S. M. Marinkovic: Kriminološke slike kod srpskih sudova. Iz advokatskih beležaka. Drugo izdanje, 1908. god. Cena 1 dinar. Štampano u Državnoj Štampariji Kraljevine Srbije. 8° 12°. Str. 145. Jedna mala nepretenciozna, ali korisna i razumna knjiga. Pisac nas njome odvodi pod izdignute terazije boginje Pravde, na arenu srpskog pravosuda. Ljudsko pravosude! Koliko misli, predstava, uzbudenja, razocaranja pri pomenu ove dvije cigle rijeci! Tu je tržište i komešaj najsilnijih ljudskih strasti; pred njegov neumitni forum stupa katkad pored poroka i vrlina, sputana u lance optuženja; divna, zracna, uzvišena i spokojna vrlina, koja odatle ili izlazi pobjedonosno, još svjetlija, ili pod krstom muceništva, ide na golgotu. Erare humanum est! Griješe slabi i snažni; griješe nemocni i silni; griješe pojedinci, griješe i gomile; griješe oni koji pravdu prose, kao i oni koji je dijele. Prozracite covjeciju dušu: na njenu dnu naci cete, pored buktinje vrline, i mracnu sjenku grijeha. Tek iz proporcije ove dvije moralne cinjeiice u jednom covjeku, da se izvesti zakljucak o cietoti njegova morala i karaktera, o prirodi njegova temperamenta. Ako hocete da vidite mracno bice pojedinca, koji tone, — nosioce ljudske pravde, koji, i nehotice, griješe, zlocin, koji se iz straha od kazne, lukavo zaodijeva togom vrline; laž, koja svijetli pod pozajmljenom koprenom istine; istinu, koja steže i izdiše pod navaljanim bremenom laži; ako hocete da vidite sebicnost, koja kalja, i požrtvovanje, koje pere, a vi onda otidite pred forum pravosuda. Tu cete biti svjedok prizora divnih, groznih, uzvišsnih, niskih, dirljivih i poucnih. Tu ce i najtuplja blaziranost naci nadražaja za nerve. To je arena od interesa i za pravnika i psihologa, za etnografa i pedagoga, za psihopatologa i pjesnika. Za to su zemljište cvrsto uhvaceni žilama najsnažniji izdanci duha jodnog Šekspira, Tolstoja, Dostojevskog, Monteskijea, Lombrozoa, Kraft Ebinga, i drugih velikana na svojim poljima. Svaki od tih pravaca posmatranja imao je i svoje velike predstavnnke. U naprednih naroda svaki od tih pravaca ima i citavu svoju literaturu. U nas, koji smo, ne samo geografski, no i kulturno još i uvijek „jedan narod na orijentu“ tek ima da se zapluži ralom misli po tom zaparloženom polju rada. I sama strucna, strogo naucna pravna literatura kod nas je u nazatku prema ostalim, bolje i svestranije obradenim granama juristprudencije. Kriminalno-psiholoških pravnih studija, popularno obradenih, koje bi bazirale na posmatranju krivicnih procesa kod sudova, u nas, pogotovu, i nema. Ali zato imamo beletristickih pokušaja, zasnovanih na kriminalnoj podlozi. Tu su, u prvom redu, zaslužni pomena radovi g. Tase Milenkovica, iskusnog kriminaliste i odlicnog poznavaoca »svijeta izgubljenih«. Njegova galerija mracnih tppova našega društva vrlo je bogata i raznovrsna. On ima dobru mjeru opservatorskih sposobnosti; vjeran je fotograf posmatranih tipova i sredine, ali mu nedostaje nešto bez cega radovi ove vrste gube mnogo od svog znacaja: nema snage, da se stavi na jedno nacelno, kriminalno filozofskoliterarno stanovište. U »Kriminološkim slikama«, koje su predmet ovog prikaza, naidazimo, naprotiv, na jedno jako kriminalno filozofsko shvatanje opisivanih predmeta. Njin je pisac, srecom i suviše ozbiljno shvatio svoj poziv, te tako Je i svojim kriminalnim slikama dao oblik umjetnicke kriminalne pripovijetke, ipak je uspio da citaoceva pažnja ne bude jedino usresrijecena na umjetnickim ljepotama i poetskim detaljima, voc da i ono, što je pisac htio kazati citaocevu razumu, kvintesencija pravnog iskustva, kriminalno-filozofska refleksija, da sve to ne ostane u pozadini, da ne bude nezapaženo, neshvaceno. Zato je, u ovom pogledu, i pošao originalnim, iskljucivo svojim putem. Izabrao je nekoliko najkarakteristicnijih, najzanimljivijih i najpoucnijih krivicnih procesa, okoncanih na forumu srpskog pravosuda, pa je onda njihov razvoj slobodno ispricao na jedan zanimljiv nacin, a u stilu lakom, tecnom i prijatnom. Što je karakteristicno za ovu knjigu, znacašu i sa savjesne umjetnicke obrade gradiva, to je, da su u njoj najzanimljivija ona mjesta na kojima pisac lako, i kao od šale, izlažo ili kakvu naprednu pravnu misao, ili kritiku zakonodavstva i uobicajene sudske prakse, ili kakvu moralnu opservaciju, nagoneci citaoca, te da ovaj i sam produži razmišljanje u tom pravcu. U knjizi je svega pet slika: „Prijelo mi se , „Devojka — ubica", „Necu ženu, hocu muža", „Šta li radi moje dete?“, „Ubijstvo ili odbrana života?“ . . . Naši ugledniji pravni casopisi, u ciji kriticki djelokrug i spadaju knjige ove vrste, jako ce pogriješiti, ako ne posvete svu pažnju ovim „Kriminološkim slikama, koje tako plasticki slikaju pravnu svijest i pravne pojmove srpskog seljaka. Što se nas tice, mi citaocima „Bosanske Vile" najtoplije preporucujemo ovu malu, ali korisnu, ukusno opremljenu i pažljivo izradenu knjigu. Beograd, 1. aprila 1908. Teorijska i prakticna pedagogija, od Gabrijela Kompejrea, ireveo s francuskog Rieta Ognjanovic, bivši ucitelj francuskog jezika u skopljanskoj uciteljskoj školi. 118. izdanje zadužbine Ilije M. Kolarca. Beograd, 1907. godine. Štamparija Svetozara Nikolica. Obicna osmina, strana 488. Cena 3 din. Do sada se naša pedagoška književnost obicno naslanjala na njemacku pedagošku književnost, prevodeci, preradujuci i, u samostalnom redu, ugledajuci se na nju. Stvar je u toliko pojmljiva, što se došlo do uvjerenja, da je njemacka za pedagoške stvari, jedina bogodana zemlja. Eto za to ponajviše i šaljemo, u njemacke škole, i pitomce radi študiranja pedagoških nauka. G. Ognjanovic je pokušao da pokaže, da nije samo njemacka najsavremenija pedagoška zemlja. Prevodeci djelo Gabrijela Kompejrea, cuvenog francuskog pedagoga i rektora lionskog univerziteta, on je dokazao, da i u francuskoj državi može biti uglednih pedagoga, kao i da u francuskoj pedagoškoj književnosti može biti odlicnih pedagoških djela. A da je ovo Kompej