Promatrao sam emigraciju od ranoga djetinjstva. Upoznao sam nade i tlapnje koje gaji i pothranjuje. Sjecam se kozaka u starinskom kaftanu, koji je navracao u našu kucu na caj iz oceva samovara: nije pio kavu, cudio se što je ljudi oko njega piju. Zar se može voljeti kavu više od caja!? On i njegovi prijatelji predvidali su gotovo svakoga dana sudbonosne dogadaje: narednoga proljeca bit ce "opet u domovini", sve ce biti kao nekad. Tako je prošlo sedamdeset proljeca. Kozak je umro kao devedesetogo .....