1. Boj u Banjoj Luci. Nešto od žešći okršaja pri ulasku austro-ugarskih trupa u Bosnu bio je svakako onaj u Banja-Luci, koji 80 odigrao 14. augusta 1878. VII. pješadijska divizija, koja je 29. jula prešla preko Save kod Bos. Oradiške pod komandom Feldmaršallajtnanta Vilhelma Herzoga od Wuurtemberga, unišla je u četvrtak 31. jula u grad Banja-Luku bez otpora. Banjalućani su se bili obratili u Sarajevo po upute i eventualnu pomoć, ali kako nisu dobili nikakvog odgovora, jer su se i Sarajlije bili tada zabavili o sebi, to su odlućili mirno dočekati ulazak neprijateljskih trupa, jer neimajući u gradu ni jednog topa, nisu grad mogli uspješno ni braniti. Ako stigne kakva pomoć sa druge strane, u koju su se nadali, jer su uspostavili bili već veze sa Krajinom, odlućili su se onda pridružiti ovima i udruženim snagama poraditi na uništenju neprijatelja. Šef generalnog štaba bijaše potpukovnik Albori (kasnije poglavar zemlje). Kako je iste noći stigla i 2. brdska brigada broj 2. pod komandom generala nadvojvode Ivana Salvalora sa 3 bataljona pješadije i jednim balataljonom poljskih lovaca broj 10 sa 4 topa i svi nakon malog odmora krenuli u pravcu Jajca naprama Travniku, u Banja-Luci je ostala samo 3. brdska brigada pod zapovjedništvom generala Sametza, koja se je sastojala po 3 bataljona pješadijskih pukovnija broj 22 i 53. General Sametz sa svojim štabom stacionirao se je u jednoj mahali. Za vrijeme ulaska te vojske zatekao se je u gradu jedan turski redifski bataljon pod komandom Husein Fevzi paše, koji je razoružan i opremljen u Olomuc (Moravska). General Sametz, kao zapovjednik mjesta, poduzeo je sve sigurnosne mjere u gradu. Življa kretanja muslimana u prijedorskom srezu i unutrašnosti Krajine, o čemu je general bio točno obavješćivan, a i vjesti o uništenju husarskih eskadrona kod Maglaja 7. i 8. augusta i uzmaku generala Szapary-a pred nadmoćnim brojem ustaša, natjeraše generala da te mjere još više pooštri i pojača. Jaći odredi trupa patrolirali su danju i noću oko muslimanskog dijela grada. Zabranjeno je izlaženje iz kuća po noći i zapovjeđeno da prozori moraju, biti kroz cijelu noć rasvijetljeni. Stroga vojnička policija nadzirala je izvršivanje ovoga naređenja. Preselila se je 8. augsta komanda mjesta u Vrbas-logor, jer je dojavljeno, da se muslimani mješćani spremaju iznenada navaliti na komandanta. Toga dana zatraži ujedno general Sametz povećanje svojih trupa, koje je 13. augusta prešla preko Save. Ona se sastojala od 4 topa po 8 cm. sa dvoja municijska kola i od dviju) četa od pješadijske pukovnije broj 16. Dolazile su sve to više uznemirujeće vijesti o sakupljanju krajišnika pod zapovjedništvom Hasanbega Ceke, za to general zaposjedne državne zgrade sa vojnicima noću 12. augusta i šalje po jednu četu izvidnicu naprama Saraćici, Bronzanom Majdanu, Klašnicama i Karanovcu. U jutro, 13. augusta, stigoše vijesti od kapetana Kovačevića u Saračici, da je neprijatelj navalio na poljsku stražu (Feldwache) sa velikim uzvikom »Allah !