Velika Kladuša Prošav Peci, iduci niz Kladušnicu, stupamo na klasicno tle krajiškog junakovanja, koje narod u onom kraju uzvelic ava u pricama i pjesmama o Muji Kladušaninu. Sve do Velike Kladuše prati nas Kladušnica, a stigav do okuke, kojim zakrece zapadno, ugledacemo na oblu, povisoku brdu šikarom i dracem zarašten podor staroga grada Kladuše, koji je kroz punih sedam vijekova gordo stajao na ograšju. Kladuša se spominje vec u XIII. vijeku, a pripadala je po jednoj listini od godine 1280. knezovima blagajskim Babonezicima. Kada su ovi malo iza toga, god. 1314., dijelili ogromni posjed svoje kuce megju se, pripade Kladuša s Koranom, Bruvnom, Sanom, Lipom i Vuntom knezu Radoslavu Blagajskom, koji je imao pravo pobirati u njoj dace i porez. Kladuši pripadahu u ono doba nesam o oba grada, gornja i donja Kladuša, vec i sav izokolni kraj sa selima, a megju ovima bijaše osobito važna Kladuška Pec ili Peci, kako ju danas zovemo. Grad Kladuša bijaše i sijelo župe, a u njem župna crkva sv. Martina, koja se vec god. 1334. spominje. U tom kraju ne življahu samo seljaci, vec i više slobodnih plemicskih porodica, izmegju kojih se osobito istice obitelj Mlatka od Peci. Njegovi potomci postaše i knezovima Kladuškim, te ih se od pocetka XV. vijeka više njih spominje, a najcešce knez Juraj Kladuški, koji je prikupio pod svoje sva kladuš ka imanja. Kako li su ta imanja došla iz ruku blagajskih knezova u njegove, da li kupnjom ili mirazom, nije poznato, ali je sigurno, da je ta porodica bila vrlo silna. Sin Pavao naslijedi Jurja u kneževstvu, drugi sin Šimun oženi se Dorotejom, kceri Balše Hrvojica, dakle unukom cuvenog bosanskog vojvode i hercega splitskog Hrvoje. Ako se uvaži uloga, koju je taj Hrvoja igrao u ovom kraju za doba prijestonog rata Sigismundova i kako ga je Sigismund mamio darovima na svoju stranu, a Blagajce proganjao, sva je prilika, da su potomci Mlatkovi utjecajem Hrvojinim došli do Kladuše. Da je kuca bila bogata, možemo suditi vec po tome, što je spomenuta Doroteja imala mnogo novca pohranjena u Dubrovniku, gdje nam se o tome sacuvao spomenik iz godine 1434. Nu moc tog Mlatkovog potomstva ne potraja dugo. Diobe, prodaje, a nešto i osmanlijske provale smanjiše je, a 1464. izgubiše i svoja imanja. Jednu polu Kladuše kupio je naime Martin Frankopan od kneza Ivana Kladuškog, a na temelju te kupnje svojatao je Martin Frankopan nesamo Kladušu, vec i Peci, Gaj, Maljevac, Dolen i Šipkovac, a umio je dobaviti za to i kraljevsku potvrdu. Kao baštinik imanja knezova Celjskih u ovom kraju, koji su od kralja držali kraljevski grad Krupu kao zalog za zajam, oteo je Krupu, podmitiv kapetana, pa je opet vratio kralju Matiji, koji mu zato potvrdi posjed Bužima, Skrada, Kladuše i Ostrovice. Knez Ivan Kladuški prosvjedovao je protiv toga, nu uzalud, jer je Martin odmah god. 1465. predao Kladušu svom sinovcu Jurju Cilrankopanu Cetinskom. To je kladuškog kneza toliko ozlovoljilo, da je prodao banu Ivanu Tuzu još preostali dio Kladuše i Kladušku Pec (god. 1477.). Pošav ovaj u Mletke, ostavi ta imanja svomu bratu, biskupu zagrebackomu Oswaldu i sinovcu Alfonzu, a ovi ih prodaše 1499. Šubicima Peranskim. Protiv te prodaje dignu se Hening, gospodar susjedgradski, koji se bio oženio Sofijom Tuzovom, te po njoj dobio i pravo na jedan dio Tuzovih imanja. Parnica se svrši nagodom, po kojoj pripade Kladuša Heningu, a ostala kladuška imanja Šubicu Peranskomu. Pošto se Sofija podrugiput udala za Catiju Frankopana Slunjskoga, dogje Kladuša u vlast ove kuce, te joj osta sve do polovice XVI. vijeka. Iza smrti kneza Slunjskog Dujma Frankopana baštinila je god. 1575. Ana Slunjska uz ostala imanja i Kladušu gornju i donju. Tako je po socijalnim i obiteljskim prilikama polazila Kladuša iz ruke u ruku, a to kolebanje nije dalo, da se grad onako razvije, kako bi mogao po svom položaju. Ni Ana Slunjska nije se nauživala dugo svog udovanja, jer u ono vrijeme ucestavaju sve više provale muslimanskih cetnika u ovaj dio Krajine. Vec 1553. god. provališe Osmanlije do Kladuše i odvedoše mnogo roblje. 1558. god. popali Malkoc-beg, koga cesto spomenusmo u ovim crticama, Kladušu, a dvije godine poslije pade 2000 podsjedaca pod kladuški grad, ali mu ne nanese mnogo štete, vec pogje pod Cetin i Hojsic. Godine 1565. prošao je ovuda paša Sokolovic sa 4000 vojske, na povratku iz Klokoca u Krupu, ali ni on ne naškodi tvrdomu gradu. Te provale ponukaše krajišku upravu, da zatraži od bana Jicranje Frankopana, e bi joj predao uz druge gradove i Kladušu, pa vec god. 1570. nalazimo u njoj stalno smještenih 10 krajiških stražara. Kada je god. 1572. Franjo Frankopan umro, preuze krajiška uprava Kladušu posve u svoje ruke. Doduše je kako rekosmo Ana Slunjska, šurjakinja Franje Frankopana, nakon smrti Dujma Frankopana uzela i Kladušu u baštinu, ali onda je bilo vec gotovo svejedno, da li je bila u njenim rukama ili u krajiškoj upravi. Nit se je ona niti krajiška uprava brinula za grad, a ono malo stražara u njem, ne dobivajuci ni od koga place ni zaire, ostaviše god. 1577. dobrovoljno grad sudbini. Sto ga osmanlijski osvojaci vec onda ne uzeše, pravo je cudo, ali je bijeg one prve straže prinukao krajišku upravu, te je s nova tamo smjestila drugu stražu pod kapetanom Bjelavicem. (1579 .) Ta briga megjutim nije dugo potrajala. Krajiška uprava opet je nabrzo zaboravila da šalje vojnicima u Kladušu placu i hranu, i tako je ovi god. 1585. sa svojim vojvodom Jurjem Gvozdanovicem opet dobre volje ostaviše, nek je uzme, komu se prohtije. Odonda opusti grada jadna Kladuša, koju krajiška uprava nije smatrala osobito važnom, prem je ležala na putu od Karlovca u Bihac, ostade tako prazna sve do god. 1625. Zidine njene porušiše, ono malo kuca pod njom popališe, a ugovorom izmegju porte i Austrije uglavi se, da ima ostati zauvijek pusta. Ali delije na Krajini malo su pitale za ugovore. God. 1633. diže ih se citava vojska pod Kladušu te stade popravljati zidine gradske i pasati je novim, prostranijim bedemom. Oko Kladuše same naseliše casom 120 "vlaških" i tu