Dobor. Kod današnjega Šamca bijaše jedan od najvažnijih savskih prelaza. Tu se uljeva Bosna u Savu, a uporedo s Bosnom rijekom vije se naravni put, koji nas dovodi u samo srce Bosne. Tim putem pošla je u davno doba po gdjekoja vojska, a posve je prirodno, da je Bošnjacima trebalo, e bi taj put u potrebi zagradili. Tako nastade diljem rijeke Bosne niz gradova, koji su imali da brane prolaz neprijateljskoj vojsci. Prvi, a valjda i najstariji u tom nizu utvrda jeste grad Dobor. Tamo gdje se više današnjeg Modrica približuju obrožnci Vucjak-planine i Trebovca, suzujuci dolinu Bosne tijesnim klancem, tako da se put privija uz samu rijeku a nadvi suju ga humke i brdine, ugledace prolaznik na omanjoj humci podor staroga grada Dobora. Taj grad sakrio se u zabiti, pa ga je malo koji putnik pomnije razgledao, prem je u bosanskoj povjesti vrlo znamenit. Izmaknuo je i pažnji gdjekojih strucnjaka, jer ga zamijeniše sa gradom Dobojem na Bosni, držeci, da je u listinama pogrješno pisano Dobor, mjesto Doboj. Nu taj doborski grad mnogo je stariji od Doboja, a s mnogog vida i zanimljiviji. Pod zidinama grada Dobora završila je jedna od najzanimljivijih, ali i najtragicnijih epizoda, važna nesamo za povjest Bosne, vec još mnogo važnija za povjest Hrvatske i Ugarske. Kada je 1382. umro ugarsko-hrvatski kralj Ljudevit Veliki, naslijedi ga kci mu Marija. Uza nju vladala je, mati joj Jelisava ili bolje njen ljubimac, palatin Nikola Gorjanski. Suprug Marijin, Sigismund Luksemburški, dao se proglasiti vrhovnim kžapetanom kraljevine Ugarske, a sve je išlo za tim, da se uz svoju ženu proglasi kraljem. Protiv obih kraljica diže se hrvatsko plemstvo, koje po svom narodnom pravu ne priznavaše ženskog baštinstva, a pridruži mu se nešto plemstva u samoj Ugarskoj. Nezadovoljnicima bilo je još u živoj uspomeni, kako su doveli nekoc Karla Roberta na hrvatski, a poslije i na ugarski prijesto. Ovo plemstvo, a na celu mu biskup zagrebacki Pavao Horvat sa bracom svojom, Paležnicima i mnogi drugi dovedoše iz Napulja Anžuvinca Karla Drackog. Tragicna sudbina tog mladog kralja poznata je, il poznata je i sudbina kraljice Jelisave. Smrt Karla Drackoga, a još više smrt bosanskog kralja Tvrtka (1391.), koji je u velike podupirao taj ustanak, naperen protiv vlastite mu unuke Mariji i komu je rogjena bratuceda njegova kraljica Jelisava pala žrtvom, odluciše sudbinom ustaša. Grad za gradom oteše im Sigismundove vojske. Nikola Gorjanski porazi bosanskog bana Vuka i osvoji Knin; Ostrovica, zadnji grad, u kome su se još Paležnici održali, pade u kraljeve ruke, a ustaše krenuše u Bosnu, da se zaklone. Tu se zatvoriše u tvrdi grad Dobor. Nikola Gorjanski gonio je bjegunce pred sobom, te ih stade uDoboru podsijedati. Ustaše bijahu preslabi, da se obrane, grad pade, nu Ivan Horvat, brat biskupov umaknu. Gorjanski se dadne za njim u potjeru, te ga uhvati i dovede u Pecuh (1393.), gdje je poginuo od krvnicke ruke. Zadnje vogje ovoga ustanka, Horvate, Konte, Korpade i dr., koji se sakriše u Srijemu u