U jedno jesenje poslijepodne, sredinom osamdesetih, Danilo Kiš i Milan Milišic sjedili su u bašti dubrovacke kafane Ekvinocij. U momentu lucidnosti, Kiš je uzeo komad papira i zapisao briljantnu pjesmu, pjesmu koju ce posvetiti svom prijatelju Milanu. Mora se ovdje citirati u cjelini ta pjesma Danila Kiša, covjeka koji je za sebe govorio da nije pjesnik, covjeka u cijim sabranim djelima ima manje od cetrdeset pjesama, no koji je bio u stanju da u toku kafanske sijeste na komadicku hartije ispiše .....