Ferid Maglajlic: Iz starog vilajeta. Nagradila „Matica Hrvatska” iz zaklade Dušana Kotura za godinu 1908. (Zabavna knjižica „Matice Hrvatske” sv. 206208) Zagreb 1909. Od nekoga vremena, iz izvjesnih politickih i špekulativnih razloga, dogada se cešce, da se pojedini srpski i hrvatski pisci služe muslimanskim imenima kao svojim književnim pseudonimima. Eno Osman bega Štafica i bega Kulenovica, za koje i sad niko ne zna ko su (samo se zna da nijesu Muslimani), eno P e r t e f a Mihajla Milanovica, A z i s a Ivana Milicevica i evo Ferida Maglajlica u osobi Ferde Vrbancica sa nešto nespretno zavijenom ahmedijom. Sve pisci, kojima je dobro došla ta sakrivaca u književnosti, kao onaj cudotvorni culah mnogim junacima iz narodnih pripovijedaka. Ferid Maglajlic — i mi da ga zovemo tako — izrazit je tip jednog književnika bez talenta i jednoga pripovjedaca bez buducnoeti. Suv, neizrazit, bez jakih emocija, banalan, on ima sve mane, od kojih bi svaka za se bila dovoljna da oslabi znacaj jednoga pisca, skupljene u jednu cjelinu, koja je tupa i bezbojna. Njegova knjiga znaci samo jedan broj više u hrvatskoj bibliografiji. Prije svega, Maglajlic je pisac bez invencije. Sve njegove price redom imaju najobicnije i najelementarnije teme. U „Nišanu pokraj ograde” je prici o mladom Muslimanu, koji je, vrativši se iz Beca, doznao od sestre, da ga voli jedno djevojce pa raznježen uzima tu malu Muliju, a ona mu dok je on bio na strani, rodila jednu djevojcicu i umrla. U prici „Izvan svega svijeta” prica o jednom mladicu , kojn je u picu ubio druga, otišao na robiju, pa se smirio i oženio. U „Hudamu” prica o ocu, koji ne da siiu da uzme djevojku sirotu, nebegovsku, pa najposlije popušta. I sve su druge teme isto tako proste, obicne, cuvene do sada toliko puta. Nigdje jedne ideje, jednog problema (osim u „Puštenici“ onaj banalni, didakticki: da mati ne mazi jedinca sina i da ga šalje u školu), nigdje neceg dubljeg od prostog pricanja i nizanja recenica, nigdje onog snažnog, osjecanog elementa, koji struji u duši poslije citanja i ciji utisak ne ostaje bez neceg intenzivnijeg. U jednoj jedinoj prici pisac je imao jednu složeniju i težu temu, ali nije osjetio, nije razvio i nije je, u opšte, dovoljno naglasio. To je u prici „Na selu“ . Ivuš je volio zdravu, lijepu djevojku Lucu, ali se jednom svaio s njom i za inad uzeo drugu, bolešljivu Filomenu. Ta je rodila jedno dijete i umrla. Brat Ivušev uzima tu istu Lucu, koja za nj polazi za to, da dode pod njihov krov. Ona voli Ivuša; nju boli, kad ovoga nagone da se ponovo ženi, on je cuje po noci kad jeca, kad stenje. Ideja ta, koja nije obicna i koja ima u sebi toliko zanimljivog, složenog, iz života u kom ima toliko krvi i strasti, toliko je upropaštena pišcevom razradom, da se iz nje ne istice ništa osim onih kratkih, ispresijecanih dijaloga, koji su obligatni još uvijek u pricama sa sela i koji su nekad, iza Janka narocito, bili toliko opasni u našoj književnosti. Mjesto psihološke razrade te borbe, toga života, mjesto da skoncentriše svu pažnju na Lucu, pisac u odvratnom tonu dosadnih ljudi, koji i najozbiljnije stvari vole da pricaju sa nekom tupom šalom, prica kako Ivuš hoce da se ženi: — Hoceš li mi dati, beže, da usijecem u šumi nekoliko hrastova“ — Što ce ti? — Da malo proširim kucu s ove strane . . tijesno je . . . — Sijeci! — odpovrnem zadovoljno i okrenem konaku . . . I tako se svršila i ta prica. S tim ravnodušnim rijecima kao i one ostale i s istim ili još gorim utiskom. Maglajlic, dalje, nema nikakve tehnike, nema stila. Njegove price spojene su tako nevješto, da se uvijek više isticu sporednosti od glavnih momenata (u ovoj citiranoj prici više se istice scena, kad Ivušev brat izražava želju za ženidbom, nego ona scena kad Ivuš zatece Lucu u grcevitom placu. Šta više, ovu scenu Ivuš prica sam, u jednom razgovoru!), i da se, u opšte, nestaje u epizodama. Ponajbolji primjer za to daje prica „Bruka“. Tu je, — da ne spominjemo ništa više — treci dio tako loše izveden, s toliko malo ranijeg motivisanja, s toliko malih deusa (sa onom otrovnom vodom, na primjer, o kojoj ranije nije bilo ni spomena), da sve pravi i suviše utisak nespretnosti i nevještine. Ili prica „Hadum“! Njegov stil je hrapav, neukusan; jezik suv i pogrješan, fraze cesto besmislene. On piše: „stisnem zube, da progutam suze” (str. 11.)! „oko srca ga nešto stislo, ko da je pao u procjep (str. 17.) i. t.d., on piše: „kojoj su lica bila požutjela“, „po srijed srijede”,— „Zaraštenadracem”,— „došli nekakvi Švabe“, „živu“ , „primu”, „radi oko težakluka” i t. d. On ima ove pametne primjedbe: „tetošila oko hatke, pazeci na nju kao na zjenicu u oku, da ni muha na nju ne sjedne , „ovaj teški oblak, što je nad njima visio“, „stalo u Mehmeda srce, pa ne smije da krene s mjesta”, i. t. d. Njegovi su opisi banalni, pocetnicki, prazni: „Bajna noc! mjesecina sja ko dan, cvrcci se raspjevali ko za oklad . . . U grudima mi se sve nešto burkalo, sestrine me rijeci uzbunile” . . . Ili: „Bila je subota, lijep proljetni dan. Sve se zelenilo u potpunom jeku, sunašce baš ugodno prigrijalo i razbudilo pticice, pa pjevaju veselo, da se covjeku šire grudi od mililja“. Maglajlic, najzad, nema ni lokalnog tona, ni specijalnih tipova, ni bosanskog kolorita. Nekoliko turcizama u tekstu ne cine još karakteristiku sredine. Hocete li da cujete kako u njega govore Muslimanke? „ — Bi, bi, Hasanbeg, odvrati majka jecajuci. — Nije on takvi, kakvim ga držim, tek što so smrtio aaljubio u ono dijete.” Ili: « — Teško je danas, dopsta, za siromašne cure, ali baš za to treba da budu oprezne. Vi momci naši nisu više ko nekoc, ašikuju na sto strana, vežu sevdahe, a onda uzmu neku sasvim desetu, koja ima para, pa bila ko davo gadna..... A znaš i sama, od onih su Švabica po mejhanama svašta naucili.« Njegov Hamid mogao bi da se zove i Vencel, njegov Sejdo Moralic ma kakav Franc, Karlo, njegova Hanka Anka i t. d. Oni su svi u toliko Muslimani, u koliko nose ta imena, toliko isto Muslimani, koliko je i pisac ovih prica. Ništa