Ko je kriv? mrvice sa školske trpeze, skupio Sreten Ž. Pašic, upravitelj više ženske škole kraljice Drage i ženske uciteljske škole. — Prva pregršt. Beograd. Štampano u državnoj štampariji kraljevine Srbije 1902. (srednja osmina str. 111. Cena jedan dinar). Krajem prošle godine izašla je ova lijepa knjižica, posvecena blaženoj sjeni Ljube Miladinovica, ucitelja. Ljuba Miladinovic bio JE jedan od onih ucitelja, koji nijesu pisali knjige, ali je za to u školi radio na ugled svima svojim drugovima. I taj njegov školski rad proslavmo ga je toliko, da je danas u kraljevini Srbiji njegovo ime medu uciteljima legendarno, i, kad god se hoce istaknuti ucitelj neobicno vrijedan i darovit, pomene se na prvom mjestu Ljuba Miladinovic, koji je, žali Bože, prije vremena umno obolio i umro. Gledajuci na posvetu, covjek bi pomislio, da je LJuba Miladinovic bio piscu ili ucitelj, ili školski drug; no on mu to nije bio, jer se g. Papšic oduševljava njime samo po tome, što je o njegovom radu slušao od drugih ucitelja, pa mu, kao uzor ucitelju, posvecuje ovu knjižicu. Ovo je svakako lijepa crta, koja pokazuje, da i ugledan rad jednog smjernog ucitelja može oduševiti svakog pravog vaspitaca. U ovoj pregršti iznio je g. Pašic petnaest slicica, kojima hoce da ilustruje naopaku upravu starijih nastavnika po narodnim i srednjim školama u Srbiji, kao i pošljedice što su dolazile ušljed toga. One su se obicno svršavale na štetu vaspitanika, koje su poslije svi nepravedno krivili, ma da su za sve grješke bili krivi nastavnici a nikako daci. Nastavnicke grješke obicno ispaštaju bezazlena djecica. G. Pašic to sve iznosi u živim slikama, koje mogu svakoga zainteresovati. Poslije svake pricice dolaze pišceve refleksije, koje su neusiljene, prirodne i proste, jer je pisac navlaš izbjegavao visokouceno rezonovanje, što ovakvom spisu potpuno i dolikuje. Primjera radi uzecemo jednu slncicu da je ovdje u izvoru prikažemo. U prvoj slicici »Tužan Božic« IZNOSI pisac kako je kao dak osnovne škole u svom selu docekao jedne godine veseli božicnji praznik nesrecan i ubijen. Na tucin dan, prije no što se raspustiše za božicnji odmor, sva su djeca donijela ucitelju »rekraciju« koja je tada bila drukcija no inace. U bogatom šumadinskom solu, seljaci su smatrali za dužnost, da im i uciteji provede Božic veselo, te su djeca toga dana ucitelju za »rekraciju« donijeli vina u raznim sudovima. Ucitelj je pokupio sudove s vinom, pa ih je u podrumu istresao u svoje bure, a djeca su u ucionici ostala sama. Raduju se Božicu, a ostavljena bez nadzora, digoše što po kažu, školu na glavu. U tom najvecem žagoru i lomu ulazi ucitelj u školu i ljutit na sve što vidje, uze prut, pa poce bitp sve dake ne razbirajuci ko je kriv, ko nevin, ni kako ce ta njegova kazna utpcati na njih. I nisac je tada kao dijete dobio svoj dio, ma i nevin, što mu je veseli božicnji praznik zagorcalo. Osudujuci taj nerazmišljeni postupak svog ucitelja, pisac ovako rezonuje: »Takvom nastavniku, na prvom mjestu, kriva su djeca. Kriva su djeca, koja se raduju Božicu, i sama sebi ostavljena, izjavljuju tu radost u živoj djecjoj igri. I tu potrebu djetinje prirode ne razumije ucitelj, i zaboravlja, da je i on bio dijete! Koliko je prost narod u ovom pogledu odmakao od nevještih nastavnnka, kad je stvorio onu izreku: »Ako sam se i opila, Božic mi je došao!« Cak i ženskom djetetu, koje treba da je smjerno i uzdržljivo u jelu i picuu, dopušta se, da u veselju malo i pretjera, a od djece se traži, da onda kada je sve samo sobom veselo, budu nepokretna kao i iznemogli starci i da za ljubav svojemu ucitelju, koji u podrumu pretace vino budu mirna. što bi znacilo mrtva!« Eto, u tom žanru pisane su sve slicice ove pregršti mrvica sa školske trpeze. Pišceva je namjera, uputiti ucitelje, da uvijek budu ne samo nastavnici, vec i vaspitaci djecji. Pisac zamjera starijim srpskim nastavnicima što se nijesu na to obzirali, pa žali, što u tu grješku padaju i mnogi sadašnji nastavnici. Nama se mnogo dopada iskrenost pišceva i prema sebi i prema svojim drugovima. U tome upravo i leži pouka, koju nam on daje iznoseci grješke svoje, svojih nastavnika i drugova osobito kao vaspitaca djecjih. Za neuspjeh vaspitacki nijesu kriva djeca vec njthovi vaspitaci, nastavnici i ucitelji. Oni treba da proucavaju prirodu svojih vaspitanika i prema tome da udešavaju svoj postupak u vaspitavanju i nastavljanju. Djeca se ne mogu ostavititi bez pedagoške uprave, za to treba da su što više pred ocima svojih vaspitaca. Pisac na više mjesta, istnce, da ce samo pored savjesnog nadzora dobra pedagoška uprava moci sprijeciti neobuzdanosti djetinje prirode i onda, kad ona zastrani, što kod djece nije rijetkost. Svakako je ova knjžica zanimljiva, poucna i lijepim slogom izvedema, te smo je procitali s velikim interesom, a tako ce je citati i svi drugi uciteljii roditelji, jer ce ih podsjecati mnogih, cesto puta i nehoticnih vaspitackih grješaka. Iz tih razloga, preporucujemo ovu lijepu knjižicu svima srpskim vaspitacima. D.