Kao što sam vec spomenuo, svi profesori na bogosloviji vršili su svoju zadacu sa najvecim oduševljenjem, a tako su isto i daci ucili svoje predmete. Dan i noc, što se kaže — mogao si vidjeti cake sa knjigom u ruci. Oduševljenje za naukom bilo je toliko, da se to upravo u današnje vrijeme ne bi moglo vjerovati. Gdje si god vidio daka, on uci. Bilo to u dackom stanu ili dvorištu, bilo kad daci ljeti izicu u polje ili obližnju šumu na cist vazduh, svakad im je bila knjiga u ruci, izuzimajuci ono vremena kad rade gimnastiku na polju banjaluckom. Ðaci su morali redovno pohacati crkvu, svake nedelje i praznika, i to ne samo na liturgiji, nego i na vecernjoj i jutrenji. Ko ne bi došao u crkvu, morao je odgovarati za to upravitelju. Ako bi to izostajanje ucestalo, a nije dak slucajno upitao za to upravitelja, bio bi po školskom zakonu kažnjen zatvorom, a poelije bi mu se to izostajanje i u svjedodžbu ubilježilo: kao nemarnost u pohacanju crkve. Za pojanje u crkvi odredivao je ucitelj pojanja po dva odnosno šest daka svake nedjelje i praznika, i to: dva, koji ce odgovarati na vecernji, dva na jutrenji i dva na liturgiji. Ovako je bilo opce pravilo, ali se ono nije svakad vršilo, jer su cešce puta dva daka pojala i na vecernji, jutrenji i liturgiji. Kako profesori, tako i ucenici bogoslovije uživali su najvece poštovanje u narodu. Bogoslov je u ono vrijeme više poštovan bio, nego danas onaj koji svrši najvece nauke na ma kom fakultetu. Kad bogoslovi otidu o ferijama svojim kucama, njih su docekivali svade sa raširenim rukama. Ako se desila prilika, da bude gdjegod kakav zbor — slava crkvena. pa dodu bogoslovi, da odgovaraju liturgiju u doticnoj crkvi, sve je to išlo kao na cudo, — otimalo se da vidi i cuje „bogoslovce”, kako lijepo pjevaju po glasu . Narod je smatrao za osobitu pocast i srecu, ako bi mu slucajno došao dak iz bogoelovije na konak, da mu domacin ukaže svoje poštovanje, gostoljubnvost i docekljivost. — Ovako uvaženje bogoslovaca, bilo je glavni uzrok i meni samom, da sam došao u bogosloviju, jer i ja sam bio jedan od onijeh, koji su nerado pohadali školu. Još prije, otac me je htio silom poslati u bogosloviju, no ja ni na koji nacin ne htjedoh razbijati glavu „sa velikim naukama”, kako se to onda obicno govorilo. Ali kada sam kao djecak od 15—16 godina, licem na sv. apostola Petra i Pavla (dobro se sjecam) bio kod jedne crkve na zboru, gdje su slucajno dva bogoslovca taj dan odgovarala na liturgiji, pa kad sam motrio iz prikrajka, kako narod gleda u njih dvojicu kao u svece, kako sluša sa poštovanjem njihovo pojanje, kako im poslije službe odaje cast i kako ih sa sviju strana obasiplju pohvalama, toliko me je to dirnulo, da sam onaj isti dan klekao pred svoga pokojnog oca i molio ga, da ms u bogosloviju pošalje, što je on naravno jedva i docekao. Ovo poštovanje banjaluckih bogoslova, nije bilo samo po selima, nego i po svima varošima i varošicama naše Krajine. Šta više kada su naši bogoslovi prelazili preko granice na kakav zbor u Lici, i tamo su uživali tako isto poštovanje. Za sve što se u zavodu radilo, bio je odgovoran upravitelj bogoslovije. On je pazio na red i poredak u zavodu, na hranu i cpstocu daka; davao dacima dopuste; pazio na predavanja ostalih ucitelja : propisivao u sporazumu sa ostalim uciteljima školske zakone, kako ce se daci vladati, i jednom rijeci on je pazio na sve, što ee dogaca u zavodu. Upravitelj bogoslovije, poslije Vase Pelagica, bio je svagda svjetovno lice. I drugi profesori osim jednoga (Tatomir Milovuk), bili su kroz sve vrijeme opstanka bogoslovije svjetovnjaci (mirjani), premda ih je bilo vecina, koji su svršili bogoslovske nauke. Radi gimnastike cacima je slobodno bilo ici u polje banjalucko. Tu su se igrali raznovrsnih igara a najviše bacanja kamena s ramena. Na banjaluckom polju ima jjedan izvor, koga zovu: „Bogoslovcevo vrelo“. Ovaj izvor iskopali su i ogradili banjalucki bogoslovi g. 1870., pa je zbog toga i dobio taj naziv. Tu se ljeti još i danas skuplja silni narod iz Banjaluke i to: na mladu nedjelju rano, na istocni petak, Ðurdev dan, Spasov dan i druge praznike, da igraju kolo i vesele se, nose vode kuci i š njom se umivaju. Lanjske godine vojnici zatrpaše tad izvor, ne znam iz kojih razloga. Zbog toga se skupi nekoliko starih žena, pa otidu vojnickom zapovjedništvu (majoru) i potuže se za to, navodeci, da je to vrelo njihova svetinja, da se oni tu skupljaju i mole Bogu! I zbilja major naredi, te se vrelo odmah ponovo ocisti i uredi još bolje, nego što je prije bilo. Bogoslovi su svagda imali po jednog ili dvojicu, koji su bili dobri bacaci, da im drugi nikada odvrgnuti (odbaciti) nije mogao. Turski vojnici, koji su na banjaluckom polju kod Vrbasa imali svoju kasarnu, (ova kasarna i danas postoji) dolazili su cešce puta, te se sa dacima bacali kamena, ali se nikada ni jedan vojnik našao nije, da dacima ne samo odbaci, nego, da se i izjednaciti š njima može. Najglavniji bacac mecu bogoslovima, za moga vremena, bio je neki Trivun Grabež, kome niko onda nije mogao kamenom odbaciti. Sjecam se kada su jedanput vojnici doveli svoga „pelivana (junak), da se sa dacima baca, a Trivuna Grabeža nije onda tu bilo, i ovaj zbilja prebaci evima nekoliko stopa. Drugi daci videci to brže bolje odletiše u varoš tražiti Trivuna, to on doce za kratko vrijeme. On uze kamen, pocuta malo i po obicaju punu u nozdrve, pa baci i odbaci cijeli ukop. Ðackom veselju ne bješe onda kraja, dok „pelivan” ucini Trivunu „pat” (pozdrav sa rukom), pa se okrenu i ode sa družinom. Osim toga, što je ovaj Trivun, bio jedan od najsnažnih ljudi svoga vremena, on je još bio i slobodan i junacan za pricu. Radi poznavanja ljudskih naravi i razlicitih temperamenata, vrijedno je o njemu spomenuti ovdje jedan istiniti dogacaj, koji pripovijeda Nikola Petrušic, tadanji ucenik bogoslovije. Nas dvojica mlacih caka, ostali smo sami sa Trivunom u zavodu preko ferija, pa smo prenijeli naše krevete u gornji kat, jer smo tamo sigurni bili od buva. U cijeloj zgradi