U Becu, februara 1903. "Monna Vanna". Tako se zove vec poznata imenom glavna senzacija ovogodišnje pozorišne sezone, koja je dosad prešla ili ce ubrzo preci sve vece pozornice, a o kojoj su govorile sve novine, svi književni klubovi i citalacka publika. Pa šta je moglo toliko da zainteresuje svijet u ovoj drami? Da li ženijalan sadržaj, ili je u njojzi pjesnik oznacio nov pravac, ili je najzad djelo iznijela vještacki udešena reklama? Mi smo u ovo nekoliko godina vec bili u prilici, da u redovima "Nade" progovorimo o ovakim senzacijama na pozornici: Prvo je došao Hauptmann, pa Sudermann, zatim razne devize: naturalizam, umjereni realizam, impresijonizam, pa tek simbolizam. Sva ta imena letila su od stupca do stupca novina, brošira i literarnih eseja, sa velikim rijecima proricala se svakomu od tih pravaca velika buducnost. I mi smo o tim pojavama dosta bilježili u redovima "Nade". Prva je deviza bila naturalizam, to jest: opisuj prirodu, kakva ti se cini kakva je u stvari; zatim je nadošo impresijonizam: opisuj osjecanja i cuvstva, koja u tebi budi priroda. Odavde je trebalo samo jedanput zakoraknuti, pak da se zavoli ono, što u nama budi tajanstvena cuvstva. Tako se razvi simbolizam. Glavni prestavnik bješe mu Maeterlinck. Mnogo smo slušali i citali po novinama osimbolisti Maeterlincku, ali za cudo nikada ne mogosmo da se zagrijemo za nj. I zaista, Maeterlinck kao simbolista ostade izoliran. O njemu su samo njegovi prijatelji pisali i simpatisali s njime. Pa evo Maeterlinck ipak postaje obnoc miljenik sviju, a njegova "Vanna" senzacijom dramske vještine ovogodišnje sezone. No "Monna Vanna" nije simbolicka drama; ona se uopce javlja kao djelo bez pravca, pa i ako joj neki daju mjesto megju romanticnom dramom, unaprijed moramo kazati, da djelo nije romanticno. To je u glavnom senzacijonalna drama. Šta više "Monna Vanna" kao senzacijonalna drama cak ni u pravljenju senzacijonalnih scena nije originalna u sredstvima. Košto je pisac kao simbolista bio ucenik francuske škole, isto to je on i u "Vanni", samo što tu on nije ucenik Verlaineov i ne znam kojih slicnih književnika, vec u "Vanni" je ucenik pisca "Feaore", "Otadžbine", "Fernande" i drugih slicnih proizvoda, koji iz kombinovanih psihickih sukoba teže za efektom kroz dramske scene. Sa v dramatski aparat Sardouov je upotrebljen u "Monna Vanni", samo sa manje srca i fantazije, nego što je to umio da ucini Sardou. U "Vanni" je upotrebljen umjetnicki vogjen dialog, kao n. pr. odmah u prvom cinu, gdje otac ne može da otkrije poruku Prinzivallijevu. No prije nego što bi se mogli pozivati na pojedinosti, iznijecemo ukratko sadržaj ove drame. Prvi cin dešava se u Pizi. Guido Colonna, glavni zapovjednik grada, drži savjet sa svoja dva vojskovogje. Prinzivalli, najmljeni firentinski kapetan, opkolio je Pizu vec od dužeg vremena, u kojoj je za to vrijeme nestalo hrane i streljiva pak nema druge nego da narod izgine od gladi, ili da se grad preda. Guidov otac Marko, koga je Piza poslala kao poslanika Prinzivallu, da ugovara o miru, vratio se otud s pomirljivim glasom. Prinzivalli ce dignuti podsijedanje, šta više, poslace u Pizu trista kola provijanta i streljiva, ali uz uslov, koji kao da gagja srce Guidovo. Uslov Prinzivallijev jeste taj, da Monna Vanna, žena Guidova dogje njemu Prinzivallu nocu u tabor, uvijena samo jednim tankim ogrtacem. Ele nastupa borba izmegju poštcnja jedne casne porodice i života trideset hiljada pizanskih gragjana. Ovu borbu odlucuje Monna Vanna, koja dolazi na pozornicu sa gotovom odlukom, jer joj je taj uslov Marko vec saopcio. Ona stupa na pozornicu kao mumija, a prve su joj rijeci: "Ja cu veceras ici Prinzivallu u tabor!" Protest Guidov nema snage, jer se radi o životu trideset hiljada ljudi. Drugi cin dešava se u Prinzivallijeyu taboru. Vanna dolazi, košto je Prinzivalli zahtijevao ogrnuta tek tankim ogrtacem. Da je ona zaista došla ogrnuta u ciglo lak ogrtac, o tome nas pisac uvjerava, što je Vanna bosa i što na zahtijev Prinzivalla to i polšazuje. Hm! pomislice mnogi citalac, ali šta može pisac ovih redaka; i sam je morao tako uciniti na samoj predstavi. Poslije kratkog razgovora izmegju Vanne i Prinzivala, Vanna legne na divan i sada se dešava nešto iznenadna. PrinzivaUi, ujedared svladan ljubavnim cuvstvom, pada na koljena pred Vannu i izjavljuje joj, da on nju ljubi i to ne od danas: vec još od prvog doba mladosti. Kada je ona bila djevojcica, on ju je vidio na bunaru i odmah se u njem rasp alila ljubav, koja evo još i danas u njem gori. I on sjeda kraj nje. Mrtva tišina, noc oni su sami. U njem se bude sve uspomene ii onog doba, pa i Vanna se sjeca sada svega toga i prima taj glas sasvim kao prokušana moderna koketa. Cijela ova scena izmišljena je, a od romantike, na što nalici, ni traga. I ako su Prinzivallu slobodne ruke prema Vanni, on se ipak ne služi tom slobodom, jedino što ju poljubi u celo. Na želju Vanniriu Prinzivalli zapovijeda, da se trista kola sa hranom krenu put Pize. Bicevi pucaju, cuje se hajsanje teglece marve, mumlanje volova i škripa kola, vide se svjetiljke, a Vanna i Prinzivalli gledaju ovu, svom modernom tehnikom izvještacenu scenu. Onda se zacuju zvona iz Pize, vide se osvijetljene kuce tamo se slavi slavlje. No usred te srece eto nova preokreta. Prinzivalla progžlašuju izdajicom; on mora da bjega. Vanna mu nudi da bježi s njome, a za sigurnost u Pi zi jamci mu svojim mužem i ocem. Prinzivalli se odlucuje na bjegstvo s Vannom. Treci i zadnji cin dogagjaju se opet u Pizi. Narod je veseo, što je grad izbavljen, samo Guido poniženi muž ne može da se veseli. Megjutim se pojavljuje Vanna sa Prinzivallom. Svijet joj klice, slavi je kao izbaviteljku i baca cvijece pred nju. Guido ne ce ni da je vidi. Goni sve otud, da ne gledaju njegove sramote. Najzad ostaju na pozornici Vanna, Guido i Prinzivalli. Sa zluradošcu prima Guido na znanje, da tu pred njim stoji narušitelj njegove srece i odlucuje da mu se osveti. Opet doziva narod, da ovaj cuje ispovijest Vanninu i da time stece pred svijetom