« pod čijom se vatrom kapetan Kovačić morao povući. Puščana čarkanja primicala se prama gradu, u kojem pravcu bude opremljeno pojačanje pod komandom majora Putti-a sa očitom namjerom, da se navala primi, i odbije pred gradom, kako se ne bi ćete ustaša mogle pojaćati sa građanima. Ali taj plan generalov je poremećen, jer su odaslane trupe uzmicale pred brojnim ustašima. Oko 5 sati u jutro 14. augusta provalilo je u grad oko 3.000 ustaša. Posada na Kaslelu otvori na ustaše žestoku puščanu paljbu, a i čete iz Vrbas-logora pritekoše im u pomoć, koje se sukobiše sa ustašama i nastade užasan ulični boj »prsa u prsa«, koji je trajao sve do 1 sat po podne, kada su stigla najavljena pojačanja i odlučila bitku. Jedun austrijski službeni izvještaj piše o tim uličnim bojevima ovako: »Bio se razvio jedan žestok ulični boj. čvrsto zatvorene i zakračunate kapije rnorale su se snažnim udarcima pušaka razbit. Sa svih je strana bila napadana četa poručnika Kozarčanina posljednji je pao ranjen. Iz drugih ulica i preko bašča dolazile su ustaše i udarale u leđa austro ugar. vojsci, nastalo je divlje kasapljenje u pojedinačnom obračunavanju. Održanje ma kakvog reda u ovim uličnim ubijstvima nije se moglo postiči. Vojnici su u redvima prodirali u kuče i mnogi su stanovnici bez pardona oboreni. Kapetan Derin prodro je sa nekoliko redva u podrum jedne kuče blizu tvrđave, koga su ustaše branile. Ljudi, koji se tu u kuči nalazili, svledani su i poubijani.« U kakvoj se je neugodnosti situaciji nalazila austrijska posada u gradu Banja Luci, mogu nam najbolje poslužiti same riječi tadanjeg lajtnanta Josefa Rtihn-a komandanta 2. čete Festungsrartillerie bataljona broj 12 u Karlovcu, koji je sa 4 topa 13. augusta prešao Savu u pomoč banjalučkim trupama, a pred koga je izišao pukovnik Janski sa riječima: »Ako želite zaslužiti orden Marije Terezijo, a vi odmah krenite u pomoć, jer je s nama vrlo loše stalo.“ „Ovoga lajtnanta nazivaju austrijski službeni izvještaju anđelom spasiteljem („Rettungsengl"), koji je za zasluge prozvan „llitter von Vrbas“. (Vitez od Vrbasa.) Čim su topovi stupili u akciju, ustaše su bježali ostavljajuči jza sebe mnogo mrtvih i teže ranjenih. Prema austrijskom službenom izvještaju nalazilo je se toga dana u boju 1959 vojnika, među kojima je 65 konjanika sa 4 topa. Od tih je bilo 54 mrtvih i 117 teže ranjenih. Od oficira poginuli su kapetana Drechsler, ađutant-potporučuik Geyer i kadeti Weigert i Baldo, te akcesist Godnik, Po porazu Krajišnika, čiji se gubitak računa toga dana na nešto preko 600 Ijudi, nastalo je sveopče pljačkanje i razaranje muslimanske imovine kako po radnjama tako i po kučama uz dozvolu i pomoč generala Sametza, što je frajalo tri dana, 15, 16. i 17. kolovoza,. Tada su porobljene sve kuće, staje i trgovine muslimanske. Neke od njih su i zapaljene. Kad je zapaljena kuča Adema Filoviča, puna žene i djece, pokušao je ranjeni Mujo Jarac spasiti se skokom kroz prozor, ali je nekim slučajem ostao viseči na prozoru i tako izgorio. U to vrijeme bile su najznamenitije trgovine; Adema i Alije Filoviča, Jusufage Sibiča, Hadži Alije Bojiča, i Iladži Hasana Bešlagiča. Po pričanju savremenika nema danas niti jedne radnje u Banja-Luci, koja bi bila onako nakrcana sa robom, kao što je svaka od prvo spomenutih. Pune stambolske i trščanske robe, ostale su potpuno prazne, jer je opljačkana roba prenešena kojekuda i preprodavana. „Pasta čohe ili vreča kafe plačala se tada po bijelu medžidiju, a vreča pirinča po cvanciku. U isto vrijeme jake patrole soldata išle su po kučama muslimanskim zatvarali ih u tvrđavu. Prvog dana zatvoreno ih je oko devedeset, odakle su