gustoj šumi uhvatiše na vjeru, a kralj Sigismund, kada ih dovedoše preda nj, te ne htjedoše da mu se poklone, naredi da ih smaknu. Trideset i dvije glave padoše tako u jedan dan od krvnicke ruke, a narod im je u Ugarskoj još dugo cuvao ,uspomenu, spominjuci ih pod imenom "trideset i dva junaka". Pri osvajanju Dobora odlikovahu se u / kraljevskoj vojsci osobito Ivan, Stefan i Nikola si. novi Ivana Kanižkoga, a kralj Sigismund ih 1397. nagradi poveljom, u kojoj spominje njihove zasluge oko osvojenja grada Dobora u župi usorskoj, a u kraljevini Bosni. I Nikolu Gorjanskog, Marijinog palatina, na,: gradi Sigusmund 1408., potvrdiv mu sve dotaž danje povlastice za zasluge oko "reobtentione castri Dobor in Usura". Ova epizoda, koju smo tek ukratko opisali, bijaše klica drugoj, koja se takogjer pod Doborom odigrala, a završila je gotovo još tragicnije. Kralj Dabiša, naslijedio je bio politiku Tvrtkovu, te je pomagao hrvatske i ugarske ustaše protiv Sigismunda, ali u njega ne bijaše ni trunka one sile i energije, koja je bila uzvisila Tvrtka I. Pad Dobora i sudbina ustaša tako ga zastrašiše, da je još iste g. 1393. pošao u Djakovo pred Sigismunda te mu se poklonio, priznao njegovo pokroviteljstvo i ugovorio s njime, da nakon svoje smrti ustupa Bosnu posve Sigismundu. To je bosansko plemstvo toliko uzbunilo, da se sve listom diglo protiv Dabiše. Pošto Dabiša ubrzo umrije, odabere to plemstvo Ostoju svojim kraljem, ali kad je i Ostoja stao prianjati uz Sigismunda, svrgnu ga, te se stane dogovarati o izboru novoga kralja. Isprva htjedoše da izaberu Pavla Radišica, uz koga je osobito Hrvoja pristajao, ali 1404. izabraše na zboru u Visokom Tvrtkova nezakonitog sina Tvrtka II. Kralj Ostoja pobježe u Ugarsku, da u Sigismunda zatraži zaštite. I zbilja 1408. krenu Sigismund sam glavom na celu vojske od 60.000 ljudi put Bosne. Tvrtko II. krenu sa svojim boljarima protiv njega, te ga doceka uDoboru. Ne mogavši da odoli kralju Sigismundu, opet pade Dobor, a s njime i Tvrtko II. sa 126 bosanskih boljara u Sigismundove ruke. Tvrtka zarobi Sigismund i povede u Ugarsku, a ono 126 boljara sasjekoše, a što podaviše, to pobacaše u Bosnu, koja place podnožje Dobora. Ovom se prilikom u ugarskoj vojsci osobito isticao Šimun Rozgony, koji je dopao za juriša teških rana, a Sigismund ga za nagradu 1421. g. imenovao požunskim županom. Dobor, podrugi put razoren i popaljen opet je uskrsnuo iz ruševina, pace se god. 1449. u njem zbila važna zgoda. U grad došao je bosanski kralj Toma, te je 11. novembra potpisao onu listinu, kojom sklapa savezni ugovor sa ugarskim gubernatorom Ivanom Hunjadom. Kralj obecaje, da ce sa Ugarskom živjeti u miru i slozi, da ce joj priskociti, ako bi Osmanlije provalile u Ugarsku, vojsci njihovoj da ce braniti prolaz kroz svoju zemlju, a ako bi sultan na nj nava• lio, da ce tražiti pomoci u gubernatora. Od toga doba Dobor se više u povjesti ne spominje, a ime mu sretamo opet tek pocetkom XVI. vijeka. Junacki branitelj Jajca protiv Turaka, Franjo Berislavi