rodom Hrvatinic, citira na svojim listinama megju županima podcinjenim njegovoj vlasti i župana Sanskog (n.pr. 1412. župan Gašpar Dijaniševic), a i njegov našljednik Juraj Dragišic, sin gore spomenutog