kasnije opremljani u Olomuc i Polu. Pri polazu iz tvrđave (kastela) za Vrbas-logor. odakle su onda dalje expedirani, vidih su na dučanu jednog španjolca veliki krst na vratima sa krečom ispisan, u koji se je prenosila roba iz dučana Filoviča, koji se je nalazio preko puta ovoga. Pri skretu u drugu ulicu danas Kralja Petra drum vidilo se iznašanje robe iz dučana Jusufage Šibiča pod nadzorom jednog vojnika, koji je tuda nataknutim bodežom na pušci stražario. Ti hapšenici bijahu jedini muslimani, kojih su tih dana izašli na ulicu. Gdje bi se god musliman pojavio na ulicu bio je, smjesta ubijen. Tako je ubijena Insa, žena Zulfe Kozaragiča, pri prelazu u komšinsku kuču Ragibega Džiniča i pala mrtva na prag kuče. Edhem Silahič, zvani ,,Habeg“, zatečen je u jednom sanduku več opljačkanog Filovičevog dućana, gdje su ga vojnici htjeli zbosti, ali na njegov usklik, da nije musliman, poklonili su mu život. Svakim danom punio se je Vrbas logor sa mus* limanima mješčanima, od kojih su neki odmah strijeljani, dok su drugi otpremljeni u zarobljenički logor u unutrašnjost Austrije. Tako na pr. od mnogih strijeljani su i: Arif Babić, Meho Jugovac, Ale Nišlija, Smajo Bojić, Omer Krajšnik, Hadži Mujaga Đumišič, Hadži Sejdo, Suljaga i Kšref Gušiči, Ibro Poljo, Omer ćatič, Mustafa Arnautovič, Hadži Bego Hasanbašič, Šerif Dizdar i mnogi drugih. Pri polasku iz Vrbas logora za Olomuc izmrcvareui su sa bodežima Arifaga Đumišič i Dedo Hadžiavdič odmah nekoliko koraka iz logora, drugima valjda za »pouku«. Tako isto u jednom drugom transportu i Arifaga Šarčevič, čovjek 90 godina star, kojem se je malo noga omakla i pao, nevičan iči svezanih ruku. Četvorica soldata uzeli su ga i to jedan za bradu a drugi za noge i ruke, odmakli ga 5-6 metara od drugih i sva četvorica ispucali u njega, a onda ga bodežima izmrcvarili i ostavili, gdje je poslije ukopan i sada mu se znade za grob. Tom je prilikom brada bila iščupana i dotični soldat pokazivao je drugima, prijeteči, da če se svakom tako desiti, ako posrne. Prigodom vršenih kučnih premetačina naišli su na Hadži Begu Hankiča ranjena, pa su ga mrcvarili i bacali niz basamake, umorivši ga na taj način. Građani zu zatvarani u onome stanju, u kome su zatjecani po patrolama; tako ih je velika večina opremljeno u unutrašnjost Austrije bosonogi i u nočnim haljinama bez ikakvog drugog odijela. Svi su bili dovedeni u kastel i po obavljenoj premetačini vezani i tako dalje opremljeni. U kaštelu su ostali nešto preko tri mjeseca jedino Ragibeg Džinić, Riza ef. Telegralčija (turski činovnik pošte i telegrafa), Abdul Hamiđ Afgan i Omer ef. Feslija, vakufski nadzornik, ne računajući tu množinu građana, koji su bili nakon nekoliko dana pušteni kućama. Prigodom premetačine u kaštelu zna se, da je od Arifage Šarčevića oduzeto između ostaloga puna ibrišimli kesa dukata (400 komada) i čevra bijelih med/.idija. Do 19. augusta opremljeno je u unutrašnjost Austrije (Olomuc i Polu) oko 250 građana muslimana, a toga dana se je i komanda mjesta povratila opet u staru svoju zgradu iz Vrbas-logora. Poslije su opremljena još tri transporta sa oko 300 ljudi. Od živih hapšenika u Olomucu nalaze se u Banjoj-Luci još jedini Hadži Hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, sadanji muftija i Medžid Afgan. Oni su bili zatočeni u svemu 5 mjeseci i 12 